I. SučićIli bježiš od istine ili se s njom suočiš
.jpg.webp.webp)
.jpg.webp)
.jpg.webp)
Vrijeme Čitanja: 4min | sub. 11.07.26. | 18:00
Povratak Conora McGregora nije samo povratak jednog borca, to je povratak čovjeka zbog kojeg se UFC zauvijek podijelio na razdoblje prije i poslije njega.
Conora McGregora možete voljeti, možete ga i mrziti, ali jedno mu nitko ne može oduzeti: Ne postoji nijedan sportaš na svijetu koji je na svojem vrhuncu toliko vladao pred mikrofonima kao on. Jedini koji zapravo može u istu rečenicu s njim jest Muhammad Ali, iako je bitna razlika što je Ali djelovao puno prije nego što je internet oblikovao svijet, a društvene mreže počele kreirati mišljenje mlađih naraštaja. Muhamed Ali je bio veličanstven govornik. A bio je još bolji borac. I sad zamislite o kojim razinama razgovaramo kada su "leti kao leptir, ubada kao pčela" ostali u drugom planu.
Godinama mu se po pitanju karizme i javnih nastupa nitko nije mogao ni približiti. A onda se pojavio Conor McGregor. Koji je borilačke sportove ponovno pretvorio u spektakl. "Oprostite što sam zakasnio, ali jednostavno me nije briga", rekao je Conor po dolasku na jednu konferenciju za medije. Uz pokoju psovku. S tim da su mu se praštale i puno veće nedaće od pokojeg 'fuck'. Jer, osim što je znao pričati, znao je sve to potkrijepiti u ringu. Razumijemo da će oni stariji obožavatelji UFC-a istaknuti velemajstore kao što su Tito Ortiz, Chuck Liddell i Randy Couture, razumijemo i da će se ići nadmudrivati povijesnim podacima i znanjem o sportu koji je dugi niz godina bio potpuno irelevantan na svjetskoj karti, ali istina je sljedeća: MMA je postepeno rastao, Dana i njegovi suradnici napravili su spektakularne stvari za sport, ali... bez Conora McGregora "taj cijeli brod tone".
Malo too much?
Pa... u tom trenutku čak i nije.
U MMA je sve stvar osobne preference. Netko voli GSP-a, netko Andersona Silvu, dok ljubitelji Jona Bonesa Jonesa ne žele čuti nijedno drugo ime osim njegova. Tu je i Habib, jedini neporaženi i jedini koji je svojevoljno otišao dok je bio na vrhuncu. Tko bi trebao biti na Mount Rushmoreu UFC-a i općenito MMA-a je nešto je o čemu se može satima razglabati, ali jedno lice tamo mora biti. Naprosto mora.
Jer, ruku na srce, nitko nije toliko zaludio publiku kao on, nitko UFC-u nije donio toliku popularnost kao on, nitko nije toliko podigao jedan svjetski sport – kao on. Prije Messija i Cristiana bili su Pele i Maradona, prije Federera, Nadala i Đokovića teniski svijet uživao je u predstavama Samprasa i Borga, baš kao što su prije LeBrona i Kobea košarkaškim parketima dominirali MJ, Magic, Kareem i još ranije Wilt. Prije velikih su postojali veliki, ali prije Conora... Postojali su i prije njega, ali UFC se dijeli na razdoblje prije Conora i poslije. Prije je to bio samo sport, sada je pokret. Dana White? Prije 15-ak godina jedan običan biznismen kakvih Amerika ima na bacanje, dok je danas čovjek koji svoje priredbe organizira u Bijeloj kući.
A da nije Maca... Ničega od toga ne bi bilo. Ničega.
Na UFC-ovoj priredbi 329 Conor će na sredini oktagona još jednom udarce razmijeniti s Maxom Hollowayjem, nevjerojatnim udaračem s Havaja koji je, praktički otkako se pojavio na velikoj sceni borilačkih sportova, pravi sinonim za 'šoru'. Svaki prosječni MMA fanatik na spomen Maxa Hollowayja prvo će pomisliti na njegovo pokazivanje prstom prema centru oktagona i 'šamaranje'. Ne ono Diazovo, nego sa zatvorenim rukavicama, udaranje do trenutka kada netko ne padne. Bez taktike, bez promišljanja. Zamahni i udari. Pa tko koga...
S Conorom se prvi put obračunao davne 2013. godine, kada su main event bili – pazite sad ovo – Američki gangster Chael Sonnen i Mauricio 'Shogun' Rua. Conor i Max Holloway nisu bili ni na glavnom cardu, već jedna od preliminarnih borbi. A main card? Kakvi samo borci... Uriah Hall, Matt Brown, Urijah Faber i Alistair Overeem. Baš wow!
U prvom i zasad jedinom njihovom meču je jednoglasnom odlukom sudaca slavio Mac. Odnosno, Conor McGregor, za one koji nisu upoznati s jednim od vjerojatno 10 nadimaka koliko ih ima čudesni Irac. UFC je tada Conoru za pobjedu isplatio 24 tisuće dolara, Holloway je dobio dvostruko manje, a zanimljivo je da je to tada bila Conoru druga, a Hollowayju peta borba u UFC-u.
Danas? Danas je njihov okršaj vjerojatno najiščekivaniji meč u svijetu borilačkih sportova u 2026. godini. Conoru je ovo prva borba u UFC-ovu oktagonu nakon pet godina i dva vezana poraza od Poiriera, dok je Hollowayju ovo drugi meč ove godine i prvi nakon što je od Charlesa Oliveire izgubio BMF pojas.
Ovaj meč, gotovo smo pa sigurni, neće razočarati. Uostalom, samo vidjeti Conora kako se svojim specifičnim stilom kreće po oktagonu te nestrpljivog Hollowayja kojem se ne da naganjati Irca, nego ga zove da se 'potuku'... Već to će nam biti dovoljno da uživamo. A vjerujemo da se sprema još puno toga.
Dva bivša prvaka, i to jedan od njih Conor, ujedno i prvi koji je istovremeno bio prvak u dvije kategorije, nakon više od desetljeća opet jedan protiv drugoga u oktagonu... I to kao šlag na kraju večeri u kojoj će MMA fanovi moći uživati u predstavama Codyja Garbrandta, Roberta Whittakera, Coryja Sandhagena, Paddyja Pimbletta... Paradise, Nevada. T-Mobile Arena. Večer koja će biti zapamćena.
I u kojoj ćemo dobiti neke odgovore. One koje toliko čekamo. Može li Conor opet biti onaj stari i može li pokazati da će laka kategorija zauvijek biti 'njegova'? Čak i kada je na suprotnoj strani Max Holloway. Od istine se ili bježi ili se s njom čovjek kad-tad suoči. Nakon pet godina Conor je odlučio da će joj pogledati u oči. Što će vidjeti? Eh...
