Ne mogu mu ništa ni žega ni kiša
Vrijeme Čitanja: 5min | pon. 06.12.21. | 09:56
Marko Livaja već sad ima mitski status među navijačima Hajduka. Ne postoji nogometaš u novijoj povijesti kojeg su toliko glorificirali. Nešto slično doživljavao je Milan Rapajić početkom 2000-ih, a raniji junaci su bili Gudelj, Slišković, Šurjak, Jerković, dok onaj najveći status u povijesti još uvijek drže Vukas i Matošić. Nastavi li Livaja ovako nije isključeno da dosegne i te visine da mu se dižu spomenici podno poljudskih tribina. Kako kaže pjesma Daleke obale čijim stihovima su obilježili pobjedu na Maksimiru: „Al' ja sam krenuo tamo gdje želim i tamo gdje želim ću sigurno doć'“.
Ako ste ikad boraveći u Splitu odlučili posjetiti jedno od najpopularnijih kupališta među lokalnim stanovništvom, ono na Jadrana, velika je vjerojatnost da ćete tamo prepoznati neka lica koja ste sigurno nekad vidjeli na malim ekranima, novinama, plakatima ili nekom od drugih javnih prostora. Ako ste ikad bili na Jadrana, a ljubitelj ste nogometa, i još uz to Hajduka, velika je vjerojatnost da ćete vidjeti neka mitska lica svojih idola. Na tom popularnom splitskom kupalištu postoji jedno popularno igralište 'baluna' na kojem su svojim majstorijama 'priko skaline' oduševljavali okupljene brojni od tih mitskih idola, a među njima i onaj najveći današnjice – Marko Livaja.
Kupalište je to koje godinama okuplja neke od idola navijača Hajduka poput primjerice Milana Rapajića, čiji su karizma i majstorije na terenu uvelike podsjećali na onu Marka Livaje danas. Livaja to kupalište posjećuje godinama, može se kazati da je to njegov drugi dom, a koliko ga 'starosjedioci' tog kupališta obožavaju dovoljno govori mural iscrtan njemu u čast na tom mjestu. Godinama je Livaja ljeti oduševljavao posjetitelje tog kupališta svojim minijaturama, potezima od kojih zastaje dah i golovima od kojih vilica visi do poda pitajući se kako? Godinama je manja grupa ljudi, posjetitelja kupališta, uživala u onom u čemu danas uživa puno veća publika pred malim ekranima i na stadionima.
Ivo Cagalj/PIXSELL Poziv i nagovor Lukše Jakobušića protekle zime donio je jednu od najvećih radosti navijačima u novijoj povijesti kluba. Prvenstvo se čeka od 2005. godine, Kup od 2013. U takvom dugom razdoblju bez trofeja Livaja je najveći trofej do idućeg podizanja 'kante'. Zašto? Već pomalo se zaboravilo u hajdučkom puku kako se slave trofeji, a ono što Livaja donosi danas se slavi sa sličnim žarom. Dugo je Hajduk bio beskrvna, beskarakterna momčad koju nitko nije doživljavao više zaozbiljno. Livaja je to promijenio.
Njegov karakter, stav i pojava na terenu, a i van njega, doveli su do potpunog zaokreta u momčadi Hajduka. Prije toga od Hajduka nisu strahovali ni oni s dna tablice, danas više nikome nije svejedno. Najveći trener u povijesti, Tomislav Ivić kreator slavnog Hajduka 70-ih, tada je u vrijeme dominacije splitskog kluba izjavio: „Znate što, ne samo da ćemo vam uzimati bodove, nego ćete zatvarati prozore od straha kad Hajduk bude dolazio“. Ta izjava ostala je urezana u DNA kluba i na neko duže vrijeme bila tek sjećanje, a ovaj Livajin Hajduk je oživljava i ponovno čini aktualnom.
Nakon pobjede na Rujevici protiv Rijeke, a onda i izbacivanja Lokomotive iz Kupa u Kranjčevićevoj više nikome u Dinamu nije bilo svejedno jer dolazi Hajduk na Maksimir. Koliko god to bilo teško priznati u redovima Modrih, ovaj Hajduk i unutarnji razdor unio je nemir, a on je bio opravdan. Prije utakmice Livaji nije trebala veća motivacija od samog derbija, ali v.d. trenera Dinama se pobrinuo da je pojača izjavom da njegova momčad ima i boljih. Dovoljno da ga izazove da riješi derbi. Prebacivanje Livakovića i asistencija Sahitiju za rast božanskog statusa među navijačima.
Euforija među navijačima traje od njegovog povratka, počevši od iznenadne objave na stranicama kluba 17. veljače preko legendarne akcije navijača #Livajaostani do oživljavanja momčadi dolaskom Valdasa Dambrauskasa na klupu. Zazivaju se spomenici Livaji, nude se obiteljska blaga, sve samo da tu završi karijeru. Neki bi i Grgura rušili samo da Livaji dignu spomenik, a ta energija navijača njegova je hrana. Odgovara im na najbolji mogući način, golovima i asistencijama (12+3), a u ono vrijeme van terena spreman je provesti s njima dok se ne opali posljednji selfie, potpiše posljednji autogram i otpjeva posljednja pjesma. Vidjeli smo to i sinoć u Resniku, kasnije na Poljudu, i ranije na skoro svim gostovanjima gdje se pojavio ovaj Hajduk.
Dočekali su ga još jednom kao kralja, noseći ga na ramenima, nadajući se da je ovo tek uvertira za nešto više u budućnosti. Vježbanje i priprema slavlja za ono što čekaju još od 2013. ili ono još duže od 2005. godine. Sve želje idu ka tome, ali još uvijek se iz nekog praznovjerja suzdržavaju kazati 'titulu sniva cila Pjaca i Riva'. Zato u Livaji vide garanciju svega onoga u što vjeruju, ali i onoga što sanjaju.
Jer malo je onih koji igraju iz čiste ljubavi prema igri i klubu kao on. Mogao je ovog ljeta prihvatiti izdašnije ponude bogatijih klubova. Mogao je kao većina nekadašnjih povratnika u Hajduk to napraviti u poznim igračkim godinama i uzeti još malo za mirovinu. Mogao je sve ono što bi u današnje vrijeme bilo logičnije napraviti i nitko mu ne bi mogao zamjeriti, ali nije. Jer Hajduk nije samo logika i zdrav razum, Hajduk je više od toga. Hajduk je čista emocija, a nositelji te emocije godinama su bili tek navijači koji danas imaju nekoga s kime se mogu poistovjetiti na terenu.
Godinama su davali za klub sve što su mogli i nisu mogli. Plaćali članarine, punili stadion, praznili police fan shopova, sudjelovali u raznim akcijama i sad im se sve vraća. I oni su u jednom trenutku mogli dignuti ruke od svega te preusmjeriti energiju i svoj život u drugom smjeru, ali nisu. Zato u Livaji vide zapravo sebe.
Sve one majstorije s Jadrana, i sve ono što je tinjalo u Livaji lutajući Europom još od tinejdžerskih dana, sve zbog čega su mu se divili i ranije, sazrelo je povratkom u Hajduk.
Sinoćnjom pobjedom na Maksimiru vratio se Hajduk u borbu za titulu. Jasna je bila ideja na početku sezone nakon nikad bolje odrađenog prijelaznog roka, a s nje se privremeno skrenulo u mandatu Jens Gustafssona. Na klupu je stigao Valdas Dambrauskas pod kojim je Hajduk stopostotan, a on smiruje euforiju. Jasne su njegove namjere, ali dobiti Dinamo na Maksimiru i to tražiti od navijača jednostavno ne ide. Kao i ona Ivićeva izjava, euforija se urezala u DNA, a dugo nije ovoliko trajala.
Sinoćnju pobjedu na službenim stranicama Hajduk je obilježio fotografijom Livaje uz stihove 'Na krilima vjetra ja nastavljam ples' iz pjesme Daleke obale 'Sušac blues'. Tom stihu prethodi 'Ne mogu mi ništa ni žega ni kiša' i rekli bi nakon svega viđenog – istina.
Marko Livaja već sad ima mitski status među navijačima Hajduka. Ne postoji nogometaš u novijoj povijesti kojeg su toliko glorificirali. Nešto slično doživljavao je Milan Rapajić početkom 2000-ih, a raniji junaci su bili Gudelj, Slišković, Šurjak, Jerković, dok onaj najveći status u povijesti još uvijek drže Vukas i Matošić. Nastavi li Livaja ovako nije isključeno da dosegne i te visine da mu se dižu spomenici podno poljudskih tribina. Jer kako kaže pjesma Daleke obale čijim stihovima su obilježili pobjedu na Maksimiru: „Al' ja sam krenuo tamo gdje želim i tamo gdje želim ću sigurno doć'“.
