Zbogom još jednoj legendi! Otišao je i Mićo...

Baš kao da je ova fotografija negdje čekala trenutak da ponovno bude objavljena. Nekome možda nebitna, obična, a zapravo toliko životna, kao što se kaže, s više od tisuću riječi u sebi. Rudolf Belin i Mićo Vujanić, nogometni razgovori, stol prepun užitaka, misli prepune sjećanja. Kao što će se i njih sjećati još neki, daj Bože da ih je više, i pričati o onima koji su 'znali' igrati, koji su 'ljubili' loptu, ali su znali i živjeti. Otišao je nedavno legendarni Rudač, legenda Dinama, zatim i Marijan Čerček, otišao je u četvrtak i Mićo Vujanić. Jedan od najboljih haklera u povijesti Zagreba i šire, jedan od kraljeva Kutije šibica, ikona malog nogometa. Strijelac kakvog parket odavno nije vidio, talentiran do neba i za onaj veliki nogomet, u kojemu se također, okušao, ali nije to bilo 'to'. Mićo, ili Ćomi, imao je drugačiju filozofiju, on nogomet nije igrao, on ga je živio, do zadnjeg dana.

I nije ta veličina samo u tome što je napravio tih romantičnih godina kad se zbog njega dolazilo na 'Kutiju', kad su zagrebački hakleri, nogometni fakini u gradu uživali poseban status na svim razinama, Mićo Vujanić ostao je takav do samog kraja. Iako je kroz život prošao svašta, zdravstvene probleme i osobne tragedije, iako je bio teško pokretan, ostao je jedan zadnjih, onih pravih zagrebačkih nogometnih zaljubljenika, jedan od simbola. Današnjeg vremena, ali i nekih prošlih vremena. Mogli ste ga i donedavno sresti bilogdje, na Kustošiji ili Jarunu, u Rudešu ili na Trnju, možda u Maksimiru, ili na Kutiji. Znao je gotovo sve o svakom drugoligaškom stoperu ili zagrebačkom junioru, znao je tko koji dan ima najbolji 'menu', gdje treba na grah i kamo na roštilj, koga će gdje pronaći u koje doba dana. Znao je kojem se liječniku javiti za koji problem, kojeg vulkanizera ili keramičara nazvati, tko najbolje igra belu u gradu, u kojoj 'špelunki' ćete, možda, sresti neko poznato vam ime. Uvijek spreman za razgovor, često i raspravu, nekad i svađu o nogometu, britak i izravan, ponekad i strog prema ovom današnjem nogometu, koji je daleko od onih vremena, kad su 'španali' Mićo i ekipa. Hedonist nogometa, života, društva...

Nema tko ga nije znao i koga on nije poznavao, danas kad malotko kome više i mahne, kad svatko svakome nešto zamjera, nije se moglo dogoditi da Mićo Vujanić ne prođe pokraj ikoga da ga ne pozdravi, stane, prozbori dvije-tri. O nogometu, naravno, nekoga oćeše, nekoga možda i pohvali... I kaže::

"Vidimo se, zovi, sad je ovaj otvoril dobru birtiju, znaš, grah mu nije loš! Al' kak ovaj levi bek Dinama ne mre centrirat, to još nisam vidio pa taj kod nas ne bi mogal ni kopačke nosit, ne bi mogao popit ni gemišt za našim stolom. Ja ti ionak gledam samo Jarun, nekad Rudeš ili Kustošiju, u zadnje vrijeme samo to. Tam se malo nađemo, pogledamo, ovo sve drugo i nema previše smisla", znao je podbosti, otići. Do novog susreta na nekom sasvim drugom kraju grada, na nekoj sasvim drugoj utakmici...

Takvih je, doista, sve manje, ovo je neko drugo vrijeme. Mićo je do kraja živio ono svoje i mnogi su se u njemu pronašli. I shvaćali, gledajući ga, što znači legenda. I kako će nedostajati, sad kad ga više nema. Da, sve ih je manje, a Ćomi je bio jedan od zadnjih takvoga kova. Zbogom Mićo i - hvala. Na golovima, druženjima, lekcijama i, prije svega, uspomenama. Koje, sigurno, neće samo tako nestati...