Srebrni Kataranin Šarić: Nitko nam nije obećavao avione ili kamione, pošteno smo osvojili srebro

Hrvatska rukometna reprezentacija završila je Svjetsko prvenstvo u Kataru na šestom mjestu, Slovenija je osvojila osmo, Makedonija se zaustavila na jednoj stepenici niže, Bosna i Hercegovina je bila 20. od 24 sudionika tek drugog SP na azijskom tlu, dok su ga Srbija i Crna Gora gledale izdaleka.

Ali četiri igrača ponikla s prostora bivše države stigla su do finala!

Crnogorski par Goran Stojanović - Žarko Marković i BiH tandem Eldar Memišević - Danijel Šarić osvojili su srebrnu medalju u dresu domaćina SP-a Katara, s tim što je Šarić bio 'prva violina' u sastavu prvog izvaneuropskog osvajača jedne medalje u povijesti rukometnih prvenstava. 

„Krivo mi je što se Srbija nije kvalificirala za Svjetsko prvenstvo, jer je imala kvalitetu za to, te što nijedna od četiri reprezentacije s prostora nekadašnje Jugoslavije nije ostala u borbi za medalje, ali, eto, nas četvorica osvjetlali smo obraz balkanskog rukometa. Senzacionalno katarsko srebro na neki način pripada i našem dijelu Europe. Za one koji žele pozitivno gledati na stvari“, počinje priču fenomenalni golman Katara i veteran među vratnicama slavne Barcelone, bivši posljednji čovjek obrane rodne BiH i SR Jugoslavije.

Zvučite kao da vam smeta što vas svi zovu legijom stranaca?

„Činjenice su činjenice. Za Katar igraju samo četiri domaća rukometaša, dok mi ostali dolazimo s Kube, Balkana, iz Francuske, Španjolske, Egipta, Tunisa, Sirije... Problematična je samo terminologija, odnosno njen uvredljiv kontekst. Nismo naoružani vodili ratove u tuđe ime, već sportski pomogli jednoj zemlji u pokušaju da na velikom natjecanju na svom tlu zadivi rukometni svijet. Misija je uspjela. Katarska država i narod dobili su promociju kao nikada prije. Onima kojima smo postali trn u oku ostaje prebrojavati strance u sastavu viceprvaka svijeta, pri čemu namjerno prešućuju davnu IHF-ovu odluku da jednom igraču dopusti nastupanje za tri države tijekom karijere, koju su druge reprezentacije davno iskoristile ili to još rade.

A što su dobili stranci u katarskoj reprezentaciji? Kako i zašto ste postali dio te neobične priče?

„Predsjednik Katarskog rukometnog saveza i čuveni španjolski stručnjak Valero Rivera, zadužen za realizaciju planova ambicioznih Katarana, odavno su me htjeli u svom projektu. Međutim, nije bilo realno da im se pridružim sve do isteka obavezne trogodišnje stanke nakon nastupa za prethodnu reprezentaciju, dok sam azijska natjecanja u 2014. morao propustiti zbog preklapanja s obavezama u prvenstvu Španjolske i Ligi prvaka. Strpljivo su me čekali, a ja dobio i iskoristio posljednju priliku da trofejnu klupsku karijeru zaokružim reprezentativnom medaljom. Ne bih mirno otišao u mirovinu jednog dana da naslovu europskog prvaka s Barcelonom, silnim nacionalnim titulama i kupovima s Kataloncima i Crvenom zvezdom nisam dodao odličje sa svjetskog ili europskog prvenstva. Još da mi se ispuni san da nastupim na Olimpijskim igrama... Da me nisu u posljednji tren šutnuli kao zadnjeg papka, vidio bih s jugoslavenskom reprezentacijom Sydney 2000, ali vjerujem da ću s Katarom otići u Brazil sljedeće godine.

Namjerno ne spominjete milijune, kamione i avione kojima će vas, kažu, darivati bogati emirat na rubu Perzijskog zaljeva?

„Svjestan sam da su sportaši, kao javne osobe, izloženi očima i sudu javnosti, stalno u žarištu medija. Mogu shvatiti da bi svi htjeli zaviriti u naše kuće i džepove, ali ne mogu pojmiti potrebu za iskretanjem stvari. Umjesto da se priča i piše o našim uspjesima na terenu, svi se bave nekim milijunima, kamionima, stanovima, avionima, zlatom... koje nam nitko nije ni obećao ni dao. Hoće li će nas nagraditi? Sigurno hoće. Čime? Ne znam. Je li nenormalno što će Katarci davati premije za prvu medalju u povijesti svog rukometa? Nije. To je praksa u svakoj drugoj zemlji na svijetu. Prvi čovjek Katara nam se u kratkom razgovoru zahvalio što smo državu, narod i njega osobno učinili ponosnima i sretnima.

Mnogima su smetale neke odluke sudaca na utakmicama Katara. Jeste li imali domaćinskije suđenje od prethodnih organizatora velikih natjecanja?

„Nismo imali ni manje ni više domaćinskog suđenja od prethodnih organizatora svjetskih i europskih prvenstava. Nisu nam suci, IHF ili ne znam tko poklonili ovo srebro. Pošteno smo se izborili za drugo mjesto“.

Poljaci su očito drukčije mislili čim su onako dugo i ironično aplaudirali sudačkom paru iz Srbije nakon izgubljenog polufinala s Katarom.

„Tko gubi, ima se pravo ljutiti. Uvijek je tako bilo i bit će. No, bila je to ružna gesta, da ne upotrijebim neku težu riječ. Ne mogu suci biti krivi za poljske propuste u obrani, upropaštene kontre, tehničke pogreške, promašene zicere... Vjerojatno su nakon što su mirnih glava proanalizirali utakmicu, vidjeli bi i sami gdje su griješili, koliko ih je sve to skupo koštalo i da smo mi uistinu bili bolji za tih nekoliko golova“.

Kako je Katar napravio rukometno čudo kada, osim vas, u momčadi nema igrača top-klase?

„Istina je da samo nekoliko nas ima iskustvo osvajanja trofeja u klupskoj konkurenciji i nastupa na velikim natjecanjima, ali to je nadoknađeno velikom srčanošću, spartanskom disciplinom, vrijednim radom, golemom motivacijom, iskrenim odnosima u svlačionici, momčadskim duhom i pravilnim pristupom utakmicama. Nitko nas nije pritiskao rezultatskim imperativima, ali smo svaku utakmicu tretirali kao finale. I rasli u glavama sa svakom novom pobjedom. Rivera je sklopio nevjerojatan mozaik“.

Nije bilo realno da dobijete moćnu Francusku, zar ne?

„Poraženi jesmo, ali pregaženi i poniženi nismo. Naprotiv. Za dva-tri gola i(li) jednu vratnicu ostali smo bez najsjajnije medalje. No, kada se sve zbroji i oduzme, pehar je završio u pravim rukama. Francuska je rukometna velesila, jednostavno je pomela sve suparnike. No, imponira rečenica klupskog suigrača i prijatelja Nikole Karabatića nakon finala: „Šaro, zamalo si nam na kraju uprskao stvar“. Toliko o 'guranju' Katara.

Strahujete li da će katarska bajka potrajati koliko i ljetni glazbeni hitovi?

„Mislim da nas neće snaći takva sudbina. Kad se Rivera nečeg prihvati, to mora uspjeti. Naš je izbornik čovjek koji razmišlja daleko unaprijed. Kod njega se točno zna zašto, kada i kako se što radi. Mjesecima unaprijed. I uvijek ima plan B, C, D... Kod Španjolca nema improvizacije, ništa se ne prepušta slučaju. Siguran sam da već sada ima precizan plan za plasman na Olimpijske igre, koje su nam sljedeći veliki cilj. Imat ćemo dovoljno prilika da izvadimo vizu za Rio“.

Stvarno mislite da će se rukomet 'primiti' u tom kutku Azije?

„Tko je gledao naše utakmice, mogao je vidjeti da je posjet rastao iz utakmice u utakmicu. U početku su dvorane bile napola pune, a već pri kraju prve faze turnira, tri sata prije početka susreta ispunjene do posljednjeg mjesta. Ljudi su na svakom koraku pričali samo o rukometu. I tko nije znao pravila, shvatio ih je i, rekao bih, preko noći zavolio ovaj atraktivni sport. Ne, nećemo biti prolazni hit“.

Ne prolazi ni vaše vrijeme u Barceloni. Namjeravate li u njoj da završiti karijeru?

„Barcelona je već šest-sedam godina moja rukometna kuća i obiteljska baza. Dao sam joj najbolje od sebe, a ona mi se odužila dugom suradnjom i ulogom prvog zamjenika kapetana, inače Katalonca. Ne mičem odavde do kraja karijere, a ni nakon toga. Želja mi je u budućnosti znanje i iskustvo prenositi nekim novim klincima. Upisao sam Višu trenersku školu, a planiram se educirati i u sportskom menadžmentu, koji me također privlači. Pun sam ideja i željan akcije. Ovo srebro mi je samo dalo novi impuls“, zaključuje 37-godišnji čuvar mreže.

(Piše: Olgica Nikolić/Mozzartsport)

(Foto: Action Images)

Germanijak pratite i na našoj Facebook stranici!