I. SučićA u beskonačnom međuvremenu... Not too bad!
Vrijeme Čitanja: 5min | sub. 31.01.26. | 16:00
O igraču koji je uvijek u potjeri, čak i kad je ispred svih.
Svaki novinar, autor ili – kako je danas moderno – content creator (stvaratelj sadržaja, čitaj: izgledna internetska luda koja nastoji živjeti od snimanja videa) zna da je jednako teško nešto napisati o osobi o kojoj ima pregršt informacija kao i o osobi o kojoj se praktički ništa ne zna. Napisati ili pripremiti nešto o Novaku Đokoviću, a usputno otkriti nešto novo, nemoguća je misija. Ne zato što informacija nema, naprotiv, Novak kao Novak je već sam po sebi informacija i vijest, već zato što je sve već rečeno, napisano, kreirano.
I zbog svega navedenog glavna ideja ne bi trebala biti otkriti nešto novo, nego samo podsjetiti na ono što svi znaju – da je najbolji.
Vratit ćemo se par koraka unatrag pa evocirati sjećanja Australian Open iz 2019. godine. Novak, što i nije baš uobičajeno kod sportaša koji su legitimni kandidati GOAT-diskusija, prilično je otvoren prema medijima, poštuje novinarsku struku, poslušat će pitanje i dati odgovor čak i onima koji možda nisu pokazali poštovanje kakvo on zaslužuje. Talijanski novinar, doduše, nije bio nikakva ‘persona non grata’ (nepoželjna osoba, ob.a.) u njegovom unutarnjem svijetu, a razgovor koji se tada odvio u Melbourneu ostat će zauvijek. Not too bad. Kakva uspomena za obojicu...
Sreli su se i godinu dana kasnije, a taj njihov novi čvenk bio je također sjajan. Pripremio je mister giornalista svoje pitanje, ali Novak, da se ne lažemo, nije čuo nijednu riječ koju je Ubaldo Scanagatta tada izrekao. Vidio ga je, nasmijao se i samo se čekao onaj završni ‘not too bad’. Pravdao se čovjek koji je izvještavao s čak 170 (nije zatipak) Grand Slamova (mamma mia!) kako nije on rekao 'not too bad' i da su to Novakove riječi, ali danas, usprkos svemu što je napisao, pripremio ili kreirao, njega ćemo pamtiti po tome. I, ako ćemo biti baš potpuno iskreni, to uopće nije toliko loše.
Korak po korak, dan po dan i na kalendaru obješenom u kuhinji danas piše brojka 2026. U svojevrsnoj uvertiri za prvi Grand Slam u novoj godini, Novak je u studenom 2025. osvojio ATP u Ateni. U finalu je pao neizmjerno talentirani talijanski mladac Lorenzo Musetti, s tim da je 23-godišnjak čak i poveo u prvom setu. No, Novak kao Novak, kad su već mnogi okrenuli program na TV-u pa zaključili da je očito došlo vrijeme za ‘neke nove klince’, on je odigrao dva briljantna seta, s tim da je onaj treći bio posebno impresivan, bilo da ga promatramo kroz tehničko-taktičko-fizičku prizmu ili kroz psihološki aspekt. Mentaliteta pobjednika.
A tu je Novak oduvijek bio korak ispred svih.
.jpg.webp)
“U početku karijere lovili ste Rafu i Rogera, danas lovite Janika i Carlosa...”, glasio je početak pitanja na novoj konferenciji za medije na Australian Openu koja će se još dugo prepričavati.
“Lovim Jannika i Carlosa? U kojem smislu?”, prekinuo je Novak predstavnika medija, premda njegovo prekidanje pitanja nije bilo ni agresivno ni nametljivo, već iskreno iznenađeno da netko uopće može takvu stvari izreći. Ili barem na taj način postaviti pitanje...
“U smislu ovih posljednjih Grand Slam turnira koje su oni osvojili”, pokušao je opravdati svoje pitanje dotični predstavnik medija, na što je Novak dodao:
“Dakle, ja sam uvijek lovac, nikada lovina?”, postavio je protupitanje Novak, nakon čega je stigla točka na kraju rečenice koju je mladi novinar stavio samom sebi.
“A u međuvremenu ste onda osvojili 24 Grand Slama”, na što je Novak kimnuo glavom, zahvalio pa dodao kako nekada to nije loše naglas reći te da dosta dobro to sve zajedno zvuči.
.jpg.webp)
Objasnio je potom Novak da je pitanje malo podcjenjivački postavljeno, razdoblje od 15 godina nekako je ‘preskočeno’, ali nekako se nije previše uzbuđivao. Jer, budimo objektivni, navikao je. Navikao je da kada igra protiv Rafe i Rogera on bude ‘bad guy’, navikao je da tribine u velikoj većini finala uglavnom uzvikuju ime protivnika, navikao je da sve što je ikada napravio teniskoj, sportskoj, a ponekad čak i svjetskoj javnosti – jednostavno nije dovoljno dobro.
Navikao je i da su svi njegovi osvojeni naslovi sreća, a svi izgubljeni realan ishod. I da se njegova kvaliteta do današnjeg dana propitkuje, a veličina protivnika uz usklik nadodaje. S Australijom i Melbourneom oduvijek je imao poseban odnos. Lovio je i lovio pa, eto, negdje u međuvremenu 10 puta u Rod Laver Areni podigao plijen u zrak. I istjerao pljesak čak i onih koji su ranije tijeko mečeva ostali sjediti nakon njegovih osvojenih poena.
Ovogodišnje polufinale protiv Jannika pa finale protiv Carlosa (nedjelja, 9.30 sati, SK)? Lovac je do zadnjeg dana turnira opet došao na spektakularan način. Đokovićevski. Manje od 50 posto osvojenih poena i 16 od 18 spašenih break lopti protiv talijasnkog velemajstora. Poezija. I potpuno zaslužena posveta talijanske Gazzette na kojoj je pisalo samo jedno - beskonačan.
Jer sve ovo više nije pitanje forme, generacije ili trenutka. Ovo je pitanje trajanja.
Dok ga mnogi uzimaju zdravo za gotovo i dok su mnogi njegovi protivnici danas s koktelom u ruci ispod neke palme na pješčanoj plaži, on, obliven znojem, baca lopticu za lopticom u zrak, usavršava servis i razmišlja o kvaliteti returna protiv sljedećeg protivnika. Jučer Rafa i Roger, sutra Jannik i Carlos.
U međuvremenu...
Što je bilo u međuvremenu?
Nešto ste rekli?
.jpg.webp)
