Jučer, danas, sutra ili - o kontinuitetu

Ni u tom susretu situacija nije bila bajna. Loš ulazak u utakmicu, hrvatski su prvaci morali naknadno ispravljati, no uspjeli su. Ovoga puta nisu ostali bez bodova, ali nisu ta dva boda koja stoje u ukupnoj sumi njihovog konta u skupini B nešto na čemu se može graditi veliko samopouzdanje, već tek djelomično olakšanje. U domaćem prvenstvu Zagreb je potom bez poteškoća odradio svoje obveze, no to ne može zamagliti činjenicu da je europska priča ostala daleko ispod očekivanja.

Bilo je jasno da će u igračkom kadru Zagrebaši teško nadomjestiti Zvonimira Srnu i Mateja Mandića. I jedan i drugi su nosili klub zadnjih sezona. Mandić je bio neprikosnoveni broj jedan među vratnicama, što danas potvrđuje i u Magdeburgu. Nakon njegova odlaska priliku su dobili Grbavac i Suljić, uz vidljive oscilacije, dok Matošević nije dobio ozbiljniju minutažu. Meštrić se tek uklapa, a dolazak Urha Kastelica najavljuje nova preslagivanja na toj poziciji.

Kontinuitet nije bio snaga niti na drugim pozicijama, uz nekoliko iznimki. Bjelorus Stanislav Sadovski se ozlijedio na pripremama, Ćavar je proveo puno vremena u sjeni Timura Dibirova i u borbi s ozljedom križnih ligamenata što mu nije niti dozvolilo da se na pravi način nametne. I na drugoj strani je Dodić imao određene zdravstvene probleme, ali je tu uvijek bio raspoloženi Filip Glavaš koji je vukao kada je bilo potrebno koliko je god trebalo i doista je ponekad iznenađujuće da je takav igrač još uvijek u Zagrebu. Baš su Glavaš i Luka Lovre Klarica bili, uz Beljavskog, glavni oslonci Zagrebu da ne potone do kraja.

Klarica je bio simbol borbenosti i emocije, igrač koji je s terena izlazio iscrpljen i razočaran svakim porazom. Njegova ozljeda dodatno je pogodila momčad, jer Gruzijac Gigi, unatoč potencijalu, još ne može nadomjestiti njegov učinak. Beljavski je također držao razinu, uz povremene krize koje su kod takvih igrača neminovne, no takvi se igrači iz njih uvijek brzo izvuku. On je jedno od rijetkih imena u kojima je sportska politika Zagreba doista pogodila.

U povratničkim utakmicama se sada istaknuo i Ivano Pavlović. Mučile su ga ozljede pa mu sigurno nije jednostavno uhvatiti konstantnu, ali je igrač koji ima što pružiti. Ispod radara možda i prečesto prolazi Kavčić. Univerzalac, zahvalan igrač koji je krpao sve rupe, u kojem god je treuntku potrebno.Jedna od najproblematičnijih pozicija ostaje ona pivota. Faljić, Topić, Poljak, Trivković – rješenja su se tražila, ali jasna hijerarhija nikada nije uspostavljena. Posljedično, to je utjecalo i na igru Karačića i Gojuna, koji bez stabilne suradnje na crti ne mogu dati maksimum.

Temu kadrovskih grešaka smo ionako već otvarali u ranijim tekstovima. To je ono za što u Zagrebu nisu krivi treneri, a naravno, najmanje sami igrači. Lutanje onih koji igrače biraju godinama još je jedan kontinuitet koji 'krasi' hrvatskog prvaka, ali o tome nećemo nanovo. Barem ne sada.

Lijepo je bilo nakon prvih bodova u Ligi prvaka vidjeti hrvatske rukometaše s osmijehom na licu. Kao da su skinuli tonu tereta s leđa. Vjerojatno i jesu. Takve ih i želimo vidjeti. Posebno kada se približavaju nove reprezentativne akcije u kojima treba braniti povratak među europsku i svjetsku elitu. Hrvatski prvak, kao glavni generator novih reprezentativaca si baš zato, a naravno i zbog svog imena i slavne povijesti ne bi si smio dozvoliti kontinuitet pun negative. Pad, kriza, to je razumljivo. To svatko mora proći, to je sport ili što bi se u narodu reklo - ničija nije vječna. Ali ne smije se pasivno promatrati takvo razdoblje. Akcija i reakcija moraju postati osnovni postulati. Činiti istu stvar, a očekivati promjenu je, znamo svi... Glupost.