E. GrgićBitna je Glava(š)!
Vrijeme Čitanja: 3min | pet. 13.01.23. | 22:18
Prodavati lopte (čitaj: ponos) nedopustivo je naciji koja se naziva sportskom i reprezentaciji s renomeom kao što je onaj naše.
Nervozno. Nikako drugačije nije izgledalo otvaranje Hrvatske protiv Egipta.
Razočaravajuće. Nikako drugačije nije izgledao ostatak utakmice.
Dok smo nade uložili, nabrusili volju i znanje, sklopili ruke, gotovo da smo i zaboravili pripremiti živce jer opuštenog s hrvatskim reprezentacijama - nema. Očekivali smo jak, neugodan Egipat, ali nismo mislili da će nas mučiti do te mjere da nam bježe uredno na pet razlike, a kamo li da to ne možemo primiriti u 30 minuta pa da na predah odemo s previsokim pulsom u predinfarktnom stanju s četiri gola zaostatka, a utakmicu završimo s devet (!) golova minusa.
Ono što je trebao biti naš glavni forte, obrana, bila je naša rak rana. Sa 6-0 smo si sve zakuhali, a onda se nismo spasili ni s onim što volimo nazivati svojim remek djelom, 5-1 obranom s Duvnjakom naprijed. Ovaj put i ona je bila protiv nas i nju su Egipćani prostudirali pa nošeni svojim Mohamedom Alijem mirno prolazili s lijeve strane ili po potrebi ostalih.
A pojednostavljeno rečeno, sve što smo trebali napraviti je prekopirati Filipa Glavaša. Izdanak riječkog Zameta, koji trenutno nosi dres slovenskog Trimo Trebnja napravio je tri poteza u krucijalnim trenucima. Mirno, s lakoćom. Tako je izgledao na crti i donosio nam umanjenje zaostatka, u najgorem trenutku je imao tri od tri pa kasnije i ukradenu loptu za pokušaj dolaska do ‘malih’ minus dva, ali opet neiskorišteno.
Činilo se kao da jedino Glavaš vjeruje - još imamo šansu. A jedino je je to slamka za koju se još možemo držati. Da imamo šansu. A nažalost, drugi kao da su se odmah predali. U redu, Karačić je izvukao šuteve pod rukom, Šipić se hrvao s protivnicima, Martinović pokušao pretrčati što i koga je mogao, ali bilo je kasno. Dozvoliti Egiptu da ti napuni gol u prvom dijelu sa 16 komada, da nama dvije obrane ne funkcioniraju, da vratara praktički kao da i nemamo, da u napadu ne možemo kombinirati, da smo spori, da izgledamo kao da se nitko ne usudi i da čekamo da se neko čudo spusti s neba... To je teško za shvatiti. Od prve minute nismo im bili ni blizu.
Nije se Hrvatska mogla sama sa sobom. Ne s Egiptom. Sa sobom. Ono što je trebao biti naš forte bila nam je najveća boljka. Obrana bez faula ne postoji. Reprezentacija bez obrane ne može naprijed.
Ništa nije izgubljeno, pred nama su (na papiru) slabiji protivnici. No, ovakvi ne možemo daleko, ovako nervozno ne smijemo izgledati. Ako su nam krila ta koja su samo za nuždu, a čini se da jesu, ako igramo na vanjsku liniju i pivota za koje vjerujemo da su jedni od najboljih na svijetu, onda ih moramo imati na najvišem nivou protiv najgorih protivnika. Ne možemo očekivati da će sve riješiti jedan mladi Ivan Martinović, iako je i danas bio jedan od rijetkih pozitivnih dijelova naše reprezentacije. Moramo uzeti rizik kad je potrebno, moramo imati senatore koji će tući kao što je to nekada Ivano Balić radio kada nitko nije htio. Drugačija Hrvatska nam ne treba. Prodavati lopte (čitaj: ponos) nedopustivo je naciji koja se naziva sportskom i reprezentaciji s renomeom kao što je onaj naše.
“Daj se smiri”, rekao je izbornik Horvat na jednom time-outu, a mi to možemo ponoviti.
I dalje vjerujemo u vas i u Hrvatsku ponosnu i prkosnu koja se može izvući iz svega. Opravdajte naše povjerenje, učinite nas ponosnima. Ovo prvenstvo nosi previše da bi bilo prosuto u prvom kolu skupine. Moramo ga odraditi na nivou, moramo se trgnuti. Ne za medalju kao takvu, treba nam za budućnost. No, ajmo barem sad kratkoročno.
Barem za ovo prvenstvo - kvalitetu imamo. Ali sve je u glavi.
