Kapetane, za nas si i dalje najveći

Hrvatska je viceprvak svijeta. Danska reprezentacija je ispisala povijest u Oslu, nije nam dozvolila da ponovimo naš Portugal, koji smo toliko silno željeli.

Prouči cjelokupnu ponudu na Germaniji i zaigraj odmah (Igraj odgovorno, 18+)

Priznat ćemo, zasluženo je Danska kao pobjednik izašla iz ovoga susreta. Dominirali su od prve minute susreta, Hrvatska se pokušavala približiti, no kad bi došla blizu, Danci su samo ubacili u višu brzinu i otišli nekoliko koraka ispred. Međutim, ulaziti u razloge poraza u finalnoj utakmici sigurno ne želimo i nećemo. Nema smisla. Ovo je velika pobjeda i velika radost za cijelu Hrvatsku. Naši su dečki pokazali da nismo zaboravili igrati rukomet, da pripadamo među najbolje momčadi na svijetu, da mi zapravo i jesmo najbolja momčad na svijetu. Možda to srebrna medalja osporava, možda bi trebala biti ona druga da bismo to mogli egzaktno tvrditi, no s obzirom što se sve dogodilo našoj momčadi na putu od Zagreba do Osla, zaslužila je naklon.

Ozljede prvo Mateja Madnića, onda i Davida, Duvnjaka, Cindrića pa usputno 'manjih' ozljeda drugih igrača. Poraz protiv Egipta, a onda pravo turnirsko, reprezentativno podizanje iz utakmice u utakmicu. Rušili smo one koji su nam godinama nanosili noćne more, a sve to bilo je u našem domu, pred našom publikom, koja je cijeli turnir živjela za ovu momčad. Uspjeli su se i igrači međusobno savešeno, rekao bi Ćiro, galvanizirati. Funkcionirali su kao jedno, svoje individualne nagrade nakon utakmica javno dijelili sa suigračima. To zajedništvo je jedan od najvećih uspjeha ove momčadi. Iz njega su proizašli dobri savjeti, dobra atmosfera, međusobna podrška i guranje naprijed i kada ne ide.

Pobjednički karakter je zarazi naše igrače. Kuzmanović koji stisne sve mišiće u tijelu nakon obrane, Duvnjak koji dočekuje svakog igrača na klupi u zagrljaj, krila koja trče još brže u obranu kada postignu sjajne golove, Mamić i Šušnja kada 'poklope' protivnički napad u obrani, samo su djelići scena koje su dizale tribine, gledatelje pred malim ekranima, sve Hrvatice i Hrvate da povjerujemo - možemo mi to. Ovo miriše na Portugal. Malo je nedostajalo, ali ne treba spuštati glavu. Trebamo ostati ponosni. Malo tužni, onako sportski, ali puno više ponosni na Hrvatsku,na sve što je pokazao hrvatski rukomet, što se vratio kući, tamo gdje treba biti, među najboljima.

Upravo će zbog njih dvojice ostati najveća žal da ova medalja nije zlatna. Domagoj Duvnjak, kapetan, lider kojemu je srce široko kao slavonska ravnica. Kada prevrtite scenu u kojoj zaogrnut u najljepšu zastavu na svijetu gleda u pehar Mundijala, sa srebrom oko vrata i suzama u očima, ne možete ostati ravnodušni. U tom se trenutku učinilo da život, pogotovo sportski, nije fer. Tužan pogled kapetana slomio je srce mnogima koji bi ga najradije gledali još u reprezentaciji, dok s njom ne dođe do zlata. Uz njega je i njegov brat, Igor Karačić, osovina, pokretač, čovjek koji je pokazao na koji se način poštuje reprezentacija. Uz njih, evo, na kraju, oprašta se ipak i Ivan Pešić. Krio je to do posljednjeg trenutka, no sada i on prepušta golmansku palicu, nakon što su njegove parade protiv Mađara bile te koje su prelomile utakmicu. Vjerojatno na golu očekuje u budućnosti vidjeti oporavljenog Mateja Mandića, koji je također ugraviran u ovo srebro velvikim slovima. Mladić ponizan i pošten kojemu je nepravedno oduzeto prvenstvo u domovini, a koji je unatoč svevmu ostao pozitivan i dao ogormnu podršku svojim suigračima. Koliko znači, pokazali su Glavaš i Klarica kada su s njegovim dresovima izašli na dodjelu medalja. Tri imena na odlasku, tri velikana i uzora.

Naravno, kapetanovo ime je ipak kapetanovo ime. Zbog njega je najveća šteta što ova medalja nije zlatna, no devet odličja s reprezentacijom nije mala stvar pa makar i bez zlata. Može otići ponosan. Njega ionako nikada nisu određivale tek medalje oko vrata, već puno više što je pokazivao svakom suradniku, suigraču, poznaniku ili potpunom strancu na tribinama. Domagoj Duvnjak bio je i ostat će velikan ne samo hrvatskog, već i svjetskog rukometa. Dva desetljeća reprezentacije i najteže lige na svijetu, a još mu nije potpuni kraj, još ćemo ga gledati. Možemo se samo ponadati da nakon što igrački kaže potpuno zbogom rukometu, da ćemo ga vidjeti u nekoj ulozi unutar našeg Saveza jer je njegovo iskustvo nezamjenjivo. Do tada, neka ne brine. Reprezentaciju je ostavio na zdravim temeljima i u dobrim rukama. Mlade snage imale su što naučiti i od koga naučiti - od najboljega.

Kapetane, hvala za sve predivne godine. Za nas ćeš uvijek ostati najveći!