Prst razdora igrača Aleša i čvrsta ruka trenera Aleša

>>> Pogledajte TEČAJEVE za utakmicu Hrvatska - Austrija

Aleš Pajovič, o njemu je riječ, danas ima 40 godina, igračku karijeru završio je u austrijskom Grazu prije nešto više od godinu dana, a mlada trenerska karijera dovela ga je u veliku priliku. Kao trener/igrač uveo je klub u prvu ligu, a zatim nastavio raditi toliko dobro da su u austrijskom savezu u ožujku prošle godine odlučili zahvaliti Patrekuru Johanessonu na suradnji nakon dugih osam godina. I na njegovo mjesto postaviti upravo Pajoviča.

"Mlad sam i motiviran trener, a ovakva prilika samo me dodatno motivira. Voditi reprezentaciju nešto je posebno, znam to jer sam i sam igrao na nekoliko velikih natjecanja. I zato, kad dođe ovakva ponuda, ne možeš reći 'ne'. Ponosan sam što su ljudi iz Saveza izabrali upravo mene, veselim se prilici da radim s ovim igračima", kazao je Pajovič nakon što je postao izbornik nacije koja je u rukometnom smislu i dalje mala, bez važnih i vrijednih dosega.

Međutim, Pajovič kao da je to odlučio promijeniti. Sa svojih 197 centimetara, s leđima dimenzije prosječnog trokrilnog ormara i dugom gustom bradom izgleda kao kombinacija bubnjara metal sastava i izbacivača iz noćnoga kluba, ali Pajovič je prije svega iznimno talentiran mladi trener. S kojim, usput rečeno, nema zajebancije.

"Uh, taj baš zna dati do znanja tko je šef... I kad se radi, onda se stvarno radi," kaže pivot Tobias Wagner opisujući svog izbornika.

Međutim, Pajović će tu ipak malo spustiti loptu na zemlju, opisati samog sebe na malo drukčiji način.

"Ne smatram da sam trener diktator, jer previše sam toga vidio i doživio da bih mogao biti takav. Kad počneš igrati rukomet na Balkanu, moraš se brzo naviknuti i na neke grublje tonove. Nakon dvije pogreške odmah letite van, bez nekih velikih objašnjenja što napraviti drukčije. Međutim, ako su igrači stalno pod pritiskom, ne mogu se postići velike stvari", vjeruje Pajovič.

Nikad nije bio tip koji se štedio, ni sebe ni druge. Takav je, uostalom, bio i kao igrač. Nije štedio sebe, a pogotovo protivnike. Znat će o tome nešto više Petar Metličić, koji je u polufinala EP-a u Sloveniji 2004. naletio upravo na Pajoviča. I na "prst razdora", koji je završio točno u Perinom oku. Izgubili smo tu utakmicu, Slovenci su otišli u finale, a gorčina dugo nije prestajala ni nestajala.

"Osjetio sam jaku bol i znao sam da se dogodilo nešto opasno. Bojao sam se da mi nije izbio oko. Uplašio se i naš liječnik, jer bilo je i krvi, no to je bila krv od nokta kojim me je Pajovič dohvatio po koži. Je li to učinio namjerno ili nije, ne znam. Iskreno se nadam da nije. Pajovič se ispričao još na poluvremenu, ali mi je zasmetala izjava Slovenaca poslije utakmice da su i takve ozljede sastavni dio sporta. Ja sam zamalo ostao bez oka, a oni kažu da je to normalno", govorio je tad Pero Metličić pa dodao:

"Odmah sam išao na operaciju rožnice i dobio 21 šav. Operacija nije jako boljela. To je nešto poput vađenja zuba. Samo, smetaju mi ti šavovi. Još imam i hematom. Nisam dugo mogao zaspati. No, glavno je da vidim. Čovjeće, mogao sam ostati bez oka, i zato sam sretan."

I dugo je Pajovič u hrvatskoj javnosti bio obilježen upravo tim startom, prstom koji je mogao napraviti i puno veću štetu.

"Da, ta situacija prati me svih ovih godina, ali naravno da tu nije bilo nikakve namjere. Pero i ja smo zajedno igrali za Ciudad Real i brzo smo sve riješili, tu nema nikakve ljutnje. Baš me zvao Pero prije nekoliko dana, čestitao na dobrim rezultatima i poželio sreću. U jako smo dobrim odnosima, čak bih rekao i da smo prijatelji", govori danas Pajovič pokušavajući i svima drugima iz sjećanja izbiti tu nemilu scenu.

Prošlo je od tad, uostalom, već 16 godina, došlo je vrijeme za stvaranje novih uspomena. I za, recimo, pobjedu protiv njegove Austrije. Pere Metličića nema u našoj ekspediciji, ovih dana bavi se komentiranjem prvenstva iz studija RTL-a, iz te priče s naše je strane ovdje samo Igor Vori, direktor reprezentacije, a klincima iz nove generacije vjerojatno će biti drago što je Pajovič na klupi, a ne na terenu. Iako, nije ni ovako bezopasan. Prst mu neće završiti u ničijem oku, ali njegova ruka vidi se na igri Austrije. Ipak je učio od najboljih...

"Od trenera koji su me vodili, na mene je najviše utjecao Talant Dušebajev, ali i njegov tadašnji pomoćnik Raul Gonzales. Igrao sam s Talantom tri godine, nakon čega mi je tri godine bio trener. Blisko smo surađivali i u tim godinama smo tri puta osvajali Ligu prvaka. Od Talanta i Raula naučio sam puno po pitanju video analize i taktike, ali po pitanju ljudskog pristupa igraču. Puno toga sam u taktičkom smislu naučio i od Noke Serdarušića, ali Talanta i Raula bih ipak izdvojio", priča.

Kao igrač imao je sjajnu karijeru, tijekom koje je igrao za Celje, osvojio tri Lige prvaka sa Ciudad Realom, nosio dres Kiela i Magdeburga... Za Sloveniju je zabio 697 golova u 181 nastupu, bio je rekorder do siječnja 2016. godine, kad ga je prestigao Luka Žvižej. Međutim...

"Kao trener, čovjek se mora odvojiti od svoje igračke karijere, sve drugo je pogrešan pristup", vjeruje opisujući kako je zamislio svoj rukomet.

"Prije svega, želim da moji igrači u svakom trenutku pokazuju borbeni duh. Analiziram protivnika i sve što znam u rukometu pokušavam ugraditi u pripremu za utakmicu, u svaki trening. Osim toga, igrači uvijek dobiju nekoliko kratkih isječaka na kojima upoznaju protivnika. Važno mi je da su moje momčadi kompaktne i čvrste, to mora biti dio sustava, koji mora postojati i u napadu. Uvijek moraš imati plan, unutar kojeg će igrači imati prostora za svoju reakciju. Važno je predvidjeti što će protivnik napraviti, jer ako to znaš, lakše ćeš se i nositi s njim", Alešova je filozofija.

Impresioniran je hrvatskom obranom 5-1, onom s Duvnjakom naprijed, sasut će cijelu salvu komplimenata na račun svog sljedećeg protivnika, ali istovremeno će i smišljati plan kako zagorčati život 29 godina starijem kolegi sa suprotne klupe. I sanjati uspjeh kakav se austrijskom rukometu još nije dogodio.

"Koliko daleko možemo otići? Kad igraš doma, s publikom iza svojih leđa, sve je moguće...", reći će Pajovič.

I zato ga se treba dobro čuvati. Prst razdora pretvorio se u trenersku ruku koja mijenja stereotipe, jer austrijsku reprezentaciju više nitko ne smatra neozbiljnom ni bezopasnom.

Posljednji put za Sloveniju je igrao na EP-u 2010., nakon toga se oprostio. Na istom tom turniru Hrvatska je posljednji put igrala finale velikog natjecanja. Dvije ere tog su siječnja završene, a deset godina poslije idealan je trenutak da počnu neke nove. Ona u kojoj će Austrija u kontinuitetu nešto značiti u svijetu rukometa, ali i ona u kojoj će Hrvatska opet igrati finala. Počevši, recimo, upravo od ovog Eura...

(foto: EHF)

Pogledajte TEČAJEVE Germania Sport kladionice.

POVRATAK NA NASLOVNICU