I. MušlekSigurdsson potpisao uspjeh koji Hrvatska čeka 12 godina
.jpg.webp)
Vrijeme Čitanja: 3min | čet. 29.01.26. | 13:00
Rezultat koji smo postigli na posljednja dva natjecanja, sada tek dobiva na težini
Hrvatska rukometna reprezentacija ponovno je hit. U redu, bili smo to već i prošle godine, ali sada to činimo u kontinuitetu. Nekad nam je to bio standard, prečesto smo to uzimali zdravo za gotovo, ali u međuvremenu je konkurencija u rukometu nikad jača, pogotovo na Starom kontinentu i do polufinala je pakleno teško doći. Stoga, drugi uzastopni plasman u zonu koja nudi dvije šanse za osvajanje medalje, moramo cijeniti kao ogroman uspjeh, neovisno o tome kako prođemo do kraja tjedna u Herningu.
A gore navedena premisa posebno dobiva na težini ako zavirimo u povijest i prisjetimo se kada je hrvatska rukometna reprezentacija posljednji puta spojila dva polufinala na velikim natjecanjima. Bilo je to sada već davne 2014. godine! Tada smo na Europskom prvenstvu u Danskoj završili kao četvrtoplasirana momčad. Nastavio se taj rezultat na Svjetsko prvenstvo u Španjolskoj, gdje smo 2013. osvojili treće mjesto, dok smo u godini prije, na oba velika natjecanja također uzeli brončane kolajne. Bilo je to na Euru u Srbiji, odnosno Olimpijskim igrama u Londonu. Ali nakon toga, uslijedio je veliki pad u rezultatima.
Krenulo je s ispadanjem od Poljske u četvrtfinalu SP-a 2015. u Kataru. Potom smo na Euru u Poljskoj osvojili broncu, da bi na OI u Rio de Janeiru ponovno Poljska bila kobna, opet u četvrtfinalu. U polufinale smo se vratili na SP-u u Francuskoj 2017., ali smo ostali bez medalje porazima od Norveške i Slovenije.
Kao što smo rekli, nekad nam je sve ispod polufinala u startu bilo etiketirano kao debakl, ali od 2017. nadalje, Hrvatska se jako mučila s dolaskom među najbolja četiri. Primjerice, 2018. na domaćem terenu, osvojili smo peto mjesto. Godinu kasnije u Njemačkoj na SP-u, briljirali smo u prvom krugu s pet pobjeda, ali sve uprskali u glavnoj fazi te osvojili šesto mjesto. Nakratko smo se oporavili u siječnju 2020. godine, kada nas je Lino Červar odveo do europskog srebra, a i danas se često vrti legendarni gol Željka Muse za polufinalnu pobjedu protiv tada favoriziranih Norvežana.
No, poslije tog uspjeha, uslijedile su možda i najteže rukometne godine još od početka milenija. Na SP-u u Egiptu bili smo zaista loši i završili tek na 15. mjestu. Poslije toga, izborničku klupu preuzeo je Hrvoje Horvat, ali bolje da nije. Pod njegovim vodstvo, nanizali smo tri teška neuspjeha. Prvi puta od Sydneya 2000. nismo prošli kvalifikacije za Olimpijske igre i propustili smo najveće sportsko natjecanje održano u Tokiju. Potom smo na Euru 2022. završili na osmom mjestu, da bi godinu poslije, Horvat skandalozno pripremio prvu utakmicu turnira, a koja nam je praktički bila kvalifikacijska za četvrtfinale. Tada nas je Egipat propisno pregazio i na koncu smo turnir završili kao deveta reprezentacija, dok si je Horvat potpuno zasluženo potpisao poraz. A u oproštaju od turnira, odradio je najsramotniji intervju u povijesti reprezentacije.
Naslijedio ga je Goran Perkovac, ali i njegov jedini pokušaj na velikim natjecanjima završio je debaklom. Tek 11. mjesto na Europskom prvenstvu, ali više je brinula igra koja nije postojala, kao i Perkovčeve podcjenjivačke izjave o hrvatskom prvenstvu (iz kojeg je imao nekoliko igrača u sastavu). Bilo je jasno da niti on nije trener na razini koju Hrvatska traži, stoga se Savez po prvi puta u povijesti odlučio za stranca i - pogodio! Dagur Sigurdsson prvo je uspješno prošao olimpijske kvalifikacije, ali je potom ispao u grupi na Igrama u Parizu 2024. godine. Bio je to alarm za dežurne kritičare koji su se nadali brzoj smjeni Islanđanina, a sve kako bi njihove dionice dovoljno narasle u borbi za izborničko mjesto.
Srećom, Sigurdsson je dobio potrebnu podršku, a sve ostalo je povijest. Hrvatsku je po prvi puta nakon 13 godina odveo u dva uzastopna polufinala i vratio nas je u svjetski vrh. Gdje, objektivno, i pripadamo.
.jpg.webp)
