Najbolji borac, ne i najveći sportaš. Ali - zauvijek nedodirljiv

Znamo, neki će reći da se Jones prestrašio Aspinalla, borca s nevjerojatnim fizikalijama i izvrsnim IQ-om unutar oktagona, ali, objektivno govoreći, sve su to priče za malu djecu. Jer, Jon je bio majstor svog zanata, borac koji se rađa jednom u generaciji, tip koji je mogao sve, koji je mogao sa svakim, koji je vodio ratove u kavezu, ali i ratove sa svojim demonima u privatnom životu. No, usprkos svemu nikada nije upisao poraz. Odnosno, nitko ga nikada nije pobijedio, da budemo precizniji.

I dok ovo sve pišemo, nekako nam kroz misli prolaze dvije borbe – prva protiv Gustafssona tamo još 2013. godine na UFC-ovoj priredbi 165 te ona protiv Reyesa 2020. na UFC-u 247. Iako dopuštamo da svaki simpatizer borilačkih sportova ima svoje mišljenje, naš je dojam da je baš tada bio najbliži da se oklizne.

Ali nije. I zato što nije, zato je najbolji UFC-ov borac svih vremena.

GOAT.

I da, možemo sada o neporaženom Habibu, o GSP-u, čak onako, subjektivno i navijački o Mighty Mouseu, ali... Dana White je sve objasnio prije nekoliko godina kad je, malo ćemo ga parafrazirati, konstatirao da kada biste u neku sobu zaključali bilo koja dva borca, a da je pritom jedan od njih Jon Bones Jones, bi upravo 37-godišnjak iz New Yorka bio taj koji bi na kraju izašao van na nogama.

I, ruku na srce, teško se ne složiti s njime. Ili barem pronaći neki protuargument ako imamo drugačije mišljenje. Istina, kada pričamo o najvećim sportašima koji su se bavili slobodnom borbom, Jonesa nećemo spominjati. S druge strane, tada bi naši Mirko Filipović i Stipe Miočić bili visoko na listi. I nije to nikakav subjekitivan dojam, to je jednostavno činjenica. Jedan kao nekadašnji pripadnik ATJ Lučko i plakatni primjer sportaša, drugi kao vatrogasac koji je riskirao svoj život kako bi spasio tuđi. Ali, kada pričamo samo onome što se događa(lo) u oktagonu, tada Jones dolazi na početak svake rečenice. I teško da nas netko može uvjeriti u suprotno.

Da, kroz karijeru su ga pratile brojne kontroverze. Od toga da ga se prvo prozivalo da je prljav borac koji namjerno gura prste u oči protivnicima za vrijeme borbe, preko 'scene' s DC-om kada je srušio pola pozornice na sučeljavanju, pa sve do vožnje u pijanom stanju, nasilja u obitelji, pada na dopinškom testu (nekoliko puta)... Svašta, stvarno svašta. I zato, usprkos tome što je najkompletniji borac ikada, nikada ne može biti uzor djeci. Barem ne kao kompletni sportaš.

Ali, u onome što je radio – bio je najbolji. I nije bio najbolji zbog dopinga ili nečeg sličnog, koliko god se drugi to tako trudili prikazati. Jednostavno, Jones je bio priča za sebe, čovjek koji sam bi prodao dovoljno pay-per-viewa da se bori sa svojom sjenom, čovjek koji će uvijek imati što za reći, kojeg je uvijek bio užitak gledati i kao golobradog klinca kad se tukao s Gusmãom, Verom i Baderinom ili kompletnog borca kad je branio pojas poluteške ili teške kategorije protiv najvećih boraca današnjice.

Jasno nam je da mnogi neće to nikada priznati, ali borilački sportovi su umjetnost. Čista umjetnost. I to što netko zna s kistom zaplesati po platnu pa onda stvoriti nešto prekrasno ne znači da isto tako neki borac ne može unutar ringa ili oktagona napraviti nešto identično.

A Jon Bones Jones bio je umjetnik. Neshvaćeni, s podvojenom ličnošću, čovjek u kojeg nećete uperiti prst pa djetetu reći – ovako, od početka do kraja, od glave do pete, baš ovako. Ali, ako djetetu hoćete pokazati kako izgleda najbolji borac svih vremena, onda to isto možete napaviti. Jer, Jonny je bio takav. Najbolji.

Dokazani velemajstor. I najbolji borac kojeg se ikada moglo gledati u oktagonu. Ali, usprkos tome što je bio nedodirljiv, nikada neće biti najveći. A za to si je sam kriv.

I kraj priče.