INTERVJU - Filip Mihaljević: Od seoske olimpijade do velike scene Tokija

Prvi susret s njim odmah će vam izazvati respekt, možda i mali strah kada se ispred vas ukaže gromada od dva i nešto metra visine i 135 kilograma težine. Međutim, svaki strah nestane kada se Filip Mihaljević nasmiješi, odmah shvatite da je pred vama jedan dobroćudni div, izniman sportaš, vrhunski atletičar i vrlo zanimljiv sugovornik. Germanijak vam donosi priču o hrvatskom rekorderu u bacanju kugle (21.94m), sudioniku nadolazećih Olimpijskih igara u Tokiju, daleko najboljem hrvatskom atletičaru.

Krajem srpnja Mihaljević će napuniti 27 godina, već je nastupio na Olimpijskim igrama u Riju 2016. godine, iste one kada je osvojio broncu na Svjetskom prvenstvu u dvorani. Bio je on ranije i prvak Europe do 23 godine, a zadnji veliki seniorski uspjeh mu je bronca s ovogodišnjeg Europskog prvenstva u dvorani u poljskom Torunu. Član je splitskog ASK-a , jednog od najboljih atletskih klubova u Hrvatskoj, rođen i odrastao u Livnu gdje je zapravo sve počelo.

"Ljubav prema atletici dolazi od mog oca Mirka koji se tijekom studija polurekreativno bavio atletikom. Trenirao je kad je stigao, između obveza na fakultetu i u obitelji u kojoj je bio najstarije dijete pa se brinuo o mlađima. Otac je trčao 400 metara i 400 metara prepone, a volio je bacati i kuglu. A budući da dolazim iz kraja u kojem je bacanje kamena s ramena tradicija na seoskim natjecanjima i nekakvim događajima, mi smo stalno to pratili. Nisam nikada nastupao na tim natjecanjima, ali otac je kod kuće imao kamen i kuglu koje smo stalno bacali. Sve je to bilo kroz igru, onako usput, išli bi voziti bicikl pa bi malo bacali kamen pa bi se penjali po stablima, svega je tu bilo. A otac je negdje zapisivao koliko smo brat i ja bacali taj kamen od 2-3 kila koji smo imali kod kuće. Mene je to uvijek zanimalo, od moje generacije sam bio najbolji. Uz oca sam počeo sve više trenirati, malo kroz nekakvu teretanu, pa neke skokove, privuklo me to", započinje Filip svoju sportsku i životnu priču.

Život u Livnu mu je bio uzbudljiv, nikako dosadan, a talent za bacanje otkrio je na jednom od seoskih natjecanja.

"Prvi put sa, nastupio na nekom humanitarnom turniru gdje se sakupljala pomoć za obitelji slabijeg imovinskog statusa i odmah sam pobijedio. Kamen od nekih 5 kilograma sam bacio 14 metara, na taj , možemo reći, seljački način. Otac je vidio da je to u najmanju ruku respektabilan rezultat, tako na divljaka baciti 14 metara. Pa smo odlučili da dođem u Split u ASK-a na testiranje, da me vidi neki profesionalan trener koji zna procijeniti koliko to vrijedi. Došao sam u Split prvi dan i odmah kuglu od 5 kilograma bacio opet 14 metara. A to je bilo iznenađenje za trenere u klubu, da dođeš od nikud i odmah toliko baciš. U ASK-a je bio trener Ivica Jakeljić, odmah sam se priključio klubu, ali sam dolazio na treninge samo vikendom jer sam živio u Livnu. Išao bi u školu od ponedjeljka do petka, onda bi u preko vikenda trenirao na Parku mladeži. I to je trajalo 7-8 mjeseci, dok nisam završio treći razred srednje škole. Potom sam se preselio kod rodbine u Kaštela, a onda u Učenički dom u Splitu gdje sam četvrti razred pohađao u V. gimnaziji. I to je bila moja prva prava godina u ASK-a", nastavio je Mihaljević.

Brzo je shvatio da za vrhunski sport treba veliko odricanje, ali nije atletika bila njegov prvi izbor.

"Trenirao sam nogomet više od 10 godina, imam odigrano preko 100 utakmica za Troglav iz Livna u mlađim kategorijama. Igrao sam na poziciji stopera, a moja karijera nije bila niti malo obećavajuća haha. Da se nisam počeo baviti atletikom vjerojatno bi otišao studirati u Split ili Zagreb i to bio kraj nogometne karijere. Ali taj nogomet mi je razvio ljubav prema sportu i radnu naviku, jest da je bilo amaterski ali naučio sam što je sport, koliko je težak i kolika su odricanja. Lijepo mi je bilo u Troglavu, danas imam dosta prijatelja koji su igrali sa mnom".

Ljuba prema nogometu je ostala, prati ga koliko stigne, od reprezentacije Hrvatske do kluba kojeg posebno voli.

"Pratim nogomet i danas, navijač sam Hajduka. Kod nas u Livnu ljudi vole Hajduk i Dinamo, rekao bi da je 60 posto ljudi za Hajduk, 40 posto za Dinamo. Dolazio sam često s ocem i prijateljima na utakmice Hajduka, to je uvijek bio poseban doživljaj. Pamtim utakmice protiv Fulhama ili Deportiva iz La Corune, dobro se sjećam derbija protiv Dinama kada je Ibričić zabio eurogol, a zrakom su letjele konfete. To su vrhunske uspomene. I nekako, uvijek smo kada bi dolazili u Split bili vezani za dio grada gdje je stadion, parkirali bi ovdje kod Parka mladeži i išli na Poljud, tko je mogao znati da će mi Park mladeži postati drugi dom – istaknuo je naš sugovornik".

Atletiku je brzo zavolio, opet je Hajdukov stadion bio mjesto posebno lijepih uspomena.

"Prvi veliki doticaj s atletikom uživo opet se dogodio na Poljudu, bilo je to 2010. na Kupu kontinenata. Došli smo drugog dana natjecanja u Split, sjećam se da je Blanka Vlašić skočila 205cm te da je Norvežanin Thorkildsen bacao koplje s nekakvom kapicom na glavi. Bio je to odličan doživljaj, vidjeti atletsko natjecanje na velikom stadionu, zbilja čudesno. Prije toga sam pratio velika natjecanja, u čistom sjećanju mi je Svjetsko prvenstvo u Berlinu 2009. i rekord Usaina Bolta na 100m", prisjeća se Mihaljević.

U ASK-u je istovremeno trenirao bacanje diska i kugle, odmah pokazao da je talentiran pa je ubrzo stigla ponuda da ode na studij u SAD. Na sveučilištu Virginia čekao ga je Splićanin Martin Marić, hrvatski rekorder u bacanju diska, danas trener na tom prestižnom sveučilištu.

"Nakon godinu i pol u Splitu, dobio sam mogućnost da odem na studij u SAD. Bio sam tamo četiri godine i bilo mi je odlično. Odluka da odem nije bila laka, moje znanje engleskog s 19 godina u najmanju ruku nije bilo baš najbolje, ali imao sam strašnu volju. Bilo mi je važno napraviti dobar rezultat, bacao sam kuglu i disk pa su neki mislili da ću nastaviti s diskom, ali kugla mi je draža. Kažem, u SAD-u mi je bilo odlično, htio sam završiti fakultet, bila je to velika želja moje majke Jelice, a svi u obitelji su visoko obrazovani. Otac, majka i brat Stjepan imaju magisterij, sestra Petra je završila fakultet. Morao sam i ja, nije bilo druge. Završio sam njemački jezik i ekologiju, to ima veze s obitelji jer su otac, brat i sestra u agronomiji, šumarstvu, ekologiji, to je nekakva poveznica."

Kasnije ćete u tekstu vidjeti da je nakon studija mogao ostati u SAD-u, možda postati i zvijezda u jednom tamo vrlo popularnom sportu. Ali, odlučio je krenuti u drugom smjeru, atletika je njegov jedini izbor.

"Nakon studija išao sam raditi kao trener u Katar, s Ivicom Jakeljićem sam radio tamo u akademiji. Ali, nije to išlo kako sam zamislio, ni na trenerskoj ni na sportskoj razini. Želio sam iskoristiti svoj maksimalan potencijal, možda je to sada ovaj trenutak, možda je to pola metra dalje. Ne znam, ali neću odustati dok ne saznam. Ni u jednom trenutku se nisam htio pomoriti da se umirovim u atletici s 23-24 godine, a da ne saznam jesam li mogao više. To je razlog zašto sam se vratio iz Katra", staknuo je Filip.

I dobro je za hrvatsku atletiku da se vratio u Split, iz ASK-a kreće njegov uzlet prema svjetskoj atletskoj eliti.

"Prvi zapaženiji rezultat je srebro na juniorskom EP 2013. godine a potom sam osvojio zlato na EP za mlađe seniore U23. Međutim, te se medalje gledaju na drugačiji način, kao mogao bi mali biti dobar, ali još to nije znak da si ušao u ozbiljnu atletiku. U seniorima je prvi uspjeh bila bronca na SP u dvorani u Portlandu 2016., to je prvi veliki rezultat. Nakon tog uspjeha imao sam nekoliko turbulentnih godina, ali ove godine je stigla ta medalja s Europskog prvenstva u dvorani i ona potvrđuje da medalja iz Portlanda nije slučajnost".

Aktualna sezona za njega je vrlo uspješna, nakon bronce na EP u dvorani odlično je krenuo u sezonu na otvorenom. Pobijedio na prestižnom mitingu u Ostravi, bio drugi na Dijamantnoj ligi u Dohi, a prije nekoliko dana osvojio drugo mjesto na jakom mitingu u Szekesfehervaru. U lipnju je po sedmi put postao prvak Hrvatske, u Karlovcu je bacio novi državni rekord koji sada iznosi 21.94 metra. Sljedeći korak je jasan i sam se nameće, kugla bi mogla ići preko 22 metra

"Ohrabruje me stabilizacija rezultata u posljednje dvije – tri godine, baš sam gledao statistiku nedavno. Imam 22 natjecanja na kojima sam bacio 21 metar te ukupno 55 hitaca preko 21 metar što je vrlo dobar kontinuitet. Sljedeći cilj je postati prvi Hrvat koji je prebacio 22 metra, nadam se da ću to uspjeti napraviti u Tokiju. Sada sam u Mađarskoj iz punog treninga bacio 21.77, kada se opustim i prilagodim uvjetima u Japanu mislim da se mogu nadati prebacivanju te magične brojke od 22 metra. Međutim, moja priča tu ne staje, želim se ustaliti na daljinama preko 22 metra", ambiciozan je Mihaljević.

Uskoro će proslaviti 27 rođendan, za bacačke discipline to nisu velike godine.

"Vjerujem da moje najbolje godine tek dolaze, mislim da bi idućih pet ili šest godina mogao bacati na visokoj razini. Naravno, ako me posluži zdravlje i ako budem radio i trenirao kao do sada, još i jače. Rezultati koje sam do sada postigao mi daju nadu da još mogu napredovati".

Mihaljević je po svemu prototip uzornog, vrhunskog sportaša. Maksimalno je posvećen radu, svaki dan mu je isplaniran do detalja. Kad nema natjecanja trenira dvaput dnevno po barem dva sata, brine o prehrani i regeneraciji. U njegovom najužem timu su dvojica vrhunskih stručnjaka, fizioterapeut Tonči Cvitković te mladi trener Marko Mastelić.

"Više sam s Markom nego sa suprugom, a on je više sa mnom nego sa svojom suprugom. Marko ima dijete, ja čekam dijete, njemu je sada dosta teže, puno je u svemu tome odricanja. Ali, spojila nas je ljubav prema atletici i to daje rezultate. Naš bi odnos ocijenjivao baš po rezultatima, oni su zasad dobri i sigurno imamo puno prostora za napredovanje u svakom smislu. Dobro se slažemo, Marko je samo četiri godine stariji, već ima iskustva u vrhunskoj atletici, a još može učiti i napredovati. Neke stvari dođu s godinama, to vrijedi za mene i za njega, s iskustvom ćemo biti još bolji. Ne treba žuriti niti ići glavom kroz zid, naša suradnja je dobra i ako se ovako nastavi to je pobjednički tim".

U Hrvatskoj i Splitu zasigurno nema uvjete za rad kakve bi imao da je ostao u Americi ili Katru, ali Mihaljević o tome puno ne razmišlja, zadovoljan je s onim što mu pružaju ASK i Hrvatski atletski savez.

"U Splitu se osjećam kao kod kuće, udomaćio sam se, imam dosta prijatelja i zbilja mi je ugodno ovdje. Što se tiče kluba , za mene je ASK najbolji klub u Hrvatskoj. Uvjeti za rad su za mene dovoljno dobri, ne treba mi luksuz. Gledajte, bio sam u SAD, tamo smo na sveučilištu imali teretanu s 26 podija za vježbanje, novu novcatu, tko zna koliko je novca potrošeno na nju. Ovdje u ASK-a ima tri podija za vježbanje, ali to što u Americi imaju 23 podija više meni ništa ne znači, dosta mi je jedan podij, dobra šipka i utezi, a to u ASK-a imam. Iskreno, uvjete koje imam u Splitu ne bi mijenjao za one u Americi. Zato što novi uteg ne znači da ćeš dizati bolje, bitno je ono što te pokreće iznutra i kako se osjećaš. Ovdje imam više mira, imamo svoje termine gdje nam nitko ne smeta dok bi u Americi morao to dijeliti s košarkašima, nogometašima, svim ostalima na Virginiji. Ne znam, nije me privlačila pomisao da ostanem tamo, htio sam se vratiti ovdje i nisam pogriješio", istaknuo je Mihaljević.

Živi u blizini stadiona Park mladeži, s njim je supruga Gabrijela i zajedno čekaju prinovu u obitelji, početkom jeseni

"Suprugu sam upoznao 2017. godine, ona je također iz Livna, živjela je nekoliko stotina metara od mene, ali nismo se dobro poznavali dok smo bili mlađi. U braku smo manje od godinu dana, čekamo dijete i sve to ide u odličnom smjeru. Dosta sam vezan za obitelj, djeca od brate i sestre su mi kao moja djeca, naravno tu su otac i majka. Također i šira rodbina, mislim da smo dosta povezani. U Livnu me svi poznaju, ponosan sam što dolazim iz Livna i to uvijek ističem, nadam se da su i oni ponosni na mene" ističe gorostas iz Livna.

Izvan atletike nema previše slobodnog vremena, ali koristi ga za nešto što je rijetkost kod profesionalnih sportaša u Hrvatskoj.

"Zanima me biznis, u Americi je to na puno višoj razini nego kod nas, mi to nemamo baš previše razvijeno. Razna ulaganja u start-upove, financijske fondove, dionice. Tamo mi je cimer bio Amerikanac kojem je otac financijski savjetnik pa sam dosta s njim pričao o tome, zanima me ta materija. Nešto sam naučio u tim razgovorima, pratim Business Insider, sve to vezano za dionice, fondove, perifernim pogledom razmišljam o tome što ću nakon karijere. Zanima me bitcoin, hedge-fondovi, takve stvari, pratim na Twitteru, zanimljivo mi je to. Zasad je tako, ne znam što će biti za nekoliko godina, ali privlači me ta vrsta biznisa koja kod nas nije dovoljno dobro razvijena. A vjerujem da će jednog dana biti razvijena. U malo slobodnog vremena kojeg imam volim pogledati dobar film ili seriju, kao i svi ljudi", kazao nam je Mihaljević.

Svi interesi su zasad u drugom i trećem planu, atletika i bacanje kugle njegova su opsesija. Tolika da je u Americi napravio nešto što se tamošnjim njegovim prijateljima čini kao ludost.

"Deset godina sam bio u našem nogometu i kada sam došao u Ameriku nije mi se sviđao američki nogomet. Međutim, kroz godine sam se zaljubio u taj sport, impresionirao me jer zahtijeva izuzetnu atletsku sposobnost. A kako se bavim atletikom cijenim tu eksplozivnost, brzinu, agilnost koju posjeduju uz sklop vještina specifičnih za američki nogomet. Pratim Pittsburgh Steelerse, to je moja momčad, kad stignem pogledam ih na televiziji, pratim statistiku, vijesti, izvještaje", započeo je Filip priču koja ima atraktivan nastavak.

"Profesorima i trenerima na sveučilištu sam bio izuzetno zanimljiv zbog mojih atletskih sposobnosti, čak su bili dosta napasni u namjeri da me nagovore da zaigram američki nogomet. Ono, baš su uporno tražili način da pristanem igrati za sveučilište. Ne bi bio ni prvi bacač koji je zaigrao američki nogomet, Estonac Margus Hunt je u Ameriku otišao kao i ja, bacao kuglu i disk pa je završio u NFL-u. Mene su stalno zvali, sve je počelo kada je moj atletski trener odlučio treneru američkog nogometa pokazati rezultate testiranja koja sam radio, skok u dalj, vrijeme na 40 metara, takve stvari. Kada je ovaj to vidio poludio je za mnom, zvao me svaki dan. I ne samo on nego i svi studenti igrači američkog nogometa, svi koji su me susretali na fakultetu ili na ulici. Ali, nisam to htio", rekao je Mihaljević i nastavio:

"Istina, imao sam tamo 2015. godine malu krizu, zasitio sam se atletike, a svi oni su mi govorili da se prebacim na američki nogomet. Jednostavno, njima je bilo apsolutno nemoguće prihvatiti činjenicu da sam mogao igrati NFL, a da nisam htio. U Americi je tako nešto nezamislivo, svaki prijatelj mi je to govorio, njima je to bilo nestvarno. Ne znam, kao da ti netko kaže da možeš igrati u Real Madridu a ti to ne želiš. Nisu oni odustajali, pratili su moj napredak i govorili mi da bi me za dvije godine naučili igrati i da bi imao mjesto u nekoj dobroj momčadi. Međutim, moja ljubav je atletika, moja ljubav je bacanje kugle i želim postati poznat kao bacač kugle", jasan je najbolji hrvatski atletičar.

Uskoro ga čeka put u Japan, 17. srpnja ide u Kagawu gdje će se pripremati na nastup na Olimpijskim igrama. Na Daleki istok ide s jasnim ambicijama. 

"Osvajanje medalje na Olimpijskim igrama je ostvarenje sna, a u ovakvoj konkurenciji u bacanju kugle osvajanje bilo kakve medalje bilo bi više od ispunjenja sna. Bronca bi bila ravna zlatu jer ovakva konkurencija i ovakva generacija bacača kugle nikad nije viđena i ne znam hoće li ikad biti viđena. Svi su puno napredovali, u treningu, u načinu rada i svemu što treba za veliki rezultat. Naš cilj u Tokiju je prebaciti 22 metra i sa stadiona izaći podignute glave, kada bi prebacio 22 metra na Olimpijskim igrama tu se nema što pričati. Na svakim igrama to je medalja, osim možda na ovim jer je konkurencija žestoka".

Predstavio nam je Mihaljević konkurente, u atletici trenutno nema jače discipline od bacanja kugle za muškarce.

"Favorit broj jedan je Amerikanac Ryan Crouser, čovjek je prije 20 dana srušio svjetski rekord, nemam šta dodati. Iza njega još jedan Amerikanac Joe Kovacs, osvajač medalje na svakom velikom natjecanju u zadnjih šest godina. Zatim Novozelanđanin Thomas Walsh, jedan od opuštenijih bacača, ove smo godine zajedno bacali tri puta i bili blizu po rezultatima. On je sad u Mađarskoj otišao preko 22 metra, nadam se da ću mu se uskoro priključiti. Dobar je Darlan Romani, Brazilac koji se vraća nakon ozljede i već je bacao preko 21.50 ove sezone. Ne smijem zaboraviti Mihala Haratyka i Tomasa Staneka, dvojicu prvaka Europe, zatim mladog Armina Sinančevića iz Srbije koji je odličan. Mislim da nekih osam bacača može do medalje, a trojica odskaču jer imaju iskustvo i znaju uzimati medalje. Ali u kugli nema garancije, baca se jedan dan i sve je moguće", zaključio je Mihaljević.

Tokio se bliži, Filip je spreman i zdrav za kvalifikacije koje su na rasporedu 3. kolovoza. Dobri div iz Livna zaslužuje apsolutnu podršku, kao i svi naši olimpijci u Tokiju.

Razgovarao: Vedran Pavičić