T. NičotaZa ulazak u povijest imao je hrabrost! Za uspješnu budućnost treba mu mudrost!
Vrijeme Čitanja: 4min | uto. 13.05.25. | 08:00
Zvonimir Boban, 35 godina kasnije. Na istom mjestu, s drugačijom misijom, ali s velikim motivom da uspije. Sve su oči opet uprte u njega
Da je Zvonimir Boban bio vrhunski nogometaš to valjda nikome ne treba objašnjavati. Godine moćnog Milana, kapetanska, uloga lidera u generaciji Hrvatske, koje je rušila barijere i upoznavala svijet sa svojim talentom, a onom broncom 1998. utrla put svim onim nasljednicima. Koji i danas traju i oduševljavaju. Karizma, gard, autoritet, uvijek je bio i više od igrača, uostalom, pokazao je to i nakon karijere. Gdje, igrački, svrstati Bobana na nekakvim povijesnim ljestvicama, to je stvar ukusa, dojma, osobnih afiniteta, međutim, raspravljati o njegovoj igračkoj klasi, doista nema potrebe.
No, u kontekstu Dinama i njegovih navijača, put od 'Aleje Slavnih' imao je drugačiju rutu. Boban nije, poput Ćire Blaževića, donio povijesni naslov prvaka niti zaludio grad plavom bojom i bijelim šalom, ne prepričavaju se njegovi golovi poput onih Cicinih Zvezdi, kad se spomene slobodan udarac svi se sjete Mlinke ili Rudača, iako je Zvone i tu bio majstor. Kad se priča o kapetanima i liderima, Zeko je 'taj', svi su htjeli 'španati kak Lamza', Mislav Oršić ima svoj hat-trick i svoj Tottenham, svoju legendarnu rečenicu da 'nema većeg kluba od Dinama', Arijan Ademi svoje rekordne trofeje i stotine nastupa, Prosinečki Celtic i Ligu prvaka, Igor Cvitanović i Silvio Marić imaju 'svoj' Partizan.
A Boban? Samo oni koji su bili dovoljno stari i razumni, koji su ga gledali uživo, znat će da je i u Dinamu imao vrhunskih partija, malih nogometnih remek-djela. Ali, i okolnosti su bile takve, Boban je iz Dinama otišao bez trofeja, bez značajnijeg europskog rezultata, u to vrijeme protiv moćne Crvene zvezde nije išlo, iako je nekad bio dojam da nije nedostajalo puno. I da se ipak moglo barem nešto više. Barem neki Kup ili poneko europsko kolo dalje. Spletom tih okolnosti, Bobanova igračka ostavština u Dinamu, unatoč njegovoj klasi i talentu, nije ostala opipljiva. A i 'sveznajući internet danas će ponuditi malo tog materijala. 'Ona' utakmica protiv Hajduka, onaj gol Atalanti. I...
Da, Boban je 35 godina kasnije u Dinamovoj povijesti sinonim za nešto drugo. Ne zbog udarca, koji je pogodio rašlje i donio trofej, već zbog udarca, koji je pogodio u 'državu', 'sustav'. To udaranje policajca na travnjaku Maksimira, tog 13. svibnja 1990., za vrijeme nereda nikad odigrane utakmice Dinama i Crvene zvezde, bilo je nešto što ga je obilježilo. U kontekstu Dinama! Ali, ne samo njega. Bio je to udarac pun simbolike, bila je to poruka, bila je to najava nečega što će se uskoro događati na 'ovim prostorima'. Bio je to udarac otpora i prkosa, borbe protiv nepravde i udarac protiv režima, koji je toga dana, shvatili smo tek kasnije, ozbiljno uzdrman. Udarac koji je, dakle, u kolektivnoj svijesti Dinamovih navijača, starijih i, ali i onih novih generacija, ostavio jači pečat od svih njegovih golova, driblinga, slobodnjaka ili onih sprinteva prema navijačkoj tribini na proslavu pogotka.
Ispalo je tako, da će ih se više odmah sjetiti imena tog policajca (Refik Ahmetović), nego nabrojati kompletan sastav Modrih iz te Bobanove generacije. Iako je bio imenima respektabilan. Za ulazak u Dinamovu povijest, za dolazak među klupske legende, tih nekoliko sekundi 'ludila', emocija, taj trenutak u kojemu je puno toga riskirao. Od karijere čak i života (kasnije je spomenuti policajac kazao da je bio spreman i pucati u Bobana). Nešto što nikad nije napravio nitko, slika koja je ostala 'zamrznuta' u almanahu klupske povijesti, slika koja je postala simbol otpora, postala je i tetovaža, mural, autogram karta. Slika, koja je taj 13. svibnja 1990. pretvorila u jedan od najupečatljivijih datuma Dinamove povijesti.
Tada, u kontekstu onog vremena, Bobanu je za takvo što trebala hrabrost, trebala su mu konjska m**a. Očito, ima je hrabrosti u ogromnim količinama. Danas, 35 godina poslije, Zvonimir Boban vraća se u Dinamo. Na vrhuncu života, u punoj životnoj zrelosti, kao čovjek, koji bi trebao izgraditi jedan novi Dinamo. Uspješan, ali drugačiji, prkosan ali moćan. Dovesti ga tamo gdje ga nije uspio dovesti kao igrač, obogatiti dodatno klupske vitrine i, konačno, postati ono što su mu predviđali još prije 35 godina. Možda ne baš odmah tog 13.svibnja, ali ubrzo, kad su postali svjesni toga što je, zapravo, napravio. A predviđali su mu da će jednog dana postati Dinamov lider, da će biti na čelu kluba.
Ima Boban konsenzus, ima podršku, ima taj legendarni status i veliki respekt. No, ako je u povijest kluba ušao jer je bio hrabar, za uspješnu budućnost Dinama treba biti mudar. Bez obzira bio Dinamo prvak ili ne, pred njim je ljeto velikih izazova, teških odluka. Trener, igrači, odlasci, dolasci, cjelokupna klupska strategija! Novi iskorak ili korak-dva unatrag, Dinamo je, definitivno, na prekretnici. U kojem će smjeru, sve može ovisiti o jednoj ili dvije odluke. Ispravne ili krive. I sve su oči uprte u Bobana, baš kao i te nedjelje, 13. svibnja 1990. na maksimirskim travnjaku. Udarac, nakon kojega ništa više nije bilo isto, nisu bili isti niti Boban, niti Dinamo. Sad, 35 godina kasnije opet su se našli Zvone i Modri, u drugačijoj ulozi, drugačijoj misiji, ali opet s velikim motivom da uspije! Tada mladenačka 'vatra', doza ludosti, planina hrabrosti. Danas mudrost, zrelost, autoritet. Da ispravi te povijesne okolnosti, da ne kažemo nepravdu i da u klupske anale donese trofej. Dva, tri, pet...
