„Što više batina primiš, to si veća faca“

Australski nogomet, poznatiji kao footy, sport je koji u Hrvatskoj svoju genezu duguje poluspontanoj inicijativi skupine mladića iz zagrebačkih rezidencijalnih predjela, uglavnom na osovini Trnje – Novi Zagreb. Za razliku od većine najpopularnijih sportova i igara koje je prije stotinjak i više godina na naše prostore donio Franjo Bučar, danas u vrijeme kada neki sportovi imaju status najvažnijih sporednih stvari na svijetu i kad je medijska protočnost veća nego ikada, popularizacija sportova na nekom prostoru poprima drukčije oblike.

Tomislav Cvetko je momak koji je u tom pokretu od samih početaka do dana današnjeg. Činjenica da se u trenutku dok ovo pišemo ovim sportom bavi u samoj Australiji, svjedoči o tome da njegova ljubav prema australskom nogometu nije imala karakteristike trenda niti jednokratne zaluđenosti, već novootkrivene ljubavi koja je kroz vrijeme samo rasla. Kako sam svjedoči, broj jedan mu je oduvijek bila košarka, u kojoj je također bio angažiran natjecateljski, no kad podvuče crtu moći će sa sigurnošću ustvrditi da je većinu svojih godina bavljenja sportom, i vremenski i intenzitetom, podario upravo footyju. Više o cijeloj temi rekao nam je sam Tomislav, dečko odrastao na zagrebačkom Cvjetnom naselju sa trenutnom adresom na jugu Hrvatskoj najudaljenijeg kontinenta. Naravno, prvo nas je zanimalo kako se skupina zagrebačkih mladića zainteresirala za jedan ovako egzotičan sport, barem za hrvatske uvjete.

„Mene osobno i jednog od mojih najboljih prijatelja Tomislava Tonšetića istovremeno je nagovorio da probamo Krešo Franić, jedan od povratnika iz Australije, s kojim smo se također družili, bilo je to u proljeće 2007. Nagovorio nas je tako da nas je pozvao na besplatan put u Beč na „3 Nations Cup“ turnir na kojem je nastupala Hrvatska uz Austriju i Češku, te bonus goste Finsku. Dečkima je falilo par igrača da se popuni roster za turnir, a budući da sam se ja bavio košarkom u to vrijeme u nižim hrvatskim ligama, bio sam im idealan kandidat kao i Tompa koji je bio odličan amaterski nogometni golman. Ne moram ni objašnjavati privlačnost igranja za nacionalnu momčad, i to u prvom pokušaju, pa makar sport bio totalno nepoznat na ovim krajevima i tek u povojima. Pravila i tehniku smo doslovno učili na benzinskim pumpama na putu do Beča.Turnir nismo osvojili, ali su atmosfera i fešta kasnije bili vrhunski, kao i ostatak ekipe koju smo prvi put upoznali i tu se doslovno rodila ljubav preko noći“, Cvetko se javio Germanijaku pa prepričava i neke zanimljivosti iz tog doba.

„Ima i jedna zanimljiva crtica iz tog dana koja se pokazala vrlo proročanskom, makar je bila rečena u totalnoj zezanciji. Tompa, ja i još nekolicina prijatelja i prijateljica smo se u trenucima poziva na turnir nalazili na Jarunu, ne moram puno objašnjavati, mladi na Jarunu, pije se, zabavlja se i naravno u toj opuštenoj atmosferi svakave gluposti izađu van. Tako smo Tompa i ja bili vrlo ponosni na naš instant reprezentativni status i pravili se važni na što su nas ostali sprdali i nisu davali preveliki značaj, a moj odgovor je bio – više u šali: "Vidjet ćete, za nekoliko godina bit ćemo prvaci Europe", što se samo 3 godine kasnije pokazalo apsolutno točno kada smo prvi put osvojili Europsko prvenstvo 2010. godine u Milanu.“

Opiši nam početke aussiea u Zagrebu, uspostavljanje klubova te širenje prema manjim centrima diljem zemlje? Je li bilo teško privući ljude ovom sportu i osigurati dostatne uvjete iz godine u godinu?

„Australski nogomet (popularnije aussie rules ili footy) je 2005. pokrenuo Kolja Koraćek rodom iz Dalmacije koji je živio u Zagrebu te nekolicina povratnika iz Australije hrvatskog podrijetla koje je okupio. Oni su zainteresirali nas ostale preko osobnih kontakata koji su se širili svakim novim članom koji je pristupio. To je većinom bio način regrutiranja novih članova te se i dan-danas prilično koristi jer je sport, unatoč našim ogromnim internacionalnim uspjesima, još uvijek relativna nepoznanica na ovim prostorima. Sam Kolja je sport upoznao na koledžu u SAD-u tijekom studija i, kao i mi, odmah se zaljubio u igru.“

„Prvi klub koji je Kolja osnovao su Zagreb Hawks, prema nazivu njegovog najdrazeg AFL kluba iz Australije Hawthorn Hawksa. Pošto smo svi većinom živjeli u Zagrebu, klubovi su se obično osnivali tu, iako je barem polovica članova bila iz različitih krajeva Hrvatske, no svi su studirali u Zagrebu.

Kasnije smo postali malo ambiciozniji i kad se ukazala prilika osnovali su se klubovi u Slavonskom Brodu (Slavonski Brod Tigers) i Pločama (Ploče Eagles), ali nažalost nakon nekoliko godina sudjelovanja oba kluba su se ugasila, prvenstveno zbog prevelike udaljenosti od Zagreba i izoliranosti, te nemogućnosti privlačenja većeg broja novih članova u tim manjim sredinama. Što je velika šteta jer su to bili super dečki i odličan dodatak ligi.“

Reci nam, u kratkim crtama, nešto o nastanku aussiea? U kojem povijesnom kontekstu je stvoren i kako je došlo do toga da, pored srodnih sportova kao što su ragbi, američki nogomet, pa i sam nogomet, australski nogomet izraste u najpopularniji momčadski sport na cijelom jednom kontinentu?

„Australski nogomet je jedan od najstarijih modrenih sportova na svijetu, prva utakmica se odigrala 1858. godine u Melbourneu. Smatra se da su preteća australskog nogometa miks ragbija, klasičnog nogometa, irskog/galskog nogometa te aboridžinske igre marngrook. Budući da je Australija prilično izoliran kontinent, američki i ostali europski sportovi su je slabo doticali u prošlosti, tako da su se kao glavni sportovi razvili većinom kolonijalni engleski, ragbi i kriket te njihov autohtoni australski nogomet, koji je postao nacionalni sport broj jedan. Najveći stadion u Melbourneu (MCG) prima 100.000 ljudi i često je do kraja ispunjen.

Sama igra izgleda tako da imate ogroman ovalni teren otprilike dimenzije dva nogometna terena, svaka ekipa ima po 18 igrača u terenu raspoređenih u 3 linije (obrana, sredina i napad) sa po 6 igrača. Igra se sa jajastom loptom, nešto manjom od ragbi lopte i golovi se zabijaju nogom kroz dvije glavne stative, koje su postavljene kao u ragbiju samo bez horizontalne prečke. Golovi vrijede po 6 bodova, a ako pogodite stativu 1 bod ili ako pogodite između pomoćnih stativa koje se nalaze sa svake strane pokraj glavnih, također 1 bod. Lopta se može dodavati u svim smjerovima i rukom i nogom, zaleđa ne postoje te se igrači slobodno kreću po cijelom terenu. Distance koje u prosjeku AFL igrači pretrče su oko 13 km po utakmici, koja se igra 4 puta po 20 min, s tim da se vrijeme zaustavlja prilikom golova i još nekih situacija. No neke pozicije iziskuju više trčanja tako da neki od igrača pretrče i do 18 km po utakmici.“

Kako su ustrojene lige u Australiji? Je li na snazi hijerarhijski sustav u kojem se plasmanom iz nižeg ranga natjecanja ulazi u viši i obratno, ili su lige više nalik onima iz američkog profesionalnog sporta poput NBA?

„Glavna australska liga AFL ima američki ustroj, što znaci da nema ispadanja iz lige te se uvijek natječu isti klubovi – osim ako ne dođe do relokacije pojedinog kluba ili dodatne ekspanzije lige i uvođenja novih klubova. Isti je sustav sa nižim ligama koje su zasebne za svaku saveznu državu, i koje su otprilike na istoj razini kvalitete, npr. Južna Australija (SANFL), Zapadna Australija (WAFL), Victoria (VFL), itd. Te su lige kvalitetom odmah ispod AFL-a i one su glavni inkubator igrača koji se u njima razvijaju od malih nogu, te kasnije najbolji od njih budu draftirani u AFL. Postoje još deseci nižih liga diljem Australije i te lige većinom imaju hijerarhijski sustav sa plasmanima u niži ili viši rang natjecanja.“

U kojem rangu se natječe momčad za koju ti igraš? Možeš li povući određenu paralelu sa primjerom iz nekog popularnijeg europskog sporta kako bi se dobila jasnija predodžba?

„Moja trenutna momčad Ramco Roosters nalazi se u Riverland regiji/ligi, ili kako popularno ovdje nazivaju vangradske lige, odnosno Country liga, te je udaljena nekih dva i pol sata sjeveroistočno od Adelaidea. Njen rang bi bio negdje treća po redu, iza AFL i južnoaustralske lige SANFL.

U europskim nogometnim okvirima to bi otprilike bilo ovako: AFL je razina Lige prvaka, znači najbolji od najboljih. Lige saveznih država npr. Južna Australija (SANFL), Zapadna Australija (WAFL), Victoria (VFL), itd., bi kvalitetom bile kao "lige Petice" u Europi. Zatim gradske i Country lige koje bi bile kao ostale nacionalne lige u Europi, neke bolje, neke lošije.

Meni je ovo prva sezona u Ramcu, prethodne dvije sam igrao u gradskoj ligi Adelaidea za Unley Jetse. Razlog prelaska su financijski uvjeti, ali i igranje i upoznavanje drugih regija u Australiji. Želja mi je dok sam ovdje putovati i vidjeti što više zemlje. Trebam napomenuti da sam zapravo sve ovo vrijeme registrirani igrač Norwood Redlegsa koji su me i doveli, no pošto su oni kvalitetom odmah ispod AFL-a jako je tesko probit se u momčad, pa igram za ove klubove te se pokušavam dokazati i izboriti nastup u Norwoodu, što bi bila velika čast.“

Opiši nam tu zadnju utakmicu. Što se dogodilo, koliko ste gubili da bi na kraju izvukli pobjedu, te koja je tvoja uloga bila u preokretu, odnosno podvig?

„To je bila moja debi utakmica za Ramco i prošla je vrlo dobro. Zapravo, sam početak utakmice nije bio najbajniji, gubili smo 9 golova početkom druge četvrtine (to bi otprilike bilo kao da gubiš 20 razlike u košarci početkom 2. četvrtine) i tu smo nekako povukli crtu i krenuli igrat. Ja sam u tim trenucima zabio jedan vrlo lijep gol nakon hvatanja lopte (mark) u borbi sa protivničkim igračem, što se izrazito cijeni u ovoj igri. Također sam imao još nekoliko značajnih poteza u tom periodu koji su pomogli u gradnji momentuma koji se počeo stvarati nakon toga. Tko me zna, pogotovo u Hrvatskoj, zna da za mene nema izgubljene utakmice bez obzira koliko duboko potonuli, uvijek se možeš vratiti i okrenuti utakmicu, i to sam se trudio u tim trenucima pokazat ostalim suigračima.

Na kraju smo okrenuli rezultat i pobijedili sa četiri gola razlike, a ja sam bio proglašen jednim od najboljih igrača. No pobjeda je bila potpuno momčadska, stvarno je svatko dao doprinos na neki način. Kasnije su mi lokalni ljudi rekli da se ovakav preokret desetljećima nije dogodio u Ramcu na što samo bili jako ponosni.“

Kako je uopće došlo do angažmana u Australiji? Jesu li te primjetili skauti ili je do kontakta došlo na neki drugi način, nekim drugim kanalima?

„Do angažmana i odlaska u Australiju je došlo djelomično skautingom, a djelomično vec postojećim kontaktom. Prvo moram spomenuti odlazak Josipa Habljaka godinu dana prije, mene kao prvog igrača iz Hrvatske u povijesti koji je otišao igrat u Australiju. On je također otišao u Adelaide gdje ga je sponzorirao Sturt Double Blues, jedan od SANFL klubova s kojim je povezan i njegovo ime nosi naš klub Sesvete Double Blues. To je bila prva veza, a ostvarena je preko Ante Lončara, povratnika iz Australije i njegova poznanstva sa predsjednikom Sturta, australskim Hrvatom Jasonom Kilićem.

Nakon toga se zainteresirao i drugi SANFL klub Norwood Redlegs, inače klub star 140 godina i drugi najtrofejniji u povijesti Južne Australije. Oni su poslali skauta na europsko prvenstvo 2016. godine u Lisabonu, koje je reprezentacija hrvatske Croatian Knightsi osvojila, a ja sam bio najbolji strijelac prvenstva. Tu još treba spomenuti jednog od Norwoodovih partnera, također australskog Hrvata, Davida Tudorovića, koji je uz predsjednika Norwooda Jamesa Fantasiu bio jedan od začetnika i realizatora ideje dovođenja hrvatskog igrača u redove Norwooda. I tako sam ja 2017. krenuo put Adelaidea.“

Koliko ti je bilo teško odvojiti se od obitelji, prijatelja, države i grada u kojima si rođen i odrastao i otići živjeti doslovno na drugi kraj svijeta?

„U jednu ruku mi je bilo vrlo lako otići, a u drugu izrazito teško. Kao osoba sam vrlo pustolovan, otvoren za avanture i putovanja i Australija mi je još od davnih dana bila velika želja za posjetiti, tako da kad se otvorila ova prilika da odem i bavim se nečim što mi je životna strast i užitak, nije bilo puno dvojbe. Mislim da čovjek uvijek treba slijediti svoje snove, makar se ponekad čine nemogućima ili teško dostižnima.

A opet u drugu ruku, jako sam sentimentalna osoba i teško se odvajam od sredina gdje sam sretan i okružen ljudima koje volim i koji vole mene, a moj Zagreb i Hrvatsku volim najviše i smatram da nema ljepšeg grada i države za živjeti. Naravno, ukoliko izuzmemo trenutno ekonomsko stanje te prateće političke gluposti. Bilo mi je jako teško napustiti djevojku, obitelj, prijatelje i suigrače, ali sam znao da to moram učiniti jer bih inače žalio za time ostatak života i svi su oni, na sreću, bili ultra pozitivni i dali mi podršku da odem jer su znali koliko mi to znači. Zato bi im se i ovim putem htio još jednom svima zahvaliti, pogotovo mojoj djevojci koja je bila nevjerojatno strpljiva i čvrsta svo ovo vrijeme.“

Jesu li igrači AFL-a velike zvijezde u Australiji? Koliko zarađuju najbolji igrači, jesi li upoznat s brojkama?

„Jesu, definitivno su među najvećim sportskim zvijezdama u Australiji i imaju poseban status. Zaluđenost australskim nogometom ovdje je nevjerojatna, igra se posvuda, na svim razinama i usko je povezan sa svim ostalim aspektima života.

Najveće zvijezde ovdje zapravo i ne zarađuju toliko puno u usporedbi sa ostalim vodećim svjetskim sportovima. Najveći ugovori kreću se između milijun i pol do dva milijuna australskih dolara, što je oko milijun do milijun i pol eura po sezoni. Po mom mišljenju je to, s jedne strane, potpuni apsurd, jer su igrači australskog nogometa sigurno među top pet momčadskih sportova što se tiče fizičke spreme i fizičkog trošenja, ali s druge strane možda je to i razlog što su jos uvijek "normalni" te, iako su zvijezde, ne djeluju razmaženo, ne čine se odvojeni od svakodnevnih ljudi kao da su u nekom svom glamuroznom i nedodirljivom svemiru, kao što to možete sve više i više vidjeti u vrhunskom nogometu ili američkim sportovima. Rekao bih da tu još uvijek ima istinske sportske romantike i da se običan čovjek može itekako s njima poistovjetiti i gledat ih kao uzore ili inspiraciju. Glavne zvijezde ne padaju niti glume, upravo suprotno – što vise batina dobiješ i primiš, to si veća faca.“

Kakva je budućnost aussiea u Hrvatskoj? Je li u uzlaznoj putanji, stagnira li ili je možda u blagom padu pod utjecajem općeg iseljavanja mladog stanovništva iz države?

„Mislim da je budućnost dobra, rekao bih da smo na čvrstim temeljima. Imamo puno sposobnih i obrazovanih ljudi, igrača i igračica koji imaju veliki entuzijazam prema ovome sportu, čak bih rekao i fanatizam ponekad, te se svakodnevno trude da se sport širi i napreduje.

Trenutno imamo četiri kluba, Zagreb Hawkse, "moje" Cvjetno Dockerse, Sesvete Double Blues i Velika Gorica Bomberse, te dva ženska kluba, Zagreb Panthers i Sesvete Redlegs. Tu isto moram spomenuti i odličnu obostranu suradnju sa australskim veleposlanstvom, te istaknuti Dijanu Grahovac koja nam je od prvih dana bila veliki saveznik.“

Koji su tvoji osobni planovi? Namjeravaš li ostati još točno određeno vrijeme i koliko, ili si tu do daljnjega? Kaniš li se vratiti u Hrvatsku ili ćeš nastaviti živjeti sa životom down under i nakon sportske karijere?

„Što se tiče moje daljnje karijere, nisam još donio konkretnu odluku. Na kraju ove sezone će biti preko dvije godine da sam ovdje i sama viza ce mi isteći, tako da moram uskoro vidjeti i donijeti konačnu odluku za dalje.

Iskreno obje opcije mi se sviđaju, ne bih imao ništa protiv ostanka, ali tu postoji nekoliko faktora koji će utjecati na to. Ne bih imao ništa ni protiv povratka u Hrvatsku jer je to moja domovina, a Zagreb moj najdraži grad i uvijek je lijepo biti doma“, rekao nam je naš sugovornik za kraj ove izuzetno zanimljive, ali pomalo i atipične sportske priče.

Razgovarao: Vedran Redžepović

(foto: sanh.hr, privatni arhiv)