Preminuo Mario Garber, hajdukolog i tvorac nezaboravnih naslova

U subotu poslijepodne, u splitskoj bolnici, u 75. godini života preminuo je istaknuti sportski novinar Mario Garber.

Karijeru je započeo kao student u Sportskim novostima, a potom se pridružio Slobodnoj Dalmaciji gdje je dugi niz godina bio urednik sportske rubrike. Posljednji ispraćaj Marija Garbera održat će se u utorak, 1. srpnja, u 12:45 sati na splitskom groblju Lovrinac.

U ime Hrvatskog zbora sportskih novinara (HZSN), predsjednik Jura Ozmec uputio je sućut obitelji Garber: "Poštovana obitelji Garber. Umro je naš Mario. Doslovce naš, oduvijek. Pravi novinar, vrhunskog stila, preciznog pera, istančanog osjećaja za izvornu priču. U osobno ime i u ime članova HZSN izražavam vam najiskreniju sućut."

Sportski novinar Slaven Alfirević, član HZSN-a, dirljivim se pismom oprostio od Marija Garbera, prisjećajući se zajedničkih trenutaka i profesionalnog puta:

"Je, istina je. Puno ih je u Nebeskom Basketu.

'Ej, nećemo ove subote, dolazi mi medicinska sestra doma, da obavi tretman.' 'Dobro, onda ćemo drugi put.' 'E, ima vrimena. Neće uteć...' 'Neće.'

Ali, nije bilo vremena. Nema više vremena. Uteklo je ...

Umro je, otišao je Mario Garber, urednik, kolega i prijatelj. Dugo smo se dogovarali da bismo se napokon opet vidjeli. Odselio je tamo u Donja Kaštela, relativno daleko, sneruke, i još ga je bolest ščepala, pa je trebalo naći pravi termin, i to u posebnim okolnostima: 'Znaš, hoću da mi dođeš sasvim sam – upozorio me. Nemoj mi vuć ni ovoga ni onoga, nego ti i ja, pa cili dan, popodne i navečer ...' Dapače. Samo što je trebalo naći termin, a danas ćemo, sutra ćemo i eto nismo stigli ... Nema više vremena.

A zašto sam? Mislite da bismo onda lakše ogovarali sve oko sebe? Nemojte tako, recimo to kao da bismo - komentirali. U nama nije bilo zloće. Ali jest zajedljivosti. Pa novinari smo, nismo postolari ...

Godinama, desetljećima, izgradili smo posebno prisan odnos, iskovan osobito na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Italiji kad smo sedmicama bili i cimeri (nije redakcija imala novca za jednokrevetne sobe). Zato je to zvučalo tako prisno, blisko, dođi sam i nemoj nikoga vuć sa sobom.

Udaljili smo se fizički nakon Marijove smjene 2005. godine s pozicije šefa sportske rubrike, pa njegove selidbe u Kaštela, ali kontakt je ostao. Jedino što me preduhitrio dragi moj Blaž Duplančić, mlađi kolega kojega je Garber također u svoje doba preferirao s uredničke pozicije i spremno gurao u vatru kao mladi naraštaj Slobodne. Blaž ga je otišao posjetiti i uslikao se s njim i sad ne znam da li tu sliku Blaža i Garbera objaviti, Garbera istih onih razigranih očiju, ali bez kose, nakon kemoterapija. Malo je sličio na sebe samog... 'Objavi, to je novinarstvo, nemaj brige – kao da čujem Marija.' Pa ipak, ne znam za sliku, odlučit će sadašnji urednici.

Garber je taj koji je nehotice otvorio vrata da vaš današnji šofer vremeplova uđe u novinarstvo daleke već 1979. godine ili kako smo kasnije našu sobu zvali u - 'tvornicu magle'. Garberu je pukao film u redakciji koja se osula odlascima na godišnje odmore nakon pregnuća praćenja Mediteranskih igara. Ostavši sam u prostranoj sobi, prišao je neumornom Ivi Jurišiću koji je sveudilj lupao po makinjeli, pisaćoj mašini iliti stroju i koji bi valjda i sam samcat poput urednika/udarnika iznosio i dalje posao na leđima: 'Šjor Ivo (ili šjor Jure, dva su istovjetna nadimka šefa našeg koji je nekidan proslavio 88. rođendan, op. a.), ne možemo više ovako. Raspišite natječaj za mlađe suradnike, stavimo oglas u novine i neka se mladi jave...' I bi tako, javili smo se, Pero Goleš, Miroslav Copič, Ivan Kaleb, Goran Nikolov, Željko Bauk, Boro Radović i još neki i moja malenkost u tom nizu ... Primili su nas. Sve ostalo je povijest, tko je otpao ili ostao ili opstao kroz 'time-machine'...

Biti uz Zdravka Reića i Marija Garbera kao mlad novinar, to vam je kao u reklami za Mastercard: neprocjenjivo! Za mene osobno to je bilo kao da sam na novinarsko-nogometnom fakultetu, smjer hajdukologija. Malo je reć Sorbonni, Oxfordu ili Cambridgeu. I svaka sitna pohvala (a bilo je i pokuda, naravno), bila mi je kao ocjena odličan (5) u nekom zamišljenom indeksu imaginarnog fakulteta. Kad sam već, na užas roditelja, zanemario splitski Kemijsko tehnološki fakultet.

Obojica su nenadmašni, Rejo i Mario, a tako različiti u stilu, u kronici i kritici Hajduka, pa i u pristupu tematici. A naglašavamo Hajduk jer Hajduk je taj u žarištu svega, kao Sunce oko kojeg se sve vrti, okreću planeti, navijači i novinari...

Dok je Reić pisao i još piše kao da rafalno štekće mitraljezom i 'ubije' sve oko sebe, a često i sačmaricom bi raspalio pa bi dikod i koji nevini stradao, dotle je Garber svoje kitnjasto pero, poput lisičjeg raskošnog repa umakao u - otrov. Koliko god mi je Reić novinarski tata, toliko mi je Garber bio stilski bliži, kao stariji brat. Nedostižan. I obojica su preteče svega dobrog što se (i) danas viđa u novinarstvu (s izuzetkom naplavina trash-sadržaja).

Garber je bio u posebno kontraškom zamahu, plivao je uzvodno, otkrivao je nezamislivo: šokantne dokumente čuvene Akcije SDK 1981. o (nakaradnom) poslovanju klubova, zbog čega je dobio izgon iz Hajduka (a Ante Žaja mu krišom davao ulaznice). Kad je objavio u Nedjeljnoj (gdje je već bio prešao iz dnevne redakcije), naslov 'Malo Žaja, malo Baja', dobro da se Hajduk nije srušio. Otkrivao je krizu rukovođenja 'bijelih' kao razlog evo zašto Hajduk tako dugo nije prvak, već pet sušnih godina otkako se preselio u Poljud.

Antologijski je njegov intervju sa Ćirom Blaževićem u Prištini, kad je kasniji trener svih trenera vodio čudo prvoligaša s Kosova. Naslov 'Ja sam Al Capone za Balkan', odjeknuo je Jugoslavijom i ojadio Ćiru koji nije mogao vjerovati da je objavio baš sve što su divanili, a bombone mu je i upaljač darivao: 'Šine, otac ti je bio tako fin gospodin, a ti si takav...' - snebivao se Blažević koji će tek 13 godina kasnije kao hrvatski izbornik osvojiti svjetsku broncu.

Čuven je Garberov serijal na relaciji početaka kapitalizma u srcu socijalizma, kad je prostor Gusara u Spinutu trebalo komercijalizirati da se dođe do novca: briljantni nadnaslov i egida veslaj, šijaj, pijuckaj...

Kad mu je malo (opet) puknuo film usred okolnosti koji su doista bile (a i ostale) zamarajuće, otisnuo se na svjetionik i dvije godine je proveo na pučini, na Svetom Andriji, izvrstan u svakom poslu i obavezama što ih se dohvati, a napose u hobiju, čamcima i moru i vatanju ribe ...

Kad su ga vratili za urednika sporta (dođi, vrati se, ti to možeš, ti to moraš), zablistao je mnogim naslovima, te osmišljavanjem tjednika Pressing. Kad je Hajduk dobio Dinamo sa 1:0 bio je to 'Đolongomet', jedino što je vrijedilo bio je pogodak Vlatka Đolonge. Kad je Hajduk izgubio u Maksimiru pogotkom Mitua bio je znakovit naslov 'Mi tu nemamo što tražit', pa naslov 'Dobro Karabogdan' (prezime strijelca u Hajdukovu mrežu). Kad se iskrcavalo na Mallorku bila je to Palma de Matejuška, a kad je Ostopanj izjednačio za Osijek bilo je Hajduk osto panj. A kad je Makarin spasio bod u zadnjoj minuti 'bijelima' naslov je zvonio 'Makar in bod'... Niste išli za tim, ali u svakom tom naslovu, zrno je nepatvorene genijalnosti.

Svidjela nam se njegova krilatica 'nije ekskluzivno, ali je za čitat', koliko god jurio da otkrije kakav 'scoop', zapravo je svima kazivao kako svaki tekst ima svoju publiku bez obzira je li ekskluziva...

Sve su to detalji koji su zajednički gradili i sportsku redakciju Slobodne da bude posebna, prepoznatljiva i na glasu.

Rekoh, prijateljstvo smo posebno iskovali za Mundijala 1990. u Italiji, preko 40 dana na vrelom Apeninskom suncu jureći uz Ivicu Osima i reprezentaciju koja je prodirala naprijed, a gubila (jugoslavensko) tlo pod nogama. Kako god bilo, urednik Jurišić iz Splita nam je slao depeše 'radite izvanredno, čitani smo, samo naprid, izdržite'.

A novac? 'Kako bi rekao selektor Aca Tirnanić Bajdi Vukasu, mogu samo cvijeće da vam dam...' - poručio je šjor Jure. Pa smo svejedno, osokoljeni tek lijepim riječima jurili za Valderramom iz Kolumbije po Bologni i onda za Maradonom po Napulju, Vezuvu i rivi Mergellini... Koliko god vam se čini da i sam sebe hvalim, tako vam je to bilo.

Remake Mundijala doživjeli smo zajedno 2002. godine po Japanu, nezaboravno iskustvo vožnje feratom Shinkansenom uz planinu Fuji i kad se trebala sada već Hrvatska, 12 godina kasnije za razliku od Jugoslavije probiti naprijed protiv Italije, Garber je u autobusu anketirao novinare što bi netko napravio ili odrekao se kakvih pogodnosti samo da Hrvatska pobijedi Italiju. Došavši do moje malenkosti, složili smo se: oženit ću se, stat ću pred matičara, samo da Hrvatska dobije! Budući da sam tada bio već okorjeli neženja, sa 43 na leđima, Hrvatska je dobila, a vaš reporter se uskoro i oženio i stao na ludi kamen sa svojom Gordanom.

Nezaboravni Garber... Šef, kolega i prijatelj. Odlazi u Nebesku kafanu, što bi rekli Srbi, kvragu i Srbi kad ih opet zazivamo u usporedbama. Oni imaju taj mural nazvan Nebeska kafana gdje slažu portrete glumaca, velikana i šankcionera koji odlaze na onaj svijet, a uz daske koje život znače i gdje su dali velebne role, voljeli su ćaskati uz šank.

Mi bismo, s aspekta Slobodne to slobodno mogli nazvati, parafrazirati: Nebeski Basket, po kafiću preko puta Slobodne gdje su svakodnevicu bistrili i pero oštrili uz Marija Garbera i Momčilo Popadić Pop, Toma Bebić, Jakša Fiamengo, Bože V. Žigo (V. ili peti, nikad ne znamo op. a.), Ranko Dorotka i možemo li im dodat i Franu Gotovca koji je bio dio i redakcije i basketaških druženja...

Nikad nećemo zaboravit Rim te 1990. godine, na izdisaju Mundijala: dok smo u hotelu Dover, bogu iza nogu u predgrađu Rima, što ga je (predgrađe) Garber nazvao Derventom bili prenapregnuti, dok su živci poput struna pucali svima nama novinarima, Mario je sjeo za klavir i zasvirao Schumannovo Sanjarenje ... Nervoza, nekmoli svađa, zamrla je isti čas, primirio se i Orlando Rivetti što ga Mario u trenutku nazva Orlando Furioso. Četrdeset dana svi skupa, možete zamislit da je to bio pretis lonac suživota i došlo je do pucanja, oćemo li autobusom ‘vamo ili ‘namo. Svima nam već prepun kufer Mundijala, a Maradona i Matthäus tek trebaju razigrati za svjetskog prvaka.

Garber je za klavirom smirio tenzije, zaslužio aplauz prisutnih ili pljesak nazočnih, kako hoćete. Da, svirao je i klavir, spajao je u sebi krajnosti, od užitka da bude običan ribar, svjetioničar, preko genijalne pismenosti i znanja nogometa kao da je trener, sve do darovitog pijanista. Njegovi diskursi s Tomislavom Ivićem i Stankom Poklepovićem šteta da nisu snimljeni za kakav novovjekovni podcast.

Legenda kaže da se jednom u Tenisa nadmetao s Vilsonom Džonijem, nakon odrađenog intervjua, za okladu tko će više strusit rakija travarica. Kod izjednačenog rezultata kontroverzan je krajnji ishod i preostali rijetki očevici još se uvijek ne slažu tko je pobijedio, Vili, Marijući ili pak - travarica. I to je značilo bit novinar, kao da se sad sukobe, ne znam, Marko Livaja i neki od ovih novinara što nisu crvi i nadmeću se... Ili ono kad je Dražen Mužinić Frfa išao napast Reju, a Mario skočio, ajde prvo na mene, pa onda na Reju... Vremena kojih više nema. Niti će ih biti.

Otišao nam je, a da ga posjetili nismo. I uvijek ćemo za tim gorko žaliti.

Sin Romana Garbera, čuvenog zagrebačkog sportskog novinara i kroničara Dinama koji je došavši na ispomoć Slobodnoj Dalmaciji u dotu Splitu i Slobodnoj ostavio sina Marija, novinara vrsnog kao otac. I još boljeg, drugačijeg, razigranijeg. I u srži hajdukovca.

Žao nam je što zadnjih petnaestak godina nije bio blizu da podiže mlade novinare, ali takve su bile okolnosti. Preko noći postavljen za urednika europskih (sic!) izdanja izabrao je učas mir(ovinu) još tamo 2005...

Zato danas kad nekome idemo pričat 'also Garber sprache', tako je govorio i radio i uređivao Mario Garber, mnogi gledaju u čudu. Stariji će me shvatiti. Oni su vjerna publika. Garber je bio jedinstven, samo takav, jedan i jedini. Previše ih je u Nebeskoj kafani, svi u Nebeskom Basketu, ali uspomena živi i traje i ne damo da blijedi ...

Završavamo tekst i zvoni poruka, javlja se Dražen Mužinić: 'Jel‘ istina da je umro Garbući?!' 'Je, Frfa moj, istina je. Sve nas je manje ...'"

*Tekst Slavena Alfirevića možete pročitati OVDJE.