INTERVJU - Marin Tomasov: "Oteli su nam titulu, nitko se s Livajom ne može usporediti, a u Rijeci itekako dobro znaju što rade"

Primjer odličnog nogometaš, pravog sportaša i jako simpatičnog i dobrog čovjeka. U najkraćim mogućim crtama, opisali smo Marina Tomasova, danas 34-godišnjeg krilnog veznjaka, a ponekad i napadača, kazahstanske Astane, gdje Marin danas već godinama uživa status živuće legende. Daleko je Kazahstan, o Marinu se ne priča i ne piše koliko zaslužuje, ali ostavlja nam dojam da mu to i godi. Fokusiran je samo na sebe, iz sezone u sezonu dokazuje da su godine samo broj na papiru, a jednog dana će, kad bude odlučio reći dosta, svi njegovi silni uspjesi i ostvarenja najbolje demonstrirati o kakvom je igraču riječ.

Nepotrebno je isticati da je Marin Tomasov u Kazahstanu prava zvijezda. Zemlja je to koja broji oko pet puta više ljudi nego Lijepa naša, nogomet kontinuirano napreduje, a liga je svake nove sezone sve bolja. Ne događa se da dođu igrači na zalasku karijere, pokupe nekoliko milijuna i nastave dalje, u Kazahstanu danas igra niz izvrsnih igrača koji bi zasigurno imali važne uloge i u puno poznatijim i praćenijim ligama. Najveći problem je reprezentacija, ali i činjenica da se većina mladih igrača ne odlučuje na odlazak u Europu. Jednostavno, uvjeti koje imaju u domaćoj ligi teško da bi imali negdje drugdje, stoga je razumljivije, barem s te financijske strane, zašto im se ostaje i zašto većina igrača nikad ne napravi neki iskorak u karijeri.

Posljednji put pričali smo uoči prve utakmice Hajduka i Tobola. Rekao nam je tada da ih Bijeli ne smiju podcijeniti, da je riječ o kvalitetnoj momčadi i da se u Kazahstanu igra dobar nogomet. Neki su se, čitajući ono što je tad pričao za nas, smijali. Što se nakon tog našeg razgovora dogodilo, nije potrebno podsjećati…

INTERVJU – Marin Tomasov: „Volio bih se vratiti, Hajdukov naslov slavio bih na Rivi, a reprezentacija Kazahstana me ne zanima“

Ovaj smo razgovor pak započeli isprikom. Ispast će, zovemo samo kad je Jadranski derbi ili kad treba najaviti neku utakmicu, ali nije nam naš sugovornik to zamjerio. Već su spremna bila pitanja ‘kako je gore?’, ‘jesu li i u Kazahstanu glavna tema nemiri na relaciji Rusija – Ukrajina’, ali pozadinski žamor i klapska pjesma nekako nas je zaustavila u tome.

“Evo me u Zadru, došao sam samo na dan-dva doma. Taman smo završili pripreme u Turskoj, prvenstvo nam počinje za sedam dana pa se moram brzo vratiti”, govori nam naš sugovornik s kojim smo se za početak morali osvrnuti na prošlu sezonu u Kazahstanu gdje je Hajdukov europski krvnik na kraju osvojio tamošnje prvenstvo. Bila je to ‘mrtva trka’ do samog kraja, pisalo se o sumnjivim sudačkim odlukama na uštrb njegove Astane, a da je tako uistinu bilo, potvrdio nam je i sam Marin.

“A što da vam kažem, jednostavno su nam oteli titulu! Dovoljno je pogledati nekoliko naših utakmica pred kraj prvenstva da čovjeku sve bude jasno. Ispravak, dovoljno je pogledati samo derbi s Kairatom. Tu utakmicu ni Barcelona ne bi pobijedila! Mene su izudarali, pet do šest čistih prekršaja na 20-ak metara nam nisu svirali i onda mi još krenu mahati rukama kao ‘ajde, diži se, nije ti ništa. Suludo!”, dodaje 34-godišnji veznjak koji neposredno prije povratka u Kazahstan, zemlju koju slobodno može nazvati svojim drugim domom budući da će ovog ljeta biti pet godina otkako je stigao u Astanu gdje je do danas postao istinska legenda kluba.

Nije to nimalo tendenciozno za izjaviti. Naime, Marin je najbolji strijelac u povijesti kluba, a po broju nastupa, s njih 161, trenutno se nalazi na sedmom mjestu. Primjerice, lani je u kazahstanskom prvenstvu skupio 23 nastupa, 17 pogodaka i 10 asistencija, a zanimljivo je kako mu to ni izbliza nije najbolja sezona otkako je stigao u klub budući da je 2019. godine u prvenstvu skupio 19 pogodaka i 14 asistencija. Nestvarno!

Lani ni sjajan Marin Tomasov nije bio dovoljan Astani da osvoje naslov prvaka. Drugi put u klupskoj povijesti je trofej prvaka završio u vitrinama prthodno spomenutog Tobola, kluba koji se neće tako brzo zaboraviti u Lijepoj našoj.

“Ne znam je li se ikada dogodilo da momčad napusti teren nakon 30 minuta igre. Kad smo vidjeli gdje vodi to suđenje, odbili smo igrati. I onda je krenulo, u svlačionicu su došli predsjednici, mole nas da se vratimo… Mah, luda kuća.”

Priča nam Marin da je da većina ljudi i naročito medija bila na strani Tobola, ali i dalje nam nije jasno zašto?

“Nemam odgovor na to pitanje. To ti je kad imaš nekog jaku osobu koja gura da se svi njegovi ciljevi ostvare. Kao recimo kod nas Mamić, iako valja reći da toga ima svugdje. Dinamu svaka čast na svemu što su napravili, godinama su najbolji, ali od 15 godina dominacije barem je tri puta netko drugi trebao osvojiti prvenstvo.”

Hajdukovi krvnici su prvaci Kazahstana, a bivši hajdukovac ponovno je najbolji strijelac lige

Osjetili ste to na svojoj koži?

“Tako je. Sjećam se kao da je jučer bilo, u prvom dijelu smo bili prvi, krene drugi dio sezone i mi u prve tri utakmice ostanemo bez šest bodova. Dakle, uopće ti ne daju da se zaletiš i nešto napraviš. Krivo mi je radi svega što nam se dogodilo lani u borbi s Tobolom, ali ponavljam, što ja imam od toga da se nerviram? Za sedam dana krećemo od nule, i to s još većom željom i vjerom da ćemo ove godine vratiti naslov.”

Povod našeg razgovora, pomalo i nepravedno prema njemu samome jer je svojim igrama zaslužio da puno više bude zastupljen u hrvatskim medijima, je Jadranski derbi. Marin ih je odigrao ukupno 20, po 10 u svakom dresu. Iako Rijeci nikada nije zabio, Hajduku je. I to na Poljudu, kad je njegova tadašnja momčad uvjerljivo slavila. Direktno iz slobodnog udaraca. Jednom riječju – majstorski.

Nismo se vraćali u prošlost, fokus je bio na ovome što se događa danas. HNL je, i sam će reći, nikad bolji.

“Stvarno nikad neizvjesnije prvenstvo. Evo, da sam u Hrvatskoj, sigurno bih došao uživo pogledati utakmicu na Poljud. Razlog? Ma zbog svega! HNL dugo nije bio ovako kvalitetan. Za koga navijam? Tkogod u subotu pobijedi, meni će biti drago.”

Dobro, znamo se da ćete biti ipak malo sretniji ako domaćin na kraju slavi…

“Slušaj, to ne znamo”, kroz smijeh će.

“Najiskrenije, tkogod da pobijedi, meni će biti drago. Samo neka bude dobra utakmica!”

S kim biste vi radije voljeli igrati i surađivati u napadu, s Livajom ili Drmićem?

“Ufff, stvarno teško pitanje. U Hajduku rade sjajne stvari, ulaže se ozbiljan novac, dolaze odlični igrači, velika je euforija i da budem iskren, baš radi svega navedenog, volio bih da Hajduk više osvoji taj naslov. Sad, ove ili sljedeće godine, nebitno, ali volio bih da im se to dogodi. Što se tiče pitanja, Livaja ili Drmić… Ajmo reći ovako – ne bih se bunio ni u kojem slučaju. S takvim igračima je milina igrati.”

Prilikom slavlja jednog od njegova 23 pogotka u dresu Rijeke. Goran Kovacic/PIXSELL

Nismo mogli ne spomenuti ni eventualni povratak. Ugovorno je vezan za Astanu do konca kalendarske godine, ali kao što i otprije znamo, iz kluba ga ni u kojem slučaju ne žele pustiti.

“Od prošle godine ljudi iz kluba pričaju sa mnom, njihova želja je da produljim ugovor… Ja ni sam ne znam što mi je činiti. Daleko je kraj godine, jer ja već sad znam da u klubu neće ni čuti da odem na ljeto. S njihove strane, to ne dolazi u obzir, jedino o čemu žele pričati je produljenje ugovora”

Vratimo se mi HNL-u i Jadranskom derbiju. Za početak, ovakva euforija kakva vlada Splitom, ali i većim dijelom Dalmacije, je praktički neviđena…

“Ljudi u Kazahstanu koji prate nogomet i koji znaju da sam igrao za Hajduk, prvo što me pitaju je nešto ili o samom klubu ili o navijačima. Za Poljud i za Hajduk se zna na sve četiri strane svijeta. Kad pričamo o euforiji, osjetio sam ju kao igrač Hajduka, jer bio sam član one generacije koja je izborila Europu nakon 16 godina čekanja. Ova današnja euforija je slična, doduše malo veća, ali veća su i ulaganja, u klubu su neka poznata imena, igrači imaju sjajne ugovore… Sve se diglo na još jedan veći nivo.”

Pratite Hajduk?

“Ma ne pratim samo Hajduk, pratim cijeli HNL. Rijeka, Hajduk… Svaka HNL utakmica koja je malo atraktivnija, ja to obavezno pogledam.”

Fox in the box

Ne mogu mu ništa ni žega ni kiša

Kad pričamo o Hajduku, nemoguće je ne osvrnuti se na Marka Livaju…

“Jednostavno je pokazao igračku kvalitetu koju posjeduje. On je malo specifičan karakter, to voli li ga netko ili ne je nebitno, njegova kvaliteta je očigledna.”

Pitanje tko je najbolji igrač lige nudi razne odgovore. U Zagrebu će kao iz topa ispaliti Oršić, u Rijeci Drmić, u Splitu Livaja… Svjesni smo da je malo nezahvalni, ali kakvo je vaše viđenje?

“Ma nema tu zahvalno ili nezahvalno, Marko Livaja je broj jedan, nemamo što dalje pričati. On je igrač poteza, a opet je konstantan u svojim izvedbama. Kad pričamo o tekućoj sezoni, mislim da se nitko u ligi s njim ne može usporediti.”

Rijeke se gotovo nismo ni dotakli. Već godinama ljudi se da čuti kako se ‘raspadaju’, a gle, oni su uvijek u vrhu hrvatskog nogometa. Vas su na Kvarneru posebno voljeli, a u dresu Rijeke dogurali ste i do nagrade najboljeg igrača lige.

“Od te ‘velike četvorke hrvatskog nogometa’ Rijeka je financijski u najlošijoj poziciji. I sad, kad to uzmemo u obzir, a onda se osvrnemo na rezultate, nema što drugo nego nakloniti se upravi i svima u klubu. Ti ljudi tamo itekako dobro znaju što rade. Njihove se financije ne mogu uspoređivati s Dinamom, Hajdukom i Osijekom, a opet su stalno u vrhu, opet se stalno bore za prva dva – tri mjesta… Sad, hoće li uspjeti izdržati do kraja, tek treba vidjeti. Oni su jedna mlada momčad, čestitam im na rezultatu i nema se što drugo nego pozdraviti predsjednika Miškovića i upravu, a svakako ne smijemo zaboraviti trenera Tomića koji ih je odlično posložio.”

Iako ste s Pašmana, posljednji put kad smo pričali ste nam rekli kako na Zadar gledate kao svoj dom. U Hajduk se nedavno vratio vaš veliki prijatelj i nekadašnji suigrač Danijel Subašić. Zove li?

“Čujemo se često, uvijek kad sam u Zadru se obavezno vidimo. Vidi, tko nije igrao u Hajduku ne može razumjeti o čemu ja pričam. Posebna je to emocija. Vidi se po njemu da je sretan. Imam osjećaj kao da mu je baš ovo najviše nedostajalo. Kad odeš u inozemstvo rano, onda puno stvari izgubiš, on se sad vratio i mislim da je sad sve na mjestu. Mogu ja pričati do sutra, ali kažem, tu emociju koju nosi Hajduk ne mogu opisati kako treba.”

Danijel i Marin slave s navijačima na Rivi nakon što je u Šibeniku osvojen Hrvatski kup. Ivana Ivanovic/PIXSELL

Kako kaže Marin, mogli smo mi ‘do sutra’. O Hajduku, Rijeci, HNL-u… Tema nam ne nedostaje, ali onda bi sigurno zakasnio na avion za Kazahstan pa smo se, s dogovorom da se ponovno čujemo kad zabije neki novi hat-trick (dakle uskoro), odlučili pozdraviti.

Ako u hrvatskim TV kućama budu vidjeli da netko iz Kazahstana gleda Jadranski derbi, baš kao i ogled Osijeka i Dinama dan kasnije, već sad im možemo reći ime i prezime tog čovjeka. Marin će biti uz TV, baš kao što je i nama to jedini način kako njega posljednjih pet godina možemo gledati u dresu Astane. Nadamo se da će se to uskoro i promijeniti te da će opet jednog dana potrčati HNL travnjacima. U dresu kojeg kluba zasad ne možemo reći, ali sigurno je da ponuda naće nedostajati, jer igrača i čovjeka njegovih kvaliteta bi svatko u HNL-u rado volio imati.