Pehovi, sad bi stvarno bilo dosta. Pustite jadnog čovjeka na miru...

Krik boli koji se tog nesretnog utorka prolomio Sparkassen-Arenom ledio je krv u žilama. Publika je zanijemila, na trenutak su ušutjele i one iritantne 'pljeskalice' na tribinama Kielova doma, a oni koji bolje znaju tog su se trenutka primili za glavu i pomislili: "Bože moj, zar opet?!"

Domagoj Pavlović ležao je na parketu sljedećih 20 minuta, neznatnu utjehu donijeli su možda jedino poljupci Domagoja Duvnjaka u čelo, jer stvar je bila jasna - dogodilo se nešto gadno. I opet njemu. Opet tom sjajnom dečku, pristojnom do razine pretjerivanja, opet tom brutalnom igraču. Koja ima sve, ali nema sreće. Nema i gotovo.

Da je Domagoj Pavlović, momak iz Ivanić Grada, rođen u ožujku 1993., imao sreće, da su ga barem malo ozljede ostavile na miru, danas bi bio jedan od najboljih rukometaša svijeta. Je, to je subjektivna procjena, ali i stvar u koji vjeruju mnogi koji su do kraja unutra. Kad je zdrav, kad je u punom ritmu, Dompa je nemilosrdan. Agresivno napada, lomi driblingom toliko dobro da ga je pun YouTube, asistira i zabija, diže ritam... Ukratko, igrač za najveće klubove. Kad je zdrav.

Nažalost, Pavlović svako malo ode driblati po liječničkim ordinacijama. Po operacijskim stolovima, po bolničkim krevetima. Taj kad se ozlijedi, pošteno se ozlijedi... Ima od toga već dosta, još je bio klinac, jedva je imao 20, kad mu se pojavio problem s ramenom. Oštećenje na hrskavici valjalo je riješiti operacijom, a oporavak je trajao i trajao. Vratio se, taman ulovio formu i - ozljeda leđa. Opet se vrati, krenu pripreme za Rio, evo opet ramena. Novi povratak, novi uspon, ali sad je došlo vrijeme za lom kosti u palcu. I za kraj, eto, još i ovaj horor sa skočnim zglobom.

Najveći pehist hrvatskog sporta? U najmanju ruku nije daleko od toga.

"Nema potrebe za dramom, ovo je obična ozljeda. Za šest tjedana će mi izvaditi vijak, a onda će doktori reći kad mogu početi trenirati. Ja se nadam da se mogu vratiti za tri mjeseca", još iz bolnice je poručio Pavlović.

Navikao je čovjek na nesreće, što mu drugo preostaje nego gurati naprijed. I uvijek se nekako te ozljede događaju u predvečerje velikih natjecanja, europskih ili svjetskih prvenstava, čak i olimpijskih igara. Evo, propustit će i ovo svjetsko, igra se u siječnju...

"Da, uvijek ispadne da se ozlijedim uoči velikih turnira, ali eto... Očito je negdje tako zapisano. Ja se držim one da nakon kiše dolazi sunce, valjda me čekaju lijepe stvari", tješi se Pavlović.

Na odustajanje ne pomišlja ni u jednom trenutku - čak su ga i naljutili napisi da mu je karijera ugrožena nakon nesreće u Kielu - koliko god je teško stalno se vraćati, probijati granice boli, sate i sate provoditi na rehabilitacijama... I sve to, naravno, pošteno uspori jednog jurećeg rukometaša, što Pavle najviše voli biti. No svaka sljedeća ozljeda još te malo uspori, za nijansu ili dvije, rizik u igri se smanjuje... A kažu da u njegovoj igri rizika ima i previše.

"Više se ne bacam toliko na glavu. Ima tu i straha, i to ne baš malog, ali kad krene utakmica, zaboravim na to. Jedino, nažalost, bol me često zna podsjetiti", žalio se Pavlović vraćajući se iz druge ozljede ramena.

I nema toga što nije pokušao, osim mukotrpnom radu, okrenuo se i alternativi. Konkretno, bioenergiji.

"Često odem kod bioenergetičara, zapravo uvijek kad imam neki problem. Čvrsto vjerujem u to i kad god me nešto muči, pokušavam problem riješiti i na taj način. Uvjeren sam da bioenergija pomaže u svakom smislu, pogotovo u psihičkom" objašnjavao je Pavlović.

Psihički je jak, stabilan, dovoljno uporan, bez obzira što će sad opet mjesecima živjeti s boli. I probijati granice. Sve sa željom da pehovima konačno dođe kraj. I da Domagoj Pavlović - još je dovoljno mlad za to - pokaže koliko doista vrijedi. Sad bi već stvarno bilo dosta s tim ozljedama...

(foto: Pixsell)