Kad ne treniram, padam u depresiju, postanem asocijalan...

„Inače se za nas veslače kažu da smo najsnažniji i najizdržljiviji sportaši, da smo, recimo to tako, dizači utega koji mogu istrčati maraton. I zato moj radni tjedan traje sedam dana, nemam 'ni petka ni svetka', iz moje perspektive svaki dan je isti. Ali uživam u tome, najbolje se osjećam kad odradim dva treninga od po tri sata“, kaže Damir Martin (30), koji je 2017. proglašen najspremnijim sportašem na svijetu.

Temperature su u cijeloj Hrvatskoj opasno prelazile brojku 30, bio je 13. kolovoza, godina 2016., olimpijska, a nekih desetak tisuća kilometara dalje, u Rio de Janeiru, Damir Martin veslao je utrku života. Bilo je to finale, rame uz rame s Maheom Drysdaleom, "michaelom jordanom veslanja", grabio je prema cilju, prema zlatu sjajnijem od bilo kojeg drugog. I imao ga je, činilo se, iako su čamci s hrvatskim i novozelandskim obilježjima naizgled istovremeno ušli u cilj, a onda je - ostao bez njega. Foto finiš je pobjedu dodijelio Drysdaleu, razlika je bila pet tisućinki, jedan treptaj oka odvojio je Vukovarca sa zagrebačkom adresom od najveće nagrade koja postoji u svijetu sporta.

„Iskreno, meni je bilo nevjerojatno što sam se uopće našao u takvom društvu, među svim tim velikim veslačima, tako da mi je teško reći da sam bio razočaran. Kad je prošlo malo vremena, kad se sve to slegnulo, naravno da sam razmišljao o svemu tome, ali ni danas ne mogu reći da sam tužan“, priča nam Damir Martin danas, dvije i pol godine poslije.

Puno se toga promijenilo u njegovu životu u međuvremenu, s naglaskom na 2019. godinu. U prve sate ove godine ušao je kao novopečeni muž, svojoj Ivani rekao je "da" na Staru godinu, na svadbi na kojoj su gosti za podvezicu morali raditi sklekove i "marince" - tako to valjda ide kad se ženi službeno najspremniji sportaš na svijetu - a baš je ovih dana i diplomirao.

„Da, svježi sam 'bakalar', diplomirao sam Višoj trenerskoj na Kineziološkom fakultetu, smjer kondicijska priprema sportaša, pod čeličnom čizmom moje drage supruge, ha, ha. Ivana mi je dala uvjet da moram završiti faks prije svadbe, ali ipak mi je ostao još jedan ispit, pa sam to sad uspio riješiti“, zadovoljno kaže Damir Martin.

Sastanak smo dogovorili u kafiću, ideja je bila da razgovor odradimo uz kavu, ali ta je ideja prošla samo polovično. S jedne strane stola bila je kava, tko zna koja taj dan, a s njegove cijeđeni sok.

„Ajde, sad sam ovdje s razlogom, ali inače mi je najgore ići na kavu s nekim. Znaš ono, sjediš, pričaš, pretačeš iz šupljeg u prazno... Ne odmorim se, a od toga nemam ništa. Radije bih sjeo na bicikl i pričao s frendom dok se vozim oko Jaruna“, govori Damir, pri čemu će barem donekle upućeni sugovornik teško ostati šokiran.

Ipak je ovdje riječ o "zvijeri" od čovjeka, sportašu koji svakog trenutka živi ono čime se bavi. Novi cilj je, naravno, Tokio 2020., odnosno put koji vodi do Olimpijskih igara. I sve je podređeno tome. Njegov ritam, količina treninga, nama "običnim" ljudima na trenutku djeluje nestvarno, nemoguće za izdržati, ali kad je to način života...

„Sve skupa, s uvodnim i završnim dijelom, svaki trening traje mi oko tri sata. Znači, oko šest sati na dan. Osim srijede i nedjelje, kad imam po jedan trening“, započeo je Damir ovaj dio priča pa opisao jedan svoj tjedan:

„U ponedjeljak, utorak, četvrtak i petak ujutro je teretana, a popodne ergometar ili bicikl, odnosno veslanje, kad dođe ljepše vrijeme. U teretani radim snagu, eksplozivnost, ovisno o dijelu godine, a popodne ide aerobni dio. Srijedom i nedjeljom ujutro odradimo duže veslanje, najmanje sat i pol, i to s većim intenzitetom. Ipak su to dani s jednim treningom, pa taj trening mora biti duži i jači. I ostaje subota poslijepodne, to obično bude bicikl, najmanje dva sata, da se malo odmorim od veslanja. Znači, sedam dana tjedno“.

Dok traje sezona, slobodan dan je za njega nepoznat pojam, nadrealan.

„Nemam ja vikende, ne tiče me se ni petak ni svetak. Što se mene tiče, svaki dan  je isti. Pitaju me ljudi 'pa nećeš valjda trenirati na Badnjak', a ja kažem 'nego što ću'. To je za mene samo dan u tjednu, a svaki dan se jasno zna što se radi, ništa mi ne znači koji je datum“, kaže Damir.

I rekao bi čovjek da je stalno umoran od silne količine treninga, vjerojatno i iscrpljen, jer to je logično pomisliti, ali naravno da nije tako.

„Prošle godine me stalno sve boljelo, cijela godina je bila katastrofa s tim sitnim ozljedama, ali kad toga nema, osjećam se super. Ali baš super! Puno se lošije osjećam kad ne treniram. Evo, moja Ivana kaže da sam, kad smo se upoznali, bio čudan, asocijalan, namrgođen, a takav sam bio zato što dva tjedna prije toga nisam trenirao zbog nekih manjim zdravstvenih problema. Čim se tako nešto dogodi, ne osjećam se dobro. Jednostavno imam viška energije i ne znam što s tim. To ti je kao da popiješ deset kava, kad imaš onu lažnu energiju, a nemaš je gdje ispucati. Zna me to i baciti u depresiju, doslovno postanem asocijalan. Tijelo je jednostavno naviknuto na ritam koji imam“, priča Damir pa nastavlja priču o odmaranju kao neprijatelju broj jedan:

„Kad je planirana pauza, pripremim se psihički na to. OK, sad je odmor i ne želim ni čuti za veslanje. Međutim, prisilne pauze su mi najgore. Stalno brojim dane, ne mogu dočekati da krenem trenirati. Ležim doma i buljim u zid, a to me ubija."

Sva ta silna količina treninga iziskuje i dovoljno "goriva". I supruga se svaki dan šokira koliko odabranik njezina srca može pojesti.

„Evo, baš me nekidan u čudu gledala kako jedem skoro kilu tortelina. Ono veliko pakiranje, za četvero ljudi, pa onda i još jedno malo. I na sve to jedno vrhnje i dva parmezana. O da, to je bila jedna solidna večera“, smije se Martin.

Za ručak pojede cijelo pile, jednom prilikom stradao je oko kilogram "lungića", frižider se brže isprazni nego što se napuni, ali i to je sve normalno u njegovu svijetu.

„Veslanje je visoko kalorijski sport, potrošnja je ogromna, tako da nema ograničenja u hrani, ipak u danu potrošim pet do šest tisuća kalorija. Po svakom treningu od 1500 do 2000, a imam dva treninga, dok na bazalni metabolizam, na to što živim i dišem, odu još dvije tisuće. Ne smijem jesti jedino mak, zbog dopinga, a ostalo sve je dozvoljeno“, objašnjava Damir.

Međutim, ima i stvari koje nisu dozvoljene. Kao, recimo, bilo kakva demokracija u spavanju. Tu se točno zna što mu je činiti.

„Preko noći moram skupiti osam sati, a tijekom dana još jedan, između treninga. Moram tako, jer inače popodnevni trening ne mogu izdržati na pravi način", govori Martin, koji s takvim rasporedom nema nikakvih problema, jer ne spada u one koji se muče s pokušajima da zaspu u točno određeno vrijeme.

„Ma kakvi, pa ja sad mogu ovdje zaspati, ovaj tren. Kad god treba. Da mi sad kažeš 'imaš pet minuta da zaspeš', ja ću zaspati za dvije. Nemam neke metode, nije baš da brojim ovce, nego se samo opustim, tijelo se umiri, uspore se otkucaji srca i jednostavno zaspem.“

Takav način života, toliko ulaganje u sebe, na kraju dovede do toga da su ga početkom 2017. godine proglasili najspremnijim sportašem na svijetu. I to ne ovako, od oka, tako su rekli rezultati opsežnih testiranja. Na koja je došao - pazi sad ovo - nespreman!

„Tim testiranjem su uspoređivali sportaše, gledali što je najdominantnije za koji sport. Meni je sastav tijela bio katastrofa, jer to je bilo šest mjeseci nakon Rija, od čega sam imao četiri mjeseca potpuno pasivne pauze. Ništa živo nisam radio, a onda sam imao mjesec dana da se spremim za testiranje. Tek toliko da se mogu popeti uz stepenice, ha, ha. U Riju sam imao 96 kg, na testiranju 102, a utege nisam ni taknuo, tako da tih šest kilograma nisu baš bili mišići... I ipak sam uspio pobijediti na tom testiranju. Ostane taj aerobni kapacitet, sva ta količina rada ne može tek tako nestati, iako drastično pada. No mi veslači i inače slovimo za najizdržljivije i najjače sportaše. Mi smo, recimo to tako, dizači utega koji mogu istrčati maraton.“

Uz sve te silne treninge na vodi i na suhom, Damir Martin trenira i na snijegu!

„Evo, baš smo ove godine, dva dana nakon svadbe, supruga i ja s kumovima išli na skijanje. Točnije, oni su skijali, a ja sam trenirao. Svake godine idem na skijaško trčanje, to mi je idealna zamjena za veslanje. Radi cijelo tijelo, a možeš 'peglati' po tri sata. Srce radi, svi mišići u tijelu rade, dobro je i za koordinaciju, a aktiviraju se i neke skupine mišića koje nisu toliko u pogonu u veslanju. Rade ruke, rade ramena... Naravno, imao sam sa sobom i ergometar, i bicikl, po par sati na dan sam se i time bavio, a kad bi ulovio neko slobodno popodne, otišao bih malo skijati“, prepričava Damir svoj način zimovanja.

Za sve to, shvatili ste vjerojatno, treba biti izrazito jak u glavi, stabilan. I pronaći način kako uživati. Kao, primjerice, u trenucima dok na treningu veslaš po sat i pol ili dva u komadu. Oko tebe voda, čuješ samo zvuk čamca koji "plovi", sam sa sobom...

„U tim trenucima razmišljam najviše o tehnici, o zaveslaju, a kad uđem 'u zonu', počnem se prisjećati stvari koje su mi ugodne, koje volim... Nije to ništa svjesno, tako mi dođe. Kad mi čamac lijepo ide, kad mi je ugodno, to me asocira na lijepe trenutke u životu“, govori Damir.

Do početka sezona preostala su još dva mjeseca, s trenerom Srećkom Šukom u narednom će razdoblju brusiti formu za lov na Tokio.

„U travnju je, vikend prije Uskrsa, Croatia Open na Jarunu, a vikend nakon Uskrsa državno prvenstvo, isto na Jarunu. A onda kreće... U svibnju je jedna utrka svjetskoga kupa, 1. lipnja je finale Europskog prvenstva, onda slijede još dvije utrke svjetskoga kupa, a završava sa Svjetskim prvenstvom, od 25. kolovoza do 1. rujna u Linzu. Time završava sezona, moram biti među devet da bi osigurao vizu za Tokio“, ističe ciljeve Damir, čiji plasman na Igre ne bi trebao biti upitan.

A onda...

„Što ćemo u Tokiju? Ha, imamo formulu iz Rija, treba to samo ponoviti. Pa ako netko bude bolji, svaka mu čast. Iskustvo imam, znam što trebam napraviti, pa ćemo vidjeti...“

Ima srebro iz Londona u četvercu, ima srebro iz Rija u samcu, nije teško pogoditi što je sljedeće na redu. Ono od čega ga je dijelilo tih pet tisućinki, ono što čovjeku koji na ovakav način živi veslanje, apsolutno zaslužio. Kad je već u sportu u kojem umjesto milijuna na računu imaš milijun žuljeva, bilo bi prikladno da se okiti tim komadićem zlata...

(Foto: Pixsell)