Stigle Kraljice šoka: Skinule smo Dankinjama medalju s vrata, još smo ih malo dobile koliko su nas naljutile

Hrvatske rukometne reprezentativke sletjele su u Zagreb ni 24 sata po ostvarenju najvećeg uspjeha u povijesti hrvatskog ženskog rukometa. Brončana medalja s ženskog Eura u Danskoj bit će jedna od mnogih rukometnih u hrvatskim trofejnim vitrinama, međutim prva koju su iskovale djevojke. Naše rukometašice bile su praktički nepoznate do prije dva tjedna, a sad će imena Ćamile Mičijević, Tee Pijević, Valentine Blažević, Katarine Ježić, Nenada Šoštarića postati svakodnevna u našim kućanstvima, želimo im da to potraje...

„Tko nas je dočekao zadnji put kad smo se vratile? Nitko,“ smije se simpatična rukometna reprezentativka Valentina Blažević pred 300-injak okupljenih novinara i hrvatskih navijača, koji su unatoč epidemiološkoj situaciji došli pozdraviti svoje heroine.

„Mislile smo da ni sad neće nitko doći zbog korone. Baš smo se šalile u avionu putem natrag da konačno mi napravimo nešto lijepo, nešto lijepo nam se dogodi i onda baš na ovakvu godinu. Nema veze, drago nam je, stvarno smo ugodno iznenađenje,“ priča.

Hrvatske rukometašice dugo su bile u sjeni muških uspjeha, a okupljeni rukometni kroničari šale se „mrtvi smo umorni, a ovi još nisu ni počeli“, misleći na skorašnje obaveze muških rukometaša koje su rezervirane za prvi mjesec u godini pa se i u rukometnom smislu može reći kako je 2020. godina ponudila novo normalno.

„Nikad nisam bila na muškom dočeku, obaveze mi nisu dozvoljavale, ali oduševljena sam ovolikim odazivom navijača s obzirom na trenutačnu situaciju u svijetu,“ rekla je Vale pa priznala kako još nije razmišljala na koje će mjesto u stanu bronca koja joj je ponosno visila oko vrata.

„Nemam pojma, ne znam gdje ću je staviti kraj silnih medalja,“ nasmijala se.

Njezin osmijeh najbolje govori o stanju u kojem se trenutačno nalaze naše reprezentativke, a osmijeh od uha do uha koji je proteklih dva tjedna nasmijavao Hrvatsku svojim javljanjima iz stožera reprezentacije, onaj Ćamile Mičijević, nakratko su zamijenile suze kad je stala pred okupljene navijače, ali samo nakratko, a i onako su bile radosnice, no poslije kratkog intermeca, vratio se Ćanin poznati osmijeh.

„Suze su krenule kad sam ugledala Ivanu Kapitanović, ona je naša dokapetanica, jedna od najboljih igračica i moja najbolja prijateljica. Nisam imala pojma da će doći, sakrivali su nam je do zadnjeg trenutka, a kad sam je vidjela i kad mi je rekla „hvala vam što ste ostvarili naše zajedničke snove,“ kao da sam postala svjesna što smo napravile,“ objasnila je Ćamila Mičijević suze u tom emotivnom momentu.

Ivana je zbog ozljede koljena morala propustiti ovaj veliki trenutak, međutim Ćana otkriva da je praktički igrala s njima, iako fizički nije bila prisutna.

„Koliko nam je nedostajala? Ona nije samo naša najbolja rukometašica, nego i moja najbolja prijateljica. Ona je osoba koja toliko voli rukomet i toliko se daje ovom sportu, da je to teško opisati. Broncu smo uzele bez nje, a kad ona dođe, dobit ćemo još jedan dodatan poticaj,“ rekla je pa se okrenula na povijesnu utakmicu protiv Danske.

„Znate što ću vam reći, još smo ih malo dobile koliko su nas naljutile. Već su si stavile u najavi medalje oko vrata, iako nisu bile njihove. Baš smo im htjeli oduzeti te medalje s vrata,“ poentirala je Ćana.

Ivana Kapetanović tu je utakmicu gledala bez glamura u kojem je možda zaslužila, bila je u sobi u hotelu Westin i navijala, tamo su je smjestili ljudi iz saveza koji su je doveli specijalno za doček curama.

„Bilo je užasno teško sačuvati im tu tajnu, zvale su me i rekle 'daj Kapi, kad ćemo se vidjeti, hoćeš li nam doći?,' rekla sam im 'meni je klub na prvom mjestu, na žalost ne mogu'. Došla sam u subotu uvečer. Trebala sam gostovati na TV-u, ali sam 24 sata putovala iz Metza pa sam to odgodila za neku drugu priliku. Utakmicu sam gledala mirno i samo na kraju me obuzela emocija kad sam ih vidjela kako slave,“ ispričala nam je Ivana, koja je skočila djevojkama u zagrljaj kad su konačno sletjele u zračnu luku.

Izgrlila se sa svima pa na kraju završila u zagrljaju svog šefa, Nenada Šoštarića, koji ju nije zaboravio u najvećem trenutku svoje karijere.

„Što sam je rekao kad sam ju zagrlio. 'Ovo je tvoje koliko i naše'. Ona je ovu medalju zaslužila kao svi koji su radili za ovaj uspjeh. Dvije godine je gazila s nama po turnirima, pripremama i treninzima, ali se dva mjeseca prije turnira ozlijedila. Slavili smo kao da je ona bila s nama,“ ispričao je izbornik ženskih rukometašica pa još jednom prokomentirao veliki jučerašnji uspjeh i pobjedu u utakmici za broncu protiv domaćina na njegovom terenu.

„Danci su nažalost loši gubitnici. Oni su meni tužni likovi, jer su organizirali prvenstvo kako bi ga osvojili, ali to nije naš problem. Cijela rukometna Europa nam čestita i skida kapu na ovom što smo napravili,“ podvukao je Šoštarić.

„Žao mi je jedino što je ovakvo vrijeme s obzirom na koronu i sve oko toga, smo presretni što smo ljudima priuštili malo veselja. Nadamo se da neće biti samo kratkotrajno. Cure su za sve ovo zaslužne. U 30 dana nismo izlazili iz hotela. Izlazili smo u autobus, iz busa u dvoranu i natrag. Nismo imali nikakvih problema s njima, cijelo vrijeme je atmosfera bila fantastična. Hvala im na svemu.“