I. SučićZa naklon do poda: 300 puta Tomasov i jedna priča koju nismo dovoljno slušali
_(1).jpg.webp)
Vrijeme Čitanja: 3min | uto. 17.03.26. | 15:30
Okruglih 300 utakmica. 123 gola. 114 asistencija. I jedna karijera koju još uvijek ne cijenimo dovoljno...
Kad je u kolovozu 2017. godine Marin Tomasov dignuo palac i pristao otići na posudbu iz Rijeke u Astanu, vjerojatno ni sam nije imao pojma da je upravo kupio jednosmjernu kartu. Ne za sezonu ili dvije, nego za – život.
Astana je tada bila ambiciozan projekt, vodio ju je današnji strateg Goztepea Stanimir Stoilov, a uz Marina Tomasova tog su ljeta u Kazahstan stigli Srđan Grahovac te Laszlo Kleinheisler. Priča je bila ozbiljna, ali nitko nije očekivao da će baš momak s Pašmana postati plakatno lice tog projekta. I ne samo lice, već i pluća, srce, duša. Naslov je obranjen bez problema, a Tomasov je odmah preuzeo glavnu ulogu – najviše golova, najviše asistencija. Ključ u svakoj bravi s privjeskom MT oko njega.
Godinu dana kasnije Astana otkupljuje njegov ugovor za - iz ove čak perspektive smiješnih - 500 tisuća eura. Najbolji posao u povijesti kluba, bez ikakve sumnje. Četiri naslova prvaka, tri grupne faze Europske lige, jedna Konferencijske… Mijenjali su se treneri, suigrači, predsjednici, čak i ime glavnog grada. Jedino što se nije promijenilo bio je Marin Tomasov. A on nije samo ostao, nego je iz sezone u sezonu bio sve bolji.
Na početku svoje 10. sezone u dresu kluba, kao kapetan je izveo momčad protiv Zhetysua u svojoj 300. utakmici za Astanu. U momčadi je još nekoliko Hrvata (Kalaica, Bartolec, Bašić, Čondrić), ali reflektori su bili samo na jednom čovjeku – ono s brojem 10 na leđima. A ono što je u tih 300 utakmica napravio odavno je izašlo iz okvira obične statistike.
S točno 123 gola i 114 asistencija, Marin je najbolji strijelac i asistent u povijesti Astane. Po nastupima je trenutačno treći, uskoro će biti i drugi, ali realno – status besmrtnika osigurao je odavno. Još prije godinu i pol došao je do triple-triple učinka, troznamenkastih brojki u nastupima, golovima i asistencijama za jedan klub. I da, to je zaista čudesno, briljantno i veličanstveno. Uspkos tome što je u hrvatskom medijskom prostoru prošlo gotovo pa nespomenuto...
.jpg)
Usporedbe radi, Marko Livaja je u Hajduku na 100+48 u 194 utakmice, Ivan Perišić u Interu na 55+50 u 254. Fenomenalne brojke, ali Tomasov je svoju priču gradio daleko od reflektora. Tiho, konstantno, bez velikih riječi.
Danas ima 38 godina, iza njega su Zadar, Hajduk, 1860 München, Rijeka i Al Nassr, ali jasno je jedino Astana nije bila stanica, već destinacija. I dok mnogi kroz karijeru traže 'svoj klub', Marin Tomasov ga je pronašao. I pretvorio ga u nešto više od toga.
I možda je baš tu cijela poanta ove priče. Jer, dok je tamo daleko gradio status besmrtnika, kod kuće je često bio tek usputna vijest, ime koje se provuče svakih pola godine, tek onda kada brojke postanu preglasne i prenametljive da ih se ignorira.
A zaslužio je puno više od toga.
Zaslužio je da ga se spominje češće, glasnije, s više respekta. Jer takav učinak u jednom klubu – to nije samo statistika, to nije samo uspješna karijera. To je veličina.
Postoje karijere koje se mjere naslovnicama, a postoje i one koje se mjere tragom koji ostave. Ova druga traje duže. Poput onih 300 Spartanaca kod Termopila – nisu pobijedili, ali su ostali. Ne po imenima, nego po onome što su predstavljali.
Jer na kraju, reflektori se ugase, naslovnice izblijedr, ali trag... Onaj pravi trag ostaje zauvijek.
Marin Tomasov u Astani je – ime i prezime. Sinonim uspješnosti. I podsjetnik na to koliko smo ga ovdje premalo gledalii u njemu uživali.
.jpg.webp)