Bašić za Germanijak: “Volio bih opet u HNL. Hajduk je nikad bliže tituli, Dinama se nitko ne boji!“

Priča oko povratka Tome Bašića u Hajduk uvijek je aktualna kada je prijelazni rok u tijeku, ali poznatiji od blizanaca ima i brata Jakova koji odlično igra u ratom zahvaćenoj Ukrajini.

Prouči cjelokupnu ponudu za nogomet na Germaniji i zaigraj odmah (Igraj odgovorno, 18+)

Treća je godina ruske agresije na Ukrajinu, međutim Jakov nam govori da je u Kijevu, gdje je smještena njegova Zorja Luhansk, relativno mirno. Pamtimo ga kao Zagrepčanina naklonjenog Hajduku koji je bio nadareni polivalentni igrač NK Zagreb zajedno s bratom, a igrao je još u Hajduku II, Dugopolju, bio član Hrvatskog dragovoljca, Slaven Belupa i Rudeša, dok je ranije bio na studiju psihologije u SAD-u.

Baš iz tog razloga zanimljiv je sugovornik, budući trener koji uči od svakoga tko je učio njega poput od Zorana Zekića i Roberta Prosinečkog, a na licu mjesta kao akter prati kako radi mladi stručnjak Mladen Bartulović u Ukrajini pod čijom je komandom sada.

Trenutno je Jakov iz Pirovca skoknuo par dana u Split, pa će onda preko Zagreba izravno za Tursku gdje će se Zorja pripremati i odigrati šest utakmica, a prvenstvo im starta krajem veljače.

Počeli smo sa situacijom u Ukrajini. Kako je gore?

„Život se gore odvija normalno. Jest da je ratno stanje, ali front, najveća žiža je daleko od Kijeva, nekih 700-800 kilometara, možda i više. Živi se normalno, jedina je razlika što je na snazi policijski sat, u 23 sata nitko ne smije biti vani, pa sat ranije moraš gledati kako skupiti stvari i otići kući. Zračni napadi su relativno česti, shaheedi, dronovi, rakete, ali obično padaju na ciljeve oko grada. Nekad, kad padne raketa, to se jako čuje. Kažem, nije toliko često koliko su dronovi učestali koji prelijeću, ali ih srećom većinom skida protuzračna obrana i to je isto bučno. Nekad tjedan-dva ne bude ništa, onda idući budu uzbune, ali ne čuješ da nešto pada, i tako, izmjenjuju se bolja i lošija vremena. Ali, ja se osjećam sigurno. Kao strani igrač se uopće previše ne obazirem na te ratne okolnosti, živim svoj život, odrađujem trening po trening, idem dan po dan. Prezadovoljan sam, imam sve što mi treba.“

Ali opet se prekidaju utakmice i treninzi?

„Dogodi se da bude stanka. Mi smo imali jednu situaciju kad smo taman odradili zagrijavanje, izašli na teren prije himne, poredali se i upalila se sirena. I onda nazad u svlačionicu. Pravilo je da nakon dva sata čekanja možeš sjesti u autobus i ići natrag. Nama se dogodilo da smo čekali sat i 50 minuta, izašli opet na teren, zagrijavali se i odradili jedno poluvrijeme, te dok smo čekali nastavak drugo poluvremena, ponovno se čuo znak za uzbunu. Čekali smo potom sat vremena, da bi nam rekli – možete kući. To je bilo protiv Inhuleca, jedina utakmica koja se nije odigrala do kraja.“

Zadovoljni ste, pri kraju polusezone ste zabili i pogodak za pobjedu u nadoknadi, a nerijetko igrate i stopera, premda Vas znamo kao veznog...

„Ove polusezone sam 40 posto odigrao na stoperu, a ostatak kao vezni. Dogodilo se da su nam prodali glavnog stoper Batagova, a od njegovih dvojice pričuva su očekivali da će ga nadomjestiti. Nisu uspjeli, jer nisu ljevaci, jer radi se o poziciji lijevog stopera i onda sam se ja našao kao solidno rješenje, nadopuna za trenutnu situaciju. Zato sam igrao stopera. Čak se i dobro osjećam, polako hvatam sve te zahtjeve, treba mi jedino iskustva u nekim situacijama koje bih kroz par utakmica pohvatao. Onda bih se maksimalno sigurno osjećao na tom mjestu.“

Sigurno se dobro razumijete s trenerom Bartulovićem, nadarenim stručnjakom, nekadašnjim igračem Hajduka iz posljednje šampionske generacije... Kako je raditi s njim?

„To je lakoća, s Bartulovićem je milina raditi. Smiren je tip, kad treba podignuti glas, on ga podigne. Atmosfera je uvijek dobra. Mlad je trener koji je dobio priliku. Dobiti priliku voditi Zorju je velika stvar, jer se radi o velikom klubu s tradicijom. Veliki je to korak za njega, skupit će jako dobro iskustvo za dalje.“

Zorja je jedan od tri kluba iz Ukrajine koji je osvajao prvenstvo nekadašnjeg SSSR-a, sigurno su ciljevi visoki, htjeli biste igrati Europu, a malo ste daleko od tih pozicija?

„Ove sezone ramo relativno daleko, dosta je faktora. Prodali smo dvojicu najboljih igrača, Batagova kojeg sam spominjao, on je išao u Tursku i špica Guerrera koji je otišao u Dinamo Kijev. Momčad je izgubila dva glavna igrača koja nismo nadomjestili, ali u klubu i dalje zahtijevaju da smo u gornjem dijelu. Ako trenutno pogledamo ljestvicu, mjesto koje vodi u Europu nije tako daleko. Mi jesmo u zlatnoj sredini, međutim s dvije vezane pobjede, bili bismo već peti, s još jednom – četvrti.“

Je li Vama osobna ambicija vratiti se u Hrvatsku u HNL ili tražiti neku novu opciju u inozemstvu?

„Ja bih se uvijek vratio doma, ali nisam siguran da je mogu doći u HNL u platni razred u kojem sam trenutno. Nisam siguran da mogu naći angažman tipa klubova Rijeke, Osijeka, Dinama i Hajduka. Ipak imam 28 godina, a mora tržišna vrijednost ne odgovara tim klubovima. A u neke klubove poput Slaven Belupa ponovno ili Šibenika, Gorice – trenutno ne. Međutim, zasad mi ide dobro vani, tu želim nastaviti.“

Kad govorimo o povratcima, uvijek je zanimljivo što je s Vašim bratom Tomom kojega povezuju s Hajdukom. Možete li nam dati informacije iz prve ruke?

„Reći ću vam iz prve ruke da ni ja niti Toma sad ne možemo reći više od onoga što se piše u medijima. Ponude postoje, istina je što se piše za Španjolsku, Hajduk je uvijek opcija. Međutim, Toma je još u fazi vaganja, jer nema ništa konkretno s čim su on i menadžer odlučili raditi. Ja bih rekao na čemu oni sada rade. Rade na svemu što se piše. Jednostavno nema još ništa konkretno. Slična je situacija kao na ljeto, ista zapravo. Bilo je isto tako, ali je Toma presporo reagirao, čekao je kruha preko pogače, kako se kaže. Dok je čekao nešto što se pojavilo kao pola-pola, ono što je imao sigurno mu je za to vrijeme otpalo. Jednostavno, treba biti konkretan i reagirati na vrijeme. Oni su na ljeto zakasnili i onda mu se dogodilo da je morao sjediti u Laziju na tribini šest mjeseci.“

Što se tiče Vas dvojice, koliko ste utakmica odigrali zajedno?

„Zajedno? Seniorskog nogometa – nula. Kao djeca smo zajedno igrali za NK Zagreb. Kao klinac sam bio stoper, on vezni. Za tu poziciju si trebao imati fizičku moć. Toma i ja smo obojica zakasnili u pubertet. Kada smo se razvijali, na mojoj poziciji su bili Anton Krešić i Ivan Šunjić. Krešić je već tada izrastao, imao dva metra, visok i jak, a imao je brzinu. A Šunjić je bio motoričan, također jak i znao je s loptom. Bio sam treća opcija, nisam igrao u kadetima. Tako sam u posljednjoj godini juniora prešao na veznog i onda sam otišao za Ameriku.“

Za kraj, kako vidite borbu u HNL-u za pozicije na vrhu? Tko će biti prvak?

„Čuo sam podatak da je Hajduk prošle godine u ovo vrijeme imao više bodova nego sada. Međutim, mislim da je Hajduk ove godine, unatoč tome, nikad bliže naslovu prvaka. Ne vidim način na koji bi Dinamo mogo stići sve to, osim da im sve što su zamislili u prijelaznom roku, klikne. Ali im sve mora kliknuti. Jedan kiks i mislim da Dinamo ne može više stići prvo mjesto. Jer, koja je razlika? Ja nekad, koliko uspijevam pratiti, dolazim do zaključka da se Dinama više nitko ne boji. Prije su se svi bojali Dinama. Sad se dogodilo ono što je Hajduk izgubio davnih dana, jer i Hajduka su se svi isto bojali. Ali više se nitko ne boji ni Dinama. Mislim da će ovo biti do kraja borba s Rijekom. Tako da smatram da je Hajduk ove godine nikad bliže tituli. Bez obzira na igru, bila ona nekad bolja ili lošija. Znaju pobjeđivati bitne utakmice. Ako budu držali isti tempo, ne vidim kako bi Dinamo mogao pojačati, pogotovo što su sad promijenili trenera. Trebat će im vremena dok se priviknu na njega, on na njih, a imaju još i Europu. Svaka momčad doživi jedan mali uspon i jedan mali pad te me baš zanima kako će s novim trenerom izaći iz tog pada, kako će reagirati. To su sve nepoznanice. Ako se sve poklopi dobro, onda može osvojiti, ali sumnjam. Ima previše faktora. Nije to ona momčad Dinama: Oršić, Petković, Ivanušec, Majer, Špikić u to vrijeme. Nije to ista klapa, ista kemija, još Ademi...“