Hajdučka obitelj zasluženo slavi, što je život bez euforije!

Onako na prvu treba konstatirati da je Hajduk nikad lakše slavio na Maksimiru, zasluženo uzeo bodove kod najvećeg rivala. Pa kad malo bolje razmislimo, i na drugu i treću misao ta konstatacija stoji. Srce, hrabrost i odlučnost bili su Hajdukova velika snaga, ali ne smije se i neće zanemariti odlična taktička i tehnička izvedba Splićana na Maksimiru. Bili su spremni za sve planove i ideje domaćih, iskoristili očiti umor i manjak energije kod Dinama. A to znači da je Valdas Dambrauskas odlično pripremio utakmicu, momčad mu je bila puna energije i želje, svjesna da na krilima dobre forme može srušiti Zagrepčane.

Hajduk je utakmicu otvorio hrabro, otvoreno, samouvjereno, baš kako je planirao trener Dambrauskas. Lako je dolazio u završnu trećinu, što dugim loptama što kombinatorikom u sredini terena, nije slučajno da su u prvih 10 minuta četiri puta uhvaćeni u zaleđu. Stalno su bili na rubu da uđu u čistu prigodu pored očito preplašene obrane Dinama. Za Bijele je šteta što nisu bolje iskoristili taj zanos na početku, Marko Livaja je imao nekoliko dobrih poteza i odluka koje ipak nisu realizirane do kraja. Namučio je Livakovića iz slobodnog udarca, ali zapravo je najbolju šansu prvog dijela imao Biuk nakon odličnog ubačaja Lovrencsicsa. Pozicija nije bila laka, ali mogla se iskoristiti pa bi opravdano konstatirali da je Hajduk bio bolji u prvih pola sata. Dinamo je možda bio oprezan, ali dojam je da su Modri igrali onoliko koliko im je Hajduk dozvolio, o tome je u najavi derbija govorio litavski trener. U završnih 15 minuta prvog dijela malo je popustio ritam Hajduka u sredini terena, a Dinamo se posložio u obrani pa je derbi bio ravnopravan, ali ne i zanimljiv za gledanje. Bilo je jasno da će jedni i drugi morati uzeti više rizika u igri ako žele pobjedu.

Kako je Hajduk igrao u prvom poluvremenu Dambrauskas nije imao potrebe nešto mijenjati, utakmica se igrala u ritmu kojeg su nametnuli Splićani. Bili su bolji u sredini terena, s više energije i želje od Dinama. Fossati je vrlo dobro čuvao prostor, Krovinović bio odličan na lopti, a Atanasov pravovremeno dolazio u koridore kroz koje je Dinamo pokušavao nešto odigrati. U kreaciji igre isticao se Josip Elez, njegova duga lopta rastvorila je obranu domaćih nakon sat vremena igre, a Livaja je majstor koji neće propustiti ponuđenu priliku. Akcija kod gola Hajduka pokazala je svu pragmatičnost nogometne igre, kad imate stopera s odličnim pregledom igre i napadača koji zna pravovremeno napasti prostor onda sve izgleda jednostavno, brzo i efikasno.

Prednost Splićana očekivano je utjecala na promjenu ritma utakmice u smislu da je Dinamo morao ozbiljnije krenuti prema vratima Hajduka. Dolazili su Zagrepčani s više igrača u završnicu, ali njihovi problemi s realizacijom su konstanta koja je odgovarala Hajduku. Obrana je izdržala sve nalete, a Dambrauskas je znao da mu u završnici trebaju brzi i pokretljivi igrači. Prostora je bilo i iskorišten je golom Sahitija, potvrdom zaslužene pobjede Hajduka.

Velika pobjeda u derbiju znatno je važnija od tri boda jer je Hajduk igrao dobro i disciplinirano, čak i da nije ostvario ovaj rezultat hajdučka obitelj bila bi zadovoljna. Zato što samo dobra igra jamči dobre rezultate u kontinuitetu. Dambrauskasov Hajduk je u nizu od pet pobjeda, bude li igrao kao večeras taj će se niz sigurno nastaviti. Optimizam ima pravu podlogu, euforiju sad više nitko ne može zaustaviti. Litavski trener će i dalje po svome spuštati loptu na zemlju, to mu je posao i samo neka nastavi tako. A navijači kao navijači, slavit će večeras i sljedećih dana, i neka slave jer u slavlju nema ničeg lošeg. Kao ni u euforiji, što je život bez nje.