Xabi Alonso je genijalac, a Jakirović je srećković!?

"Leverkusen opet slomio suparnika u nadoknadi. Genijalac Xabi Alonso stvorio je pobjednički stroj, koji melje sve pred sobom."

"Dinamo je opet imao sreće i izvukao se u nadoknadi. Sergej Jakirović rođen je pod sretnom zvijezdom i samo slučajno je još u igri za trofeje."

Prouči cjelokupnu ponudu za nogomet na Germaniji i zaigraj odmah (Igraj odgovorno, 18+)

Naravno, dvije uvodne rečenicu nisu, da netko krivo ne pomisli, usporedba trenerskih kvaliteta Xabija Alonsa i Sergeja Jakirovića, niti senzacionalnog, povijesnog pothvata Leverkusena i Dinamova osvajanja dvostruke krune. Njemački klub igra u jednoj od najjačih liga svijeta, došao je do finala Europske lige, kroz povijest je često imao stigmu gubitnika i nije naviknut na trofeje. Dinamo je hrvatski 'div', prepune riznice pehara, koji se u Konferencijskoj ligi oprostio teškim porazom od PAOK-a, jednim od najtežih u povijesti kluba. Međutim, stvar je u percepciji. Leverkusenovi preokreti i trijumfi u zadnjim minutama opjevani su kao najveće nogometno remek-djelo, dok su Dinamovi, u domaćoj javnosti, često percipirani kao puka slučajnost, ponekad kao produkt dvojbenih sudačkih odluka, kao korak unazad, kojim je dominantni suparnik 'spao' na to da se mora spašavati u zadnjim minutama. U tom zaključivanju, eto, jedan je trener od njemačkog i europskog autsajdera stvorio 'priču godine', drugi vladara hrvatskog nogometa doveo do toga da mora strepiti u Velikoj Gorici, Varaždinu ili imati glavobolju kad s druge strane ugleda strašnu Lokomotivu. A istina je, zapravo, sasvim suprotna. Kako je Xabi Alonso napravio čudo s Leverkusenom, tako je i Sergej Jakirović s Dinamom napravio veliku stvar. Jer, uvijek moramo imati u vidu trenutak i okolnosti u kojima je preuzeo momčad, tijek kojim je išla sezona i poteze, koje je vukao da bi na kraju slavio svoju dvostruku, a klupsku trostruku krunu.

Znamo, ova tema je već toliko puta obrađena i napisana, ali, jednostavno, svakodnevno se provlači pitanje Jakirovićeva ostanka u Dinamu. Nevjerojatno je velik broj onih, uglavnom ljudi iz nogometa, od raznih menadžera do stručnjaka i 'insajdera', koji će i nakon uvjerljive pobjede na Rujevici nuditi zaključak da Jakirović neće ostati Dinamovim trenerom. Dinamovi čelnici, na čelu s Velimirom Zajecom, u zadnje vrijeme potenciraju da ostanak nije upitan, iako se u tim izjavama osjeća neki 'ali', a i sam je Jakirović nakon utakmice kazao da 'treba sjesti s klupskim vodstvom i vidjeti što i kako dalje.' Nekakvo se nepovjerenje, čak i obostrano, osjeća u zraku, zašto i kako, teško je točno definirati. Jedan dio toga, vjerojatno, leži u činjenici da Jakirović nije izbor aktualne Dinamove vlasti, da su ga zatekli u klubu i vežu ga, može biti, za neka prošla vremena. Možda, u određenom trenutku nisu imali rješenje, da su ga imali možda više i ne bi bio ovdje. Činjenica je, također, da je bilo trenutaka u kojima je trenerska smjena bila čak i logičan potez, u kojima je 'požurnica' već bila spremna.

"Da smo ga željeli smijeniti, mogli smo to već učiniti.", poručio je između ostaloga za Germanijak nakon rujevičke fešte Velimir Zajec.

Apsolutno točno. Ali, koji je onda Jakirovićev krimen da se i danas, nakon što je izvukao sezonu u nogometnim krugovima priča o njegovu odlasku?

"Igramo opet užasno. Nemamo igru, imamo sreće...Da se Hajduk nije raspao... Da nam je Rijeka zabila za 2-0 u derbiju na Rujevici, ne bismo bili prvaci...Da nisu bili strani suci...", to su samo neke od poruka, koje smo primali tijekom i nakon svih turbulentnih Dinamovih utakmica ove sezone. S raznih adresa. Pa i nakon prvih pola uzvrata finala Kupa.

"Rijeka će nas razbiti!"

Naravno, navijači imaju pravo na svoju emociju, na svoj stav i pogled. Ali, ne smiju se naljutiti na zaključak da su nekad, pogotovo Dinamovi navijači, ne svi, vrlo razmaženi. Žive u uvjerenju kako Dinamo treba u HNL-u sve pobjeđivati s dva-tri razlike čim se izađe iz tunela, igrati lepršavo i zabavno, trofeji se podrazumijevaju i svaki poraz je neuspjeh, a pritom treba razvijati i mlade igrače, koji će biti igračka budućnost i financijska stabilnost kluba. Što dulje budućnost, što ranije stabilnost, iako to, naravno, jedno s drugim ne ide. Dakako, nagledali smo se svakakvih Dinamovih utakmica ove sezone. Bilo je tu teških poraza, blamaža, nelogičnih odluka, neviđenih amplituda unutar jedne utakmice, da, bilo je nekad i sreće. Ali, vratimo se na onaj trenutak kad je Jakirović došao u Dinamo.

Klub je bio u općem raskoraku. Otišli su Ivanušec, Livaković i Josip Šutalo, željena pojačanja nisu došla, klupske strukture nisu funkcionirale i surađivale, jedni drugima podmetali su klipove, nekoliko bitnih igrača već na izlaznim vratima. Fizička i mentalna sprema momčadi bila je na vrlo niskoj razini. Jakirović je u tom trenu napustio sigurnu luku u Rijeci, gdje je već imao status spasitelja i vizionara i prihvatio ulogu 'Jude izdajnika', uzeo je tešku misiju, od mnogih osuđenu na neuspjeh. Jedini, ali jedini cilj bio je - spasiti sezonu! Osvojiti naslov, napraviti nešto u Europi, pa, ako ništa od toga barem osvojiti Kup, iako ta nagrada u Maksimiru nikad nije bila utješna.

"Bit ćemo na kraju prvaci, siguran sam u to!", obznanio je na uvodnoj 'presici'. Tada je Hajduk već opasno bježao i zahuktao (prije nego što je prokuhao), Rijeka, koju je on slagao, nastavila je u istom ritmu i pod Sopićem, njegovo obećanje djelovalo je kao čista utopija i puki obrambeni mehanizam. Istina, naslijedio je ipak u toj gomili problema i jedan Dinamov DNK, pobjednički mentalitet, karakter osvajača, koji su Ademi, Mišić, Petković, Ristovski, Theophile, Oršić, Livaković, Ivanušec..., godinama gradili. I prenosili na one, koji dolaze nakon njih. Da, taj pobjednički mentalitet, ti igrači, uz još nekoliko njih, izvukli su sezonu, napravili preokret i apsolutno zaslužuju lovorike. Pokazali su put drugim klubovima i momčadima, predočili razliku između pobjednika i gubitnika i zaslužili, ako nisu već i prije, posebna mjesta u Dinamovoj povijesti. Međutim, prije no što se i to na papir stavimo kao neoborivu činjenicu, spomenimo da Ademija, Petkovića, Theophilea pa i kasnije neočekivanog junaka Kulenovića danas vjerojatno ne bi bilo u Maksimiru da nije bilo Jakirovića. Bio je tada i trener i neformalni sportski direktor, pričao s igračima i Upravom, nagovarao ih, lomio... Radio je kompromise, koji su ga mogli i skupo stajati. Naravno da je u toj priči bilo i sukoba i nezadovoljstva unutar momčadi, naravno da nekad nije dobro kad svlačionica obrani trenera od smjene, jer vrlo lako trener postane talac te iste svlačionice. Ali, na kraju se novci, ili u ovom slučaju trofeji broje, a ti su argumenti neoborivi. Dvostruka kruna, osmina finala KL-a i rušenje Betisa, dva trijumfa na Poljudu i Rujevici kad se lomila sezona. Osvajali su i drugi dvostruke krune i europska proljeća, ali nitko, baš nitko od Jakirovićevih prethodnika nije prošao ovakav put, nije preuzeo momčad u takvim okolnostima i doveo je do trona. A, pobjeđivao je Dinamo i ranije s mršavih 1-0, u nadokadama, uz negledljivu igru, samo je superiornost u HNL-u bila tolika da je, zapravo, bilo nebitno.

Dinamov izazov: Luda sezona s happy endom, emocijama i trofejima. Ali, takva se više ne smije ponoviti!

FOTO Dinamovci donijeli Sunce u Maksimir, Zagreb ih burno dočekao, navijači skandirali Petkoviću!

OCJENE - Dinamo: Derbiji i finala se ne igraju nego osvajaju! Zeko, dajte Bruni bianco ugovor!

Ako i postoji sumnja u krajnje trenerske dosege Sergeja Jakirovića i pitanje je li on idealan trener koji treba povesti Dinamo u novi uzlet, zato što Modri nemaju jasnu igru, zato što su puno puta visjeli, a konkurenti se svojim gafovima sami ponudili, zato što je sreća odigrala svoje, zato što nije uveo dovoljno mladih igrača..., onda treba istaknuti i te pobjedničke poteze, promjene sustava u ključnim utakmicama, uvođenje džokera s klupe, neke od njih nitko nikad ne bi uveo (Hoxha na Rujevici), ulazak u formu važnih igrača, kad je bilo najpotrebnije. Bila je tu i obiteljska tragedija, s kojom je dugo živio, bilo je uvreda s tribina, skepse u samome klube. Treba analizirati i je li ova, aktualna momčad dovoljno kvalitetna da bi i dalje bila tako dominantna i nedodirljiva, ili su ovi igrači, u ovim okolnostima napravili svoj maksimum.

I, treba još nešto. Imati i čovjeka za kojega bi se sa sigurnošću moglo reći da bi ga znao nadograditi, biti bolji, zadovoljiti sve Dinamove ambicije, igrati lepršavo, šetati HNL-om s pola snage, pokoriti Europu i podizati cijenu mladim igračima. Nekakvog Xabija Alonsa, možda. A sumnjamo da je takav na vidiku!