“Zahlen bitte” jer odlazi cirkus iz vašeg malog grada!

S nama za stolom u utorak u Neuruppinu je sjedila i - nada. Ne ona draga gospođa koje se sjećamo s početaka Jutarnjeg lista a koja je radila u Globusu u Odranskoj, u onoj mitskoj "Aleji propalih komentatora" već ona prava, iskonska nada da možemo do čuda i osmine finala. Sa svakom novom rundom, ona je rasla, kako to inače biva kad srce nešto toliko želi.

“Nitko nije s dva boda i bez pobjede u skupini prošao u drugi krug. Nitko, do danas”, zarazno je Tirke širio optimizam dok je Štef otvorio Germaniju i našao najbolji koeficijent na pobjedu Engleske s dvostrukim hendikepom, pobjedu Danske, Turske i Portugala. Zauzeli smo mjesto u lokalnom kafiću i društvo se počelo okupljati. Bez poziva. Na koncu nas je bilo dvadesetak izvjestitelja iz Hrvatske. Gazdarica je zadovoljna trljala ruke jer svakim dolaskom kolege po inerciji je stizala i nova runda…

Prouči cjelokupnu ponudu na Germaniji i zaigraj odmah (Igraj odgovorno, 18+)

“Nije to, obična tkanina…”, znalo bi se zaoriti s vremena na vrijeme. Dalje nismo stigli od “srca i planine”. Nismo znali… A nisu domaći protestirali. Gledali bi prema nama i nazdravili. Toliko smo se udomaćili da je lokalna policija samo trubnula u znak pozdrava kada bi prošla. Istina, prolazili su svako malo...

“Odlazi cirkus iz našeg malog grada”, kao da smo im vidjeli u očima. Bili smo im atrakcija sva ova tri tjedna u Neuruppinu. Poslovično hladni, ipak su na koncu priznali da im je žao što odlazimo jer smo unijeli dašak života u taj grad.

Doduše, neki su navijali da ostanemo u Neuruppinu do petka kada je planirana njemačka inačica “Povorke ponosa”. Da fotkaju, rekli su... Prijedlog je odbačen u startu. Ne ulazeći u razloge i afinitete, nismo bili za tu opciju. Uostalom, u to vrijeme bi se spremali put Frankfurta na osminu finala.

Kako bilo, ostali smo se družiti u lokalu do početka utakmice Engleske i Slovenije. No, već u poluvremenu se društvo šutke počelo razilaziti.

“Zahlen bitte”, viknuli smo i otišli svaki svojim putem. Čudo se nije dogodilo, a ruku na srce, nismo ga niti zaslužili. Bili smo ispod razine i zato smo se vratili kućama i prije nego što smo slutili da je to moguće.

Dok smo prolazili pored hotela naletjeli smo na Marijana Kustića, Juricu Jurjevića i Šimu Vrsaljka. Popili smo oproštajno piće s ljudima iz HNS-a, razmjenili dojmove i u miru se razišli. Nije bilo nikakavih senzacija, velikih tema ili nešto treće. Bilo je to opuštanje u prijateljskim tonovima.

Neki naš dojam je kako nema drame. Da je rezultat ispod razine očekivanja, ali da to može biti okidač da budemo spremniji i bolji za ono što nas čeka.

Dan kasnije Kustić je i formalno potvrdio kako Dalić ostaje u reprezentaciji. Savez je stao iza izabornika prepustivši mu da sam donese odluku. I to je jedino ispravno. Slično treba biti s Lukom Modrićem. On treba biti taj koji će donijeti odluku hoće li ili neće. I ta se odluka treba poštovati kao Sveto pismo. Previše je Modrić dao za Hrvatsku da bi ga se sada prozivalo ili ne daj Bože tjeralo.

Sasvim je izvjesna opcija da Dalić i Modrić pronađu neki novi “modus operandi”. Da se kapetana na travnjaku koristi u nekoj skromnijoj minutaži jer njegov utjecaj je ogroman i van terena. Reprezentacija je iz Neuruppina ispraćena skromno. Pokoji policajac, dijete na biciklu i osoblje hotela. Krenulo se put Berlina pa na avion za Zagreb. Doduše, Pongračić, Sučić i Stanišić su otišli za Munchen.

Na koncu smo i mi digli sidro. U srijedu smo brzinski spremili stvari i taman preduhitrili gazdaricu koja je spremala novu rundu kolača za svog gosta iz Zagreba. Ostavili smo gospođu Gerdu i sina joj Alexandera, našu dragu Vanju iz Buzeta koja je u Neuruppinu pronašla svoj dom i sve ostale stanovnike koji su nas primili punog srca i raširenih ruku. Zaista smo se osjetili kao kod kuće u ovome mjestu. I mi smo htjeli za Bavarsku pa negdje prenoćiti, ali na koncu smo svi odlučili potegnuti do Zagreba ili Splita kada je riječ o kolegama iz Dalmacije.

Doduše, dvojac fotoreportera si je kao posljednju misiju na Euru 2024. ostavio ambiciozni plan da obiđu sve postojeće outlete od Berlina do Zagreba.

Tolerirali smo im prvo stajanje u Berlinu te ono drugo u Leipzigu. Kada smo vidjeli da su Marco i Luka zapravo nezasitni šopingholičari, stisnuli smo si ruke i krenuli za grad pod Sljemenom.

Dok ovo pišemo, tandem luta po Maximilianstrasse u Münchenu tražeći dres od Manuela Neuera bez kojeg se Marco ne smije pojaviti pred sinom. A to što nije gospođi ništa donio, to je već manji problem. U srijedu je zakasnio u shop od Bayerna pa je čekao četvrtak...

Onaj stariji sin je dobio troje kopački. No, lukavo je to Marco odigrao obzirom da nosi isti broj cipela kao i sin mu - pa je zapravo birao za sebe. Ipak je on najbolji vratar veteranske lige. Doduše, druge… Tri tjedna u Njemačkoj prošla su kao za tren. Nismo očekivali da ćemo tako rano za Zagreb, ali očito nam nije bilo suđeno. Novi susret zakazali smo za dvije godine u Americi. Ili Meksiku što bi bila još bolja opcija!

Sve dnevne kolumne Germanijakova reportera u Njemačkoj Alena Lesičkog pronađite OVDJE.