E. GrgićS ovakvim kapetanom možemo gdje god želimo, a možda nam je potrebniji nego ikada
Vrijeme Čitanja: 4min | čet. 13.10.22. | 08:50
To je igrač koji je već godinama u svjetskom vrhu, u Final Fouru Lige prvaka, u svakoj reprezentativnoj akciji, a onda kaže: “Ma ne volim ja pričati o sebi.” Ne voli i neka ne voli. Jer ne mora. Duvnjak sve o sebi kaže na terenu, tamo gdje je to jedino bitno
Vratila se hrvatska rukometna reprezentacija na teren, a nije siječanj! Šalimo se naravno malo na račun prvomjesečnih pratitelja rukometa, ali da, Kauboji su opet na sceni. Barem ovaj tjedan, a započeli su ga odlično. Slavili su u prvoj kvalifikacijskoj utakmici za Euro 2024. protiv Grčke 33:25, a jedna je stavka posebno bila u očima - Domagoj Duvnjak.
Iako nam je poslije utakmice rekao da ne voli pričati i sebi i da je rukomet timski sport, da on ne bi ukrao lopte da nema dobru obranu iza sebe, ipak se treba istaknuti - da, on je pravi primjer i vođa ove reprezentacije. O ozljedama i bolovima u kojima je već milijun puta obukao dres reprezetnacije nećemo, ali ćemo o sinoćnjim sekvencama njegove igre i to nam je dovoljno izdvojiti tek jednu dijelić utakmice koji je rekao sve o njemu kao kapetanu.
Bilo je to pred kraj prvog poluvremena kada smo na semaforu vidjeli veliko iznenađenje i egal s Grcima. Pisalo je 13:13, a onda u priču ulazi kapetan sa svojim senatorima. Karačić je brzo odgovorio golom za povratak prednosti, Musa s jakom obranom pa makar za žuti karton, a Duvnjak je redom: prvo asistirao Jeliniću za 15:13, potom ukrao loptu za kasniji gol Glavaša iz sedmerca, zatim je popravio i svoju šutersku statistiku zabivši još jedan gol na praznu mrežu za 17:13 pa je za kraj još uhvatio odbijanac Grka. U svakom segmentu naše igre bio je Duvnjakov potpis. Kao njen kreator ili realizator, nebitno, bio je tu i bacao se na glavu.
Spontano smo u razgovoru s još jednim senatorom i vođom naše reprezentacije, Igorom Karačićem, dobili sukus cijele priče poslije utakmice:
“Imamo širinu, imamo tu ideju u napadu, a protiv Belgije želim vidjeti još korak više, da vjerujemo jedni drugima, da se pokrivamo, jedan padne, drugi ga spašava, Hrvatska je to uvijek imala i želimo to usaditi mladim snagama u glavu, da svi znaju kako funkcioniramo. Duvnjak od 34 godine se baca, ide na lopte, da ne nabrajam ostale starije igrače… A onda opet vidiš dečka od 18, 19, 20 godina koji isto to radi. To je pozitivan primjer, to moramo pratiti, to je Hrvatska i to je hrvatski trend. Samo tako možemo napredovati.”
Zapravo je možda ova Karina izjava i najtočniji opis trenutne potrebe naše reprezentacije. Da ne ulazimo sada i u dio deficitarnih pozicija ili pretjerano popunjenih (nećemo kvariti pobjedu), ali o zajedništvu i osjećaju odgovornosti prema nacionalnom dresu treba. Sjetimo li se slavnih generacija Hrvatske koje su sa velikih natjecanja kući dolazile s medaljama, sve su imale vođe. Ćavara, Sarača, Golužu, Metličića, Balića… Za timsku pobjedu netko je morao svojom energijom povući druge i biti primjer pa i kada ne ide dobro. Sjetimo se slavnog govora Balića: “Svi igramo za k***c, prvo ja, a onda svi ostali!” Visnuo je kada drugačije nije išlo. Samo se možemo nadati da će mlade snage pod Hrvojem Horvatom tu snagu vođe vidjeti u svome kapetanu i pokušati ga barem dijelom kopirati. To je igrač koji je već godinama u svjetskom vrhu, u Final Fouru Lige prvaka, u svakoj reprezentativnoj akciji, a onda kaže: “ma ne volim ja pričati o sebi.”
Ne voli i neka ne voli. Jer ne mora. Duvnjak sve o sebi kaže na terenu, tamo gdje je to jedino bitno. S ovakvim kapetanom možemo daleko i to trebamo iskoristiti dok ga još imamo. Vrijeme je da se vratimo na najvišu rukometnu scenu s reprezentacijom, ondje gdje nam je i mjesto, gdje su povijest ispisivale prošle generacije.
Ovaj popis vjerojatno za Svjetsko prvenstvo koje nas u siječnju čeka u Švedskoj neće ostati isti. Čekaju se Stepančić, Šebetić, ali tko god išao mora razumjeti da je nositi ovaj dres privilegija i čast. Hrvatska ima rukometnu povijest koju treba braniti na svakom idućem natjecanju. U trenutku kada prestanemo pretendirati na medalju i kada se budemo zadovoljili prolaskom skupine, možemo se zapitati što to činimo s našim rukometom? Gdje je nestao umjesto da je opet na najvišim postoljima? Ovo mora biti generacija preokreta. Ne možemo dozvoliti da se ne iskoristi potencijal koji imamo dok nam generaciju nose igrači najboljih europskih klubova i osvajači Lige prvaka. Ili ako ćemo ga baciti niz rijeku, javite nam da se kidamo živce na tribinama. Dok to ne učinite:
Povedi nas, Dule!
Kvalifikacije za Euro 2024.
12. listopada
Hrvatska – Grčka, 33:25
13. listopada
