ZORAN ČUTURA: Nogometaši i fudbaleri

Dobro, nogometno prvenstvo nam je odlučeno, i nakon jedanaest godina dominacije Dinama imamo novog prvaka. Toliko znam. Nogomet pratim na razini informacije, ne razumijem se u nogomet i ne bih se usudio ništa stručno napisati o njemu. Redovito ga izdvajam iz obitelji ostalih loptačkih sportova, jer u nogometu vladaju neka drugačija pravila. Pogotovo je kod nas tome tako – naš je nogomet, ili je barem nogometni establishment takav, nekakva tvrđava opasana opkopima kojoj se teško i približiti, a praktički je neosvojiva u postojećim okolnostima. Tako su se ustrojili, ali im i planetarni status nogometa, i deklarativno odvajanje nogometa od politike na međunarodnoj razini, a i nacionalni zakoni to omogućavaju. Dakle – samo konstatiram, ništa drugo.

Napisao bih, eto, nešto o tituli Rijeke, a ne znam odakle bih počeo, gdje bih završio, niti znam izvući poantu. Ništa, zato je tu Mario Stanić,  frajer koji je prošao sve i svašta, šetajući po svim pozicijama u momčadima u kojima je igrao, a šetajući – bogami – i od Želje, preko Dinama, Gijona, Parme, Bruggea do Chelesea, usput se loptajući i za reprezentaciju.

„Apsolutno zaslužena titula Rijeke, to je momčad kod koje se od istrčavanja na teren do posljednje minute vide filozofija i ideja. Trećom sezonom trenera Keka imaju kontinuitet – to se može smatrati anomalijom u hrvatskom nogometu – a taj kontinuitet daje im i dodatni kredibilitet. I igrači se u takvim okolnostima osjećaju sigurnijima. Odlično je za domaći nogomet da je Rijeka detronizirala Dinamo nakon dugog razdoblja, što će zaoštriti konkurenciju… Zato engleski nogomet i jest silno zanimljiv – tamo se nikad unaprijed ne može kazati tko će osvojiti titulu, i prvaci se stalno mijenjaju“, kaže Mario.

Eto, krediti i zahvala njemu, honorar meni. Tja, tako to ide…

Zgodna je pričica kako sam upoznao Stanića, a potom i ostao s njim u kakvim-takvim kontaktima i normalnim odnosima. Uključio sam se bio u rad na jednom friškom portalu, i s frendom – novinarom od zanata koji je između ostaloga pratio i nogomet – sam tražio neko nogometno ime koje bi oplemenilo sadržaj i dalo mu 'težinu'. Mislim, imao sam predrasude prema nogometašima, kao i sav normalan svijet. Pa još kad su im o ruke ovješene manekenke i misice… Jao… No, veli frend 'idemo pitati Stanića, znam ga, nećemo pogriješiti'. Nađemo se na kavi, malo nužne kurtoazije, Mario kreće s pričom, a ja sam valjda facom ukazivao na to koliko sam iznenađen (možda mi se donja čeljust objesila, možda sam proslinio, pojma nemam…) da je u jednom trenutku našao za shodno da kaže 'e, nemoj me tako gledati, mi sami sebe dijelimo na nogometaše i fudbalere'.

Stanić je – hoću kazati – čovjek s idejom, elokventan, suvisao, civiliziran kao i ja i svi vi koji ovo čitate. Tada, baš tada, izrekao je misao koju sam kasnije plasirao puno puta prisvajajući je, 'svaki sportaš po završetku karijere ima određeni oblik PTSP-a'. Malo smo ga lomili, ali pristao je tada pisati za taj portal. Kad kažem 'pisati', mislim upravo na pisanje. Sam je pisao tekstove, analitičke, hrabre, bez dlake na jeziku, tekstove kojima se mogao (vjerojatno i jest) mnogima zamjeriti. Nije to bila ona uobičajena varijanta u takvim situacijama, on priča, a novinar uobliči tu priču pred zaslonom kompjutera – i nedajbože da se nekome zamjerimo. Ne, sve je sam odrađivao. A tekstove su mu prenosili svi. Što je jedan od problema intelektualnog vlasništva u cyber prostoru, ali tako je kako je. I post festum mi je jako drago što smo ga tada navukli na pisanje, jer smo i njemu samome otvorili određene mogućnosti, a i dobili smo ono što smo htjeli – oplemenjivanje medijskog prostora.

Sticajem okolnosti supruga mi je - baš taj dan kad je Rijeka matematički osigurala titulu - na trgu u Omišlju, otok Krk, riječka interesna sfera, srela Ćiru Blaževića, koji ju je uredno pozdravio. 'Nema pojma tko sam', kasnije je komentirala smijući se, ali ne bih se okladio. Ćiro – mislim – ne zaboravlja nikoga koga je upoznao, a pogotovo ne zaboravlja lijepe žene. Kad je bio trener Zagreba, njegova je momčad igrala neku propagandno/pripremno/rekreacijsku utakmicu na Hvaru. Rujan, postsezona je najljepše doba na Jadranu, odvukao sam suprugu u Jelsu i pijuckali smo pivu pokraj igrališta na suncu čuvajući se zalutalih lopti. Poslije tekme išao sam se javiti Luki Radmanu, kondicijskom treneru Zagreba i dragom poznaniku, a tu se zatekao i Ćiro, kojeg sam otprije površno znao. Ruka ruci, a onda je ugledao Nju, sve na mjestu, preplanule noge, dubok dekolte, depilirani brkovi. 'Šad mi je šve jašno, šine, šad mi je jašno otkud tebi inšpiracija…Franćuškinja, šine, Franćuškinja…', govorio je pognut u struku, povlačeći se unatrag na pričuvni položaj. Kakav šarmer! I sad se smijem kad se toga sjetim.

Čestike Rijeci! Umalo sam zaboravio.

(Foto: Pixsell)