“Zar je Frank iz Surinama draži od Dejana iz Titograda?”: Dan kada je Maksimir navijao za Nizozemsku protiv Jugoslavije (VIDEO)

Reprezentacija Nizozemske na Svjetsko prvenstvo 1990. u Italiju otputovala je kao aktualni prvak Europe i prepuna najjačih imena toga doba kao što su bili Milanov zvjezdani trojac Ruud Gullit, Marco Van Basten i Frank Rijkaard, zatim Ajaxove zvijezde Danny Blind i Aaron Winter te aktualni izbornik Oranja, tada član Barcelone, Ronald Koeman.

Nizozemska je generalku pred talijanski Mundijal imala u Maksimiru, protiv iznimno jake reprezentacije Jugoslavije koju su svi relevantni analitičari, uključujući i ‘O Rey’ Peléa okarakterizirali najvećim ‘dark horseom’ turnira. La Gazzetta dello Sport u prvi krug favorita stavila je Italiju, Brazil i Njemačku. Slijedili su Nizozemci, branitelji naslova Argentinci, Englezi i Sovjeti, a odmah nakon njih - Jugoslaveni.

Kako i ne bi, kada je tadašnji izbornik reprezentacije Ivica Osim momčadi već etabliranih zvijezda kao što su bili Zlatko Vujović, Dragan Stojković, Dejan Savićević, Darko Pančev, Safet Sušić, Zoran Vulić, Srečko Katanec, Tomislav Ivković i drugi priključio ‘zlatne Čileance’ Roberta Prosinečkog, Davora Šukera, Roberta Jarnija i Dragoja Lekovića, zatim mlade nade Alena Bokšića i Andreja Panadića...

Gazzetta je, tako, trojicu igrača Plavih uvrstila među najbolje igrače turnira. Dragan 'Piksi' Stojković iz Crvene zvezde bio je drugi najbolji desni vezni, suigrač mu Robert Prosinečki peti najbolji 'napadački vezni', a Tomislav Ivković iz Sportinga peti najbolji vratar. Nizozemci su imali čak šest igrača menđu pet najboljih na svakoj poiciji...

Međutim, taj prijateljski dvoboj, generalka pred svjetsku smotru, nije ostala zapamćena po najboljim nogometnim majstorima toga doba od kojih se u Italiji 1990. očekivao odlazak do samoga kraja. Utakmicu je obilježio jedan prilično veliki politički skandal.

Reprezentacija Jugoslavije u Maksimiru je dočekana kao veliki gostujući rival. Već pri intoniranju tadašnje himne “Hej, Slaveni”, veliki dio maksimirskih tribina, na kojima je bilo više od 20.000 ljudi, žestoko je zviždao himni ‘svoje’ reprezentacije, a neki su pjevali "Lijepu našu". Na tribinama su se vijorile nizozemske trobojnice, koja ima raspored boja jednak hrvatskoj. Iako nisu svi navijači na stadionu bili za Nizozemsku, dobar dio gledatelja pljeskao je i veselio se golovima Narančastih.

„Nelagodno je bilo čuti reagiranje, ali zaista jednog manjeg dijela gledališta za vrijeme naše himne”, morao je zbog pritiska tadašnjeg režima u televizijskom prijenosu izreći Božo Sušec, čovjek koji je obilježio sportsko novinarstvo i reporterstvo ovih prostora, posebno Hrvatske. 

Utakmica je završena 2-0 pobjedom Nizozemske, a jugoslavenski reprezentativci, predvođeni izbornikom Ivicom Osimom, s Maksimira su na Svjetsko prvenstvo ispraćeni zvižducima. I to ne zbog poraza i loše igre…

UTAKMICA ODIGRANA U JEKU DEMOKRATSKIH PROMJENA

Zašto su Zagrepčani i posjetitelji utakmice Jugoslavija – Nizozemska zviždali 'svojoj' reprezentaciji i navijali za Nizozemsku treba razumjeti kontekst vremena.

Naime, 20-ak dana prije te utakmice, 13. svibnja 1990., na istom se tom stadionu trebala odigrati prvenstvena utakmica između Dinama i Crvene zvezde. Do iste nije došlo zbog cjelodnevnih navijačkih nereda koji su prethodili dvoboju, a svega četiri dana prije utakmice protiv Nizozemske, 30. svibnja 1990., konstituiran je prvi demokratski višestranački Hrvatski sabor koji je naznačio izlazak tadašnje Savezne republike Hrvatske iz SFR Jugoslavije i kojeg smo i sami nedavno proslavili kao Dan hrvatske državnosti.

Nogometaši Dinama nakon drugog mjesta u prvenstvu otputovali su u SAD i Kanadu kako bi se družili s hrvatskom emigracijom, a isto su napravili i hajdukovci koji su otputovali u Australiju te prouzročili još jedan politički ‘skandal’ - iz grba su maknuli petokraku suprotno željama tadašnjeg rukovodstva Majstora s mora.

Prije nastavka treba napomenuti da su analizirani tekstovi Večernjeg lista i Sportskih novosti iz perioda od 25. svibnja do 8. lipnja 1990. Mediji u socijalizmu, pa tako i jugoslavenskom, nisu bili lišeni cenzure. Medijske kuće bile su pod potkroviteljstom vladajuće strukture, tako da stav autora novinskih tekstova tog doba nije bio nužno i njihov osobni stav o analiziranoj tematici, već stav uredništva spomenutih medija.

Ista je stvar i nogometnim akterima toga doba. I tada se, kao i danas, moralo paziti kako se istupa u javnosti, samo su teme o kojima se raspravljalo u medijima bile drugačije tematike.

GLAVNA TEMA - ZVONIMIR BOBAN

Glavna tema medija toga doba - Večernjeg lista i Sportskih novosti za čijim smo primjercima posegnuli u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu - bio je Zvonimir Boban kojeg je Disciplinska komisija Nogometnog saveza Jugoslavije kaznila s devet mjeseci zabrane igranja (kasnije je kazna smanjena na četiri mjeseca). Samim time uskratila je mogućnost Dinamovom kapetanu da nastupi za Jugoslaviju na Mudnijalu, iako ga Osim nije niti stavio na inicijalni popis putnika u Italiju.

Uz kaznu Bobanu, NS bivše države kaznio je Dinamo sa šest utakmica igranja pred praznim gledalištem, a Crvenu zvezdu s dvije…

„Ići ćemo do kraja! To je naše pravo, a uvjeren sam da će na kraju pobijediti pravda. Kazniti Bobana s devet mjeseci neigranja i naš stadion sa šest utakmica je zaista apsurdno. No, moramo sačuvati razum i, kažem, postupiti kako dalje propisi nalažu. No i Dinamo i Bobana branit ćemo svim snagama i do kraja“, rekao je Večernjem listu tadašnji direktor Dinama Velimir Zajec pred Dinamovu post-sezonsku turneju u SAD-u i Kanadu. U medijima se spominjao i štrajk Dinamovih igrača zbog neisplaćenih premija za drugo mjesto u tadašnjem prvenstvu Jugoslavije. 

„Jurnula mi je tada krv u mozak vidjevši da stradavaju nedužni navijači, Dinamovi. A tako bih jednako odlučno reagirao i sutra, kada bih vidio da netko maltretira i meni nepoznate ljude. To nema baš nikakve veze s klupskom, nacionalnom ili vjerskom pripadnošću”, govorio je tada Boban Luki Tripkoviću iz Večernjeg lista, a Tomislavu Židaku, tadašnjem novinaru Sportskih novosti, ‘ispovjedio se’ kako je zbog cijelog incidenta od Dinama zatražio ispisnicu i to iz dva razloga - bio je svjestan da je postao ‘državni neprijatelj broj 1’ te da će ga na svim terenima izvan Hrvatske publika i suparnički igrači dočekati 'na nož'. Drugo, bio je revoltiran jer Dinamo nije stao iza njega… 

„Dinamo je stao iza mene tek nakon kažnjavanja i ja sam na sjednici Izvršnog odbora shvatio da me ljudi žele zaštititi. Međutim, čelnici kluba, a zna se koji su to, nisu ni adekvatnim izjavama, ni postupkom stali iza mene. U meni je to rodilo revolt. Ne mogu prijeći preko svega, iako shvaćam da je ljudima u Maksimiru neugodno stati iza jednog delikventa. Međutim, činjenica je da sam njihov igrač, da sam kapetan i da sam napravio gest koji je po meni, od strane onih koje cijenim i poštujem, dakle normalnih gledalaca i realnih 'sudaca', na neki način odobren. Ipak je to bilo ljudski! Neosporna je činjenica da sam napravio 'težak previd', pogriješio sam što sam onako reagirao, ali je istina i da sam bio isprovociran. Kako sam mogao ostati mrtav hladan…Govorim iskreno, najradije bih ovdje ostao do odlaska u inozemstvo, ali ni po čemu nisam zaključio da me žele zadržati”, rekao je Boban Tomislavu Židaku.

Tadašnji novinar sarajevske UNE Željko Rodić pokrenuo je inicijativu da se Boban i Refik Ahmetović pomire. 

“Uvijek ću mu moći pogledati u oči i spreman sam na susret kad god on to želi”, rekao je Boban Židaku, a isto je ponovio novinaru Večernjeg lista:

„Bez okolišanja sam prihvatio prijedlog jednog sarajevskog novinara da se sastanem s milicionarom s kojim sam, kao što se zna, došao u fizički sukob prije utakmice. Bio sam u petak u njegovoj Stanici, nije ga bilo, ali on sada zna da nemam ništa protiv našeg izmirenja, pa bi se uskoro moglo dogoditi da izgladimo taj golemi nesporazum”. 

Zagrepčani su, između ostalog, bili revoltirani zbog popisa putnika na Mundijal izbornika Ivice Osima. Još i prije izrečene kazne na njemu nije bilo Zvonimira Bobana, a mnoge je izostavilo izostavljanje Dražena Ladića, tada najboljeg vratara prvenstva Jugoslavije.

“Ne kanim se opravdavati, najmanje njemu osobno. Nikad nikome nisam obećao da ću ga ‘voditi’ u Italiju. Prema tome, nikome ništa nisam ni dužan. Ja sam Ladića zvao prije četiri godine, onda ga dvije godine nije bilo. Nigdje. Da li je i za to kriv Osim!? Dobro, on se vratio, ali vratili su se i drugi. Pudar na primjer, pa Stojanović, Gabrić, Škrba… Svi su oni konkurirali za Mundijal. Ako Ladić ima štogod protiv Osima, bilo bi korektno da se, prije no što mene osudi, ispriča kolegama! Neka se zamisli, što je htio reći upotrijebivši pojam ‘svinjarija’. Ne optužuje on samo mene, nasadio je na kolac Ivkovića, Omerovića, Lekovića. Hoće li se usuditi pogledati ih u oči? Primio je najmanje golova? A gdje su bili i što su radili Panadić, Cuparn, Preljević, Lesjak, Mladenović, Šuker, Boban?”, oštro se u medijima pitao Osim. 

„Mislim da sam po nogometaškim vrijednostima zaslužio poziv. Po onom drugom ne bih pozvao ni sam sebe! Nadam se, nadat ću se do posljednjeg trenutka. Na to imam pravo. Na to imam pravo, tko mi ga može oduzeti?”, pitao se tada Zvonimir Boban

U to vrijeme u Zagrebu se skupljala i B reprezentacija Jugoslavije koja je igrala protiv reprezentacije Andaluzije. U njoj su bili i neki putnici na Svjetsko prvenstvo, kao, recimo, Šuker, Bokšić i Panadić. Dvoboj u Cadizu završio je bez pogodaka...

Što se pak A reprezentacije Jugoslavena tiče, ona je prije Nizozemske u Maksimiru na ljubljanskom stadionu Za Bežigradom dočekala Španjolsku. Plavi su u Ljubljani odigrali jako dobru, ali neefikasnu utakmicu. Jugoslaveni su imali 23 udarca na suparnički gol, od čega su u tri navrata pogodili okvir (Robert Prosinečki, Zlatko Vujović i Dragan Stojković), a Andoni Zubizzareta bio je proglašen igračem utakmice. Furija je ipak odnijela odnijela pobjedu golom tadašnjeg napadača Real Madrida Emilija Butraguena.

“Utakmica Jugoslavija – Španjolska bila je prezentacija dobrog nogometa, čvrstog ritma i pristupa, čisto mundijalskog, natjecateljskog, a manje prijateljskog, s mnogo dobrih ideja i efektnih poteza. Gosti su demonstrirali kompaktnost i žilavost, daleko od nedodirljivosti neprekidno spremni da uzvrate svaki udarac”, pisao je urednik Sportskih novosti Miroslav Rede u kolumni svojeg lista.

Ni Nizozemci nisu bili uspješni prije generalke u Maksimiru. Narančasti su gostovali na bečkom Prateru, izgubili su s 2-3 od još jednog sudionika Mundijala, reprezentacije Austrije, nakon što su gubili 0-3…

“Ni najmanje nisam zabrinut zbog poraza u Beču”, rekao je Leo Beenhakker, izbornik Nizozemske po dolasku u slovenske Mokrice, tik uz granicu s današnjom Republikom Hrvatskom, a isto je Tomislavu Židaku rekao Ruud Gullit: “Nadam se da ćemo bolje igrati nego s Austrijom. Naravno, optimist sam i očekujem da nećemo izgubiti”.

Na pitanje Franku Rijkardu, tko je po njemu glavni favorit Svjetskog prvenstva, Židak je dobio odgovor: “Jugoslavija!”.

“Šalite se”, uzvraća Židak. “Ne, ja sam zaista uvjeren da imate najbolju momčad. Vi možete pobijediti svakoga!”

„U Maksimiru će, očekujem, Gullit i društvo zaigrati bolje nego na Prateru. Sigurno je, dva poraza zaredom ne žele“, rekao je prvi vratar Jugoslavije Tomislav Ivković, a utakmicu je najavio i standardni branič Zoran Vulić: „Bit će to teška, tvrda utakmica, ali vjerujem i puna pravih nogometnih poteza. Ako igrački budemo mogli parirati Narančastima, tada bi rezultat trebao biti u redu, iako isti nije u prvom planu”. 

Nizozemci su bili smješteni u kampu Mokrice u današnjoj Sloveniji, na samoj granici s Hrvatskom, trenirali na igralištu NK Samobora, a u Jugoslaviju su došli s velikim osiguranjem...

"Talijanska ekspedicija Nizozemaca koja broji četrdesetak članova sasvim je 'izolirana od svijeta' sa strogo propisanim načinom života i ponašanja: dva treninga dnevno, strogo kontrolirani obroci, stručni razgovori, odgovor i samo dnevno sat vremena za press razgovore. Sedma sila je na velikoj muci jer igrači često bijegom u svoje sobe ostavljaju novinare na cjedilu. Imali su posebnog kuhara...”, piše u reportaži o Nizozemcima u Sportskim novostima.

Iako su imali vlastitog kuhara Nizozemcima su kuhari u Mokricama napravili štrukle, a završili su i u samoborskom restoranu Zlatni lampaš u kojom su ih domaćini počastili velikom tortom. U kampu ih je posjetio i nizozemski komičar Freek de Jonge s ciljem dizanje atmosfere i raspoloženja unutar Beenhakkerovog zvjezdanog sastava…

STRAH OD INCIDENTA, RAZMIŠLJALO SE I O PROMJENI LOKACIJE UTAKMICE

Domaći mediji, Večernji listi i Sportske novosti, dosta su pažnje posvetili temama koje nisu bile toliko vezane uz igrači kadar i zeleni travnjak, a podosta se i u samom NS Jugoslavije raspravljalo o tome je li uopće pametno odigrati takvu utakmicu u glavnom gradu Hrvatske u kojem je nacionalni zanos jurio prema svojem vrhuncu. 

“Zagreb je privilegiran grad jer će od četvrtka ugostiti nizozemsku reprezentaciju koju čine zvijezde kakve su Gullit i Van Basten. Siguran sam da će Zagreb pridonijeti da ta utakmica bude na svojevrstan način afirmacija jugoslavenskog nogometa u svijetu. To kažem jer je slika s maksimirskog stadiona s utakmice Dinama i Crvene zvezde obišla svijet, a Zagreb nije takav kakvim je prikazan na njoj”, govorio je u razgovoru za Večernji list direktor NS Jugoslavije Ante Pavlović.

Da bi moglo doći do ‘incidenta’ najavili su i tada (kao i kasnije) u medijima omraženi Bad Blue Boysi koji u razgovoru za Večernji list opravdano nisu htjeli otkriti svoj identitet više od inicijala.

“Tri su istine o toj utakmici (Dinamo - Crvena zvezda, op.a.). Točno je da su Delije najprije gađane kamenjem s istoka, no, točno je i da su incidente počele Delije već ujutro u gradu razbijajući sve. Mi smo time bili revoltirani. Jer, ne možeš doći uz naš grad i razbijati ga. Ali znajte da je najbliže istini tvrdnja da nema tko je prvi počeo. Počelo je sve prije 5, 10, 40 godina… sviđa nam se da su nas na toj utakmici, kao nikada prije, štitili građani. Obranili smo mi taj dan čast Zagreba. A znali se da su na na nas, a o tome se nije pisalo, kraj Svetica milicionari i pucali?” govore pripadnici Dinamove navijačke skupine, a o predstojećoj utakmici u Maksimiru govore:

“Ne ne znamo što će točno biti, vidjet će se u nedjelju”.

Tenzije su pokušali smiriti relevantni politički i nogometni faktori tog doba, poput Zvonimira Bobana i Borisa Buzančića, tadašnjeg gradonačelnika i predsjednika Skupštine Grada Zagreba, a kasnije i prvog zagrebačkog gradonačelnika nakon osamostaljenja…

“Poručio bih Bad Blue Boysima da se žrtvuju za mene, kada sam se ja borio i žrtvovao za njih. Neka budu korektni, neka se sjete onog uzvika „O-vo je Zag-reb!! Pristojnost će i te kako koristiti i meni i Dinamu u žalbenom postupku”, rekao je tada Boban, a Buzančić je u proglasu medijima apelirao:

“Dragi Zagrepčani, ljubitelji nogometa, navijači Dinama. U nedjeljnoj utakmici nacionalnih selekcija Jugoslavije i Nizozemske pokažite da smo grad velike slobodarske tradicije i kulture, grad čije je mjesto uvijek bilo i bit će u Europi. Ne dopustiti da Vas nitko i niti na bilo koji način isprovocira i Vašim dostojanstvom iskažite pravo lice građanina ovog nam lijepog i najdražeg grada Zagreba”.

O tome treba li se utakmica odigrati u Maksimiru razvila se i diskusija među novinarima.

„Neodigrana utakmica između Dinama i Crvene zvezde u pretposljednjem kolu minulog prvenstva i dalje je epicentar nogometnih potresa. Vulkan se ponovno probudio nakon drastičnih kazni Disciplinske komisije NSJ. Zagreb je naravno ogorčen i u takvoj stuaciju glupo je biti noj. A u ovom slučaju, glava u pijesku jest igranje utakmice Jugoslavija - Nizozemska 3. lipnja u Zagrebu i očekivanje da u ogorčenju zagrebačke nogometne javnosti plava selekcija prije odlaska na SP bude dočekana s oduševljenjem. Ovog trenutka, budimo realni, nogometna javnost Zagreba suviše je pogođena serijom nepravdi i onih stvarnih i onih pod navodnicima - od neosvajanja naslova preko slučajeva u Sarajevu i Maksimiru, zaobilaženje Bobana i Ladića u izboru za Svjetsko prvenstvo... Promjena grada i stadiona za ovu utakmicu stoga ne bi bila kukavičluk ni ustupak nogometnim provokatorima - i huliganima, kako to netko može nazvati, već - mudrost”, piše Nikica Vukašin iz Vjesnika, a Miroslav Rede urednik Sportskih novosti mu odgovara:

"Što bi se dogodilo da je susret Jugoslavija - Nizozemska zbog svih navedenih okolnosti prebačen u neki drugi grad? Kako bi reagirali mnogi od onih koji sada tvrde da to nije pametno? Da li bi građani Zagreba, pa i Dinamo smatrali da je to 'poslije svega' još jedan udarac klubu, gradu, pa i Republici? Neminovno bi se sve dovelo i u vezu s HDZ-om i aktualnom promjenom vladajuće strukture?! Takva preinaka administracije NS Jugoslavije doživjela bi se kao nepravda prema Dinamu, Zagrebu i Hrvatskoj. Sto posto".

U cijelu priču uključio se i tadašnji SUP (Sekretarijat unutarnjih poslova), je prije utakmice ‘obrađivao sumnjive element’. 

“Istaknutija lica s tribine pozvana su u Đorđićevu na 'informativne razgovore'”, pišu Sportske novosti navodeći kako je do 30. svibnja (dana kada je konstituiran prvi višestranački Hrvatski sabor) ispitano 370 članova BBB od kojih su neki čak optuženi da su “gradili temelje nekakve čudne organizacije”. 

No, Tomislav Židak u nastavku teksta navodi kako su organizmi sigurnosti stvar malo ‘napuhali’, da se “ovdje radi o klasičnom huliganizmu, koji je instaliran po uzoru na engleske anarhiste”.

OSIM PREKINUO GLASINE

Raspravu i ideje da se utakmica prebaci, ako ništa drugo, na stadion u Kranjčevićevu, opovrgnuo je izbornik Ivica Osim. 

“Ne. Mi smo se odavno odlučili za Maksimir, odakle su u međuvremenu počele stizati informacije tipa 'nismo spremni'. Oni su počeli pričati, Mahmet, Stinčić i novinari, a ne Stručni štab, ne ja! Što nam je preostalo nego da kažemo: ‘U redu, ne igra se na Dinamovom, igrat će se na Zagrebovom jer želimo ostati u vašem gradu.” Istana je da bi nam lakše bilo u Kranjčevićevoj, u Maksimiru si prepušten sam sebi”, rekao je Osim, ali i potvrdio da će se dvoboj ipak odigrati prema planu na Dinamovom stadionu.

STRAH JE BIO OPRAVDAN - ZAGREPČANI SU OKRENULI LEĐA JUGOSLAVIJI

Europski prvaci svladali su u Maksimiru Jugoslaviju s 2-0. Nakon izjednačenog prvog poluvremena Franck Rijkaard zabio je početkom nastavka, a konačni rezultat postavio je Marco Van Basten u 83. Nizozemci su zasluženo pobijedili, a Jugoslaveni i drugu pripremnu utakmicu nisu uspjeli zabiti.

Ivica Osim na teren je poslao sastav s koji je smatrao udarnim pred početak Svjetskog prvenstva:

Ivković - Baljić, Spasić, Vulić, Hadžibegić, Katanec (od 58. Brnović), Sušić (od 58. Prosinečki), Savićević, Jozić, Stojković, Vujović

Međutim, kritike nakon tog dvoboja nisu bile toliko usmjerene prema izborniku Osimu i igračima reprezentacije. Svi su bili revoltirani reakcijom zagrebačke publike, koja je zviždala jugoslavenskoj himni, dizala u zrak nizozemsku trobojnicu i veselila se golovima Narančastih. 

Većina aktera te utakmice nije htjela komentirati ‘skandal’, mnogi su prošli kraj novinara zureći u pod, tek su oni iskusniji i najhrabriji dali kratki komentar ‘sedmoj sili..

“Stid me što sam rođen u Zagrebu!”, rekao je tadašnji vratar Sportinga Tomislav Ivković, a slično je govorio i Zlatko Vujović: “Sramim se što sam Jugoslaven. S obzirom na to da smo igrali na gostujućem terenu rezultat je više nego dobar”.

Atmosferom, ipak, nije bio iznenađen Zoran Vulić: “Očekivali smo takvu atmosferu, to nam je obećano, toga smo se i bojali. Što sad? Ništa! Okrenimo se nogometu. Nije baš pozitivno što smo u dvije utakmice zapucali toliko šansi, što nismo zabili niti jedan gol”, rekao je Vulić u razgovoru za SN.

Ivica Osim nakon utakmice prvo je cinično zapljeskao maksimirskim tribinama, a onda je dao i jednako ciničan komentar medijima:

“To je tako, valjda nas slična atmosfera čeka i za tjedan dana u Milanu i tamno će na stadionu svi biti protiv nas tako da smo danas imali dobru probu”.

S atmosferom su konsternirani bili Nizozemci....

“Ovakvu atmosferu na stadionu još nisam doživio. Nije mi jasno zbog čega su gledatelji tako reagirali, ali to i nije moj problem”, rekao je današnji izbornik Oranja Ronald Koeman kojeg očito nitko nije upoznao s unutar političkom situacijom u bivšoj državi. 

“Neshvatljivo je da netko toliko mrzi svoju momčad. Toliko me to zaokupilo da sam na početku utakmice bio zbunjen, povjerovao sam da sam u Rotterdamu, a ne u Zagrebu. I zastave su nam slične, zaista smo se osjećali kao kod kuće, ali je to ipak bilo neugodno”, tvrdi Koeman.

MEDIJSKI NAPAD NA ZAGREB I ZAGREPČANE

Kao što smo već napisali u uvodu teksta, tekstove novinara i izjave igrača treba gledati kroz kontekst vremena. Javni diskurs morao je biti u skladu onim vladajuće strukture koja je nogometne navijače smatrala protivnicima državnog ustrojstva.

“Primitivizam posramio Maksimir – Već dvije godine bukači zaglušuju prave navijače na Dinamovom stadionu”, stoji u naslovu i podnaslovu izvještaja u Večernjem listu.

„Ivica Osim doživio je pogrde. Vrijeđali su ga bukači, njega Stojkovića i Prosinečkog. I to neukusno, prostački i bezobrazno. Onako kako to ne dolikuje stanovnicima jednog sradnjoeuropskog grada. Prije početka utakmice činilo se da tako neće biti. Proglas zagrebačkog gradonačelnika, predsjednika Skupštine grada gospodina Borisa Buzančića, gledaoci su popratili pljeskom. Buzančić je apelirao na gledaoce, da bodre sportski i dostojanstveno… Za vrijeme intorinjara Jugoslavenske himne stadionom se prolomio zvižduk. Znaju li bukači što su učinili? Znaju li da su iznevjerili gradonačelnikov apel, da su uvrijedili nedužne ljude?”, stoji u izvještaju s utakmice u Večernjem listu.

Branko Stipković u tekstu Sportskih novosti navodi:

“Užas jedan, zar je Zagrepčanima toliko draži Frank Rijkaard iz Surinama, nego Dejan Savićević iz Titograda!?”.

Tomislav Židak je, pak, u svojem tekstu više prostora posvetio igri Jugoslavije nego događajima na tribinama.

“Na posljednjem testu koji se tretirao kao generalna proba, potvrdilo se da smo oboljeli od neizlječivog balkansko virusa i da s ovakvom igrom nemamo što tražiti na Svjetskom prvenstvo. Naša reprezentacija je fizički nespremna ili pretrenirana, spora i stara i to je razlog da sve manje ljudi vjeruje u dobar rezultat. Jer, unatoč opravdanom neraspoloženju prema Osimu, da je kojim slučajem reprezentacija Jugoslavije postigla dva ili tri gola nismo baš uvjereni da bi bila popraćena pogrdama i salvom zvižduka…" 

JUGOSLAVIJA NA MUNDIJAL OTPUTOVALA U LOŠOJ ATMOSFERI

Dan nakon utakmice Jugoslaveni su imali druženje u restoranu u sklopu NK Trnja, atmosfera je bila opuštena i zabavna. No, novinskim stupcima i dalje se vodila polemika oko atmosfere na Maksimiru. U obranu zagrebačke publike stao je novinar Sportskih novosti Tomislav Židak

“Sad kada je sve gotovo, kad se naši reprezentativci osjećaju ‘opustošeno, opljačkao i okradeno', kad su propustili kroz špalir uvreda psovki i pljuvački, rođen je alibi; prođe li bilo što na Mundijalu po zlu, svi kritičari će uprijeti prst optužbe prema Zagrebu, Da li je našoj selekciji ‘maksimirska izdaja’ odsjekla noge, narušila psihološku sigurnost i ubila volju za igrom u bojama Jugoslavije? Umjesto toga postavit ćemo tri pitanja:

- Da li je nakon crne nedjelje 13. svibnja trebalo inzistirati na utakmici u Maksimiru?

- Da li je Ivica Osim napokon shvatio da mu je i Ladić ipak bio potreban

- Nije li se u onom nogometnom bljedilu moglo odvojiti nekoliko minuta za Panadića i Šukera?

Unatoč svemu, mi vam ipak želimo mnogo sreće!”

Dva dana nakon sporne maksimirske utakmice Jugoslavija se zaputila u Bolognu , a 10. lipnja Plavi su na San Siru teško od Zapadne Njemačke 1-4 u svojoj prvoj mundijalskoj utakmici. Ipak, pobjedama nad Kolumbijom (1-0) i Ujedinjenim Arapskim Emiratima (4-1), izabranici Ivice Osima izborili su drugi krug. 

U osmini finala pala je Španjolska nakon simultanke Dragana Piksija Stojkovića koji je zabio oba pogotka na utakmici, prvi u 78. minuti, a drugi u 93., nakon što je Salinas u 84. izjednačio i izborio produžetke. 

Ipak, jugoslavenski put završen je u četvrtfinalu. U dvoboju protiv kasnijeg viceprvaka Argentine pogodaka nije bilo kroz svih 120 minuta igre. Jugoslaviji nije pomogao ni Ivkovićev obranjeni kazneni udarac Maradoni u raspucavanju jedanaesteraca. Za Jugoslaviju su promašili Stojković, Brnović i Hadžibegić, a zabili samo Prosinečki i Savićević. 

Za Jugoslaviju su u Italiji 1990. nastupili:

Vratari - Tomislav Ivković (Sporting Lisabon), Fahrudim Omerović (Partizan), Dragoje Leković (Budućnost Titograd);

Braniči - Zoran Vulić (Mallorca), Faruk Hadžibegić (Sochaux), Davor Jozić (Cesena), Vujadin Stanojković (Partizan), Predrag Spasić (Partizan), Mirsad Baljić (Sion);

Veznjaci - Safet Sušić (PSG), Dragan Stojković (Crvena zvezda), Robert Prosinečki (Crvena zvezda), Dejan Savičević (Crvena zvezda), Dragoljub Brnović (Metz), Srečko Katanec (Sampdorida), Refik Šabanadžović (Crvena zvezda), Andrej Panadić (Dinamo)

Napadači - Zlatko Vujović (PSG), Darko Pančev (Crvena zvezda), Alen Bokšić (Hajduk), Davor Šuker (Dinamo).

Godinama nakon tog turnira govorilo se kako bi se Jugoslavija možda i sačuvala da je momčad Ivice Osima otišla do kraja, da je postala prvak svijeta, a što je po svojoj kvaliteti, i sudu relevantnih analitičara, i mogla. No, maksimirska utakmica tog 3. lipnja 1990., pa i ona nikad odigrana 20-ak dana ranije na istom mjestu, nagovijestile su da opstanak Jugolsvaije, kao federativne države šest republika i dvije autonomne pokrajine, jednostavno nije bio moguć.

To se potvrdilo manje od godinu dana kasnije, 19. svibnja 1991., kada je ‘šačica prosvjednika’ s utakmice na Maksimiru prerasla u 93 posto hrvatskog stanovništva koji su na referendumu o hrvatskoj samostalnosti s glasali za suverenu državu i odcjepljenje od federalne Jugoslavije.

A ŠTO JE BILO S NIZOZEMCIMA?

Slavna nizozemska generacija završila je bez medalje. Skupinu s Engleskom Republikom Irskom i Egiptom proli su su s tri remija, a onda su u osmini finala izgubili od kasnijeg prvaka Njemačke (1-2). Dvije godine kasnije u polufinalu Eura pomlađeno Oranje izgubilo je u polufinalu od kasnijeg prvaka Danske…

Vodič SN-a pred SP u Italiji 1990. i komentar glavnog urednika