Da će sport, odnosno nogomet, biti jedna od najvažnijih stvari u njegovu životu bilo je jasno još kada ga je otac vodio na utakmice Hajduka, a djed na susrete Splita. U ranoj dobi bez današnjih društvenih igara, sate i sate je provodio na igralištu pokraj škole na splitskim Lokvama igrajući nogomet s Vučevićem, a kasnije i Lekom koji su išli u istu školu, a često im se priključivao i Tudor. Oni su se profesionalno posvetili nogometu, a on isto samo na drugi način kada je 1996. godine kročio u sportsku redakciju Slobodne škole te prošao školu Ive Jurišića, Mije Grabovca i Marija Garbera koji je prepoznao njegov dar za duhovite naslove te ga bacio u uredničke vode premda je i dalje pisao o nogometu, pa tako i Hajduku sekundirajući legendarnom Slavenu Alfireviću. Surađivao je za Nedjeljnu Dalmaciju, bio urednik međunarodnog sporta u Pressingu, u prilogu TV spektakli imao kolumnu od sportu na televiziji, a kasnije kao jedan od urednika prešao u Glas Dalmacije, preteču svih današnjih portala na dalmatinskom području. U ranoj mladosti divio se Blažu Sliškoviću, gledao njegovu generaciju sa braćom Vujović, Gudeljem, Ćelićem, Asanovićem, a u novinarske vode ušao je malo nakon Hajdukovog najvećeg dosega u Ligi prvaka. Izvještavao je s mnogih domaćih i međunarodnih utakmica i prvenstava, a odnedavno je član Germanijakova tima.