Sedam medalja je uspjeh: Pojedinačni sportovi za divljenje, kolektivni za glavobolju

Nakon 16 dana uzbudljivih natjecanja, Pariz je spustio zastor na 33. izdanje ljetnih Olimpijskih igara na kojima je nastupilo više od 10.000 sportaša iz 206 zemalja, uključujući i reprezentaciju izbjeglica.

Odigraj na svoje favorite u širokoj ponudi na Germaniji (Igraj odgovorno, 18+)

Hrvatske boje u Parizu je branilo 73 sportaša u 16 sportova koji su osvojili sedam medalja. Podsjetimo, zlata su osvojili džudašica Barbara Matić i veslači Martin i Valent Sinković, srebro su osvojili vaterpolisti i tenisačica Donna Vekić, a bronce strijelac Miran Maričić, atletičarka Sandra Elkasević i tekvondašica Lena Stojković.

Po broju medalja, napravljen je korak unazad u odnosu na Tokio, iz kojeg smo se vratili s osam medalja, od čega tri zlata. Rio de Janeiro i čudesnih pet zlata, odnosno 10 medalja ukupno, iz trenutne perspektive djeluju nedostižno, dok smo uspjeli nadmašiti šest osvojenih odličja u Londonu 2012., iako smo tada uzeli tri zlata, jedno više nego u Parizu. Dakle, kada bismo usporedili broj medalja u francuskoj metropoli s Igrama u Londonu, Rio de Janeiru i Tokiju, nismo napravili očekivani napredak. Ali, daleko od toga da je sedam medalja neuspjeh.

Prije svega, na završnoj ljestvici medalja na Olimpijskim igrama u Parizu Hrvatska je na diobi 30. mjesta, isti učinak imao je i Azerbajdžan. Lošije od nas plasirani su Austrija, Filipini, Alžir, Indonezija, Poljska, Kazahstan, JAR, Švicarska, Argentina, Grčka, Turska, Meksiko, Indija, uz napomenu da tri posljednje navedene zemlje nemaju čak nijedno osvojeno zlato, što je doista nevjerojatno!

Uz to, u prilog dobrom ukupnom nastupu Hrvatske ide i činjenica da smo bili bolno blizu osvajanja još nekoliko odličja, čime smo mogli bez problema doći do dvoznamenkastog broja medalja. Konkretno, Ivan Šapina držao je prolaz u finale i minimalno srebro sve do posljednjih pet sekundi. Katarina Krišto je već počela slaviti broncu kad se VAR javio i nakon pregleda snimke iz završnice meča dodijelio pobjedu predstavnici Kosova. Sara Kolak je nakon drugog rezultata u kvalifikacijama odradila odličan nastup i u finalu, ali je izgubila broncu za 28 centimetara. Da nije po prvi puta u karijeri doživio pad u finalu nekog velikog natjecanja, Tin Srbić bi, s obzirom na zahtjevnost vježbe, imao sigurnu medalju.

Do medalje je bolno blizu bio i Aurel Benović, koji je osvojio 5. mjesto nakon dosta sumnjivog bodovanja njegove vježbe, koju je kritiziralo dosta ljudi iz svijeta gimnastike, pa i kompletna publika na tribinama nakon što je na semaforu osvanula Benovićeva ocjena. Ne smijemo zaboraviti niti na Matiju Marinića, koji jenakon nešto više od pola staze imao prolazno vrijeme za broncu prije nego mu se dogodila nesreća da upadne u vrtlog koji ga je usporio i ukrao mu medalje vrijedne tri sekunde.

Dakle, kada skeniramo nastupe Hrvatica i Hrvata u pojedinačnim sportovima, možemo s punim pravom reći da su nas oduševili svojim rezultatima. Koliko su oni plod sustava, a koliko privatnih projekata entuzijastičnih obitelji ili trenera, o tome bi se već moglo raspravljati. Ono gdje je sustav puno potrebniji, svakako su kolektivni sportovi, a tu Hrvatska čak niti ne tapka u mjestu, već krupnim koracima nazaduje.

Rukometaši su već godinama, izuzev bljeska na Euru 2020., daleko od bilo kakve borbe za polufinala. Njihove kolegice su eksplodirale iste godine osvojivši prvu medalju na kontinentalnoj smotri, ali je nisu uspjele nadograditi još jednim jačim rezultatom, pa makar i plasmanom na Olimpijske igre. U košarci i odbojci u obje konkurencije smo, nažalost, prilično nebitan faktor kada se govori o kandidatima za medalje, osim možda na Mediteranskim igrama. Košarka i odbojka su rak rana hrvatskog kolektivnog sporta, a ne smijemo smetnuti s uma da se radi o sportovima koji su globalno za nekoliko razina iznad rukometa i pogotovo vaterpola.

Činjenica jest da je jedini kolektivni sport u kojem smo na posljednja dva izdanja Igara bili konkurentni za medalju, ujedno i globalno najmanje popularan olimpijski kolektivni sport s loptom, dovoljno govori o ukupnom stanju naših ekipa i momčadi. No, taj se problem ne može riješiti preko noći, već se, prvenstveno, rješava na razini klubova koji bi trebali postati kvalitetniji rasadnici i proširiti bazu talenata. Naravno, preduvjet za to je veće financiranje sporta, a to je dio u kojem država mora olakšati pristup sponzorima i ulagačima. Trenutne porezne prepreke su sulude i na njih konstantno upozoravaju autoriteti iz svijeta sporta, ali pomacima i dalje ne svjedočimo. I dok se to ne dogodi, ne treba čuditi da ćemo u prosjeku biti „osuđeni“ samo na pojavu vaterpolista i rukometaša na Olimpijskim igrama, uz pokoji slučajni plasman košarkaša, rukometašica ili možda u budućnosti vaterpolistica.