I dalje je Gazda

Pobijediti nevjerojatno eksplozivnog i skočnog, 16 godina mlađeg teniskog wunderkinda u njegovoj igri, to mogu samo najbolji. Novak Đoković je danas na centralnom terenu Rod Laver Arene demonstrirao da je i dalje Gazda. U revanšu finala Olimpijskih igara, kada su stručnjaci favorizirali mladost, hitrinu i svježinu Carlosa Alcaraza, kada je taj isti, do neba talentirani klinac, ponudio vrhunski tenis, Novak je odgovorio s tenisom koji nije s ove planete.

Ništa drugačije nije bilo niti danas. Pobjeda Novaka u četiri seta sa 4-6, 6-4, 6-3 i 6-4 za polufinale i novu priliku za prekrojavanje teniskih knjiga rekorda.

Prouči cjelokupnu ponudu na Germaniji i zaigraj odmah (Igraj odgovorno, 18+)

Novak je još jednom upalio svoj nepobjedivi mod i odlučio novoj generaciji poručiti „ne još“. Srbin nije imao namjeru položiti oružje ovdje i sada. I neće tako skoro sići s teniskog trona, a nema ni zašto.

Ogled u četvrtfinalu Australian Opena je dokaz toj tezi. Alcaraz je imao namjeru tempom lomiti vremešnog Srbina, miksati udarce, mijenjati ritam – jačinu i dubinu loptica, šetati protivnika iz kuta u kut. I prilično dobro mu je išlo u prvom setu. Izuzev izgubljenog servisa na samom startu seta, sve ostalo je pripalo 21-godišnjem Španjolcu. Djelovao je samopouzdano u tim trenucima, pogađao je snažne udarce, držao visok postotak servisa i djelovao je osjetno bolje na terenu.

Najavio je Carlos da mu je glavni cilj ove sezone pokoriti Melbourne i činilo se da je na najboljem putu da djelima potkrijepi svoje najave.

Samo, imao je jedan problemčić. S druge strane mreže stajao je protivnik koji je u dobrom dijelu prvog seta izgledao uspavano. Pomalo lijeno i nedovoljno pokretljivo. Odavao je dojam čovjeka koji je 'konačno' odlučio prestati prkositi biologiji i koji se složio s kritičarima koji ga godinama šalju na rezalište. Mhm, malo sutra. Sve nas je i ovaj put nasamario. Nakon medicinskog time-outa koncem prvog seta i zavoja na kvadricepsu, a ponajprije motiviran podrškom s tribina njegovom protivniku, Novak je pronašao onaj 'switch' kakav obično pronađu takve sportske veličine.

Naslušao se on povika „vamos“ u svojoj karijeri, pa je odlučio je da će Alcaraza pobijediti u njegovoj igri – ditkirajući tempo, trčeći iz kuta u kut terena i usput pogađati crte. Maestralna izvedba u drugom setu kulminirala je Novakovim breakom bez izgubljenog poena u devetom gemu. Odjednom se jezičac na vagi nagnuo na njegovu stranu, odjednom je on bio taj kojemu su u prilog išle duge, isrcpljujuće izmjene, dok je Alcaraz sve više gubio kontrolu nad emocijama, a pogled s upitinikom iznad glave lutao prema trenerskom kutu.

U jednom trenutku trećeg seta, Alcaraz je gestikulirao kako nema blagog pojma što više napraviti, kako igrati, kojeg plana se držati... Novak ga je samljeo vrhunskim udarcima, kontrolom poena, trkom i mirnoćom u ključnim trenucima.

Kako je meč odmicao, kako su minute prolazile, tako je Novak, u suprotnosti sa svim zakonima fizike i biologije djelovao – bolje. Svježije, rastrčanije, sigurnije. Treći set je ponudio njegovu aposlutnu dominaciju i sada je samo bilo pitanje može li mladi Alcaraz izvući kakav trik iz rukava pa produžiti meč. Morao je nekako ostati 'zainteresiran', jer polako, ali sigurno, meč mu je klizio kroz prste, a protivnik jurio prema polufinalu.

Potvrda bolje Novakove igre stigla je odma u četvrtom setu kada je odmah na početku uzeo servis Španjolcu. I onda održao prednost do kraja.

Jasno, ovo nije bilo finale i trebat će još (najvjerojatnije) proći Jannika Sinnera, ali Srbin je danas poslao poruku. I baš ga briga tko će ju ozbiljno shvatiti.