#WengerIn

Kao nikad prije, nogomet je postao život u trenutku.

Na temelju jedne utakmice kreiraju se mišljenja, stvaraju uzorci i mijenjaju paradigme. Ako ste jučer bili beznadna momčad s tmurnom budućnosti pred sobom, pobjedom u važnoj utakmici danas postajete „konkurentna i probuđena ekipa“. Sličan narativ se pokušava danas servirati u Arsenalu, sa čovjekom na čelu koji stoji kao relikt vremena u kojem kontinuitet nije bila tek riječ koja lijepo zvuči, već legitimni koncept.

Ali, jučerašnja pobjeda Arsenala nad Manchester Cityjem u polufinalu FA Kupa dala je naslutiti jednu jako bitnu stvar u jeku krize – da su zapravo unijeli neke promjene. Za sve priče o nužnosti „skupljanja glava“ i predimenzioniranja također neuvjerljivih pobjeda protiv Hulla i niželigaša u FA Kupu, uz izuzetak onog susreta protiv West Hama u kojem su također više gosti ponudili Topnicima na pladnju nego što je uvjerljiva pobjeda sugerirala, Arsenal je jučer pokazao da imaju kapaciteta ponuditi nešto novo.

Jer ako su praktički od početka sezone djelovali neuvjerljivo, a od početka ove kalendarske godine kao razbijena vojska, Arsenal je u jučerašnji komplicirani i važan susret ušao s planom i programom kako doći do pobjede. Zapravo, dok su ove godine najbolje prezentacije pružali u pojedinačnim susretima protiv konkurenata s vrha tablice, ovo polufinale zaista može biti prekretnica. Ne u rezultatskom smislu koliko u momčadskom.

U onoj tankoj pobjedi protiv otpisanog Middlesbrougha Wenger je posegnuo za Conteovim „wild cardom“ zvanim transformacija na varijantu sustava sa trojicom u pozadini. Netko bi rekao da je to hrabra opcija, što bi vjerojatno prezentirao kao eufemizam, ali vjerojatno ni rođene majke ne poznaju igrače toliko koliko Wenger. Prelaskom na zahtjevni sustav, Wenger je ubio dvije muhe jednim udarcem; radeći i uvježbavajući taj novi 3-4-2-1 sustav – za koji je Koscielny priznao da je priprema trajala petnaest dana – Wenger je dobio katalizator koji je igrače natjerao da se kroz prizmu razvijanja momčadskog pristupa ujedine kroz dokazivanje. To se najbolje vidjelo i jučer, kada je Arsenal zaista i izgledao kao momčad a ne kao skup pojedinaca. Sam Wenger je tu naknadno najviše i likovao, izjavivši nakon susreta s Middlesbroughom jednu bitnu istinu:

„Prvi put sam ovo napravio nakon punih dvadeset godina (prelazak na trojicu iza, op.a.); dokaz da i u mojim godinama mogu unijeti promjene“.

Arsenal je zbilja odigrao zapaženo jučer u obje faze igre. Naravno, bilo je tu trenutaka u kojima su, baš kao i protiv Middlesbrougha, djelovali nesigurno. Ali s druge strane, način na koji su upijali pritisak i bili neuobičajeno pedantno agresivni u vraćanju posjeda ponudio nam je neko novo, drugačije lice. Locirali su metodu kojom mogu spriječiti Cityjevu vezu da preuzme u potpunosti diktiranje tempa, tako što su visoko pri izgradnji protivničkih napada startali na igrača putem onih sitnih, „benignih“ prekršaja, usput im oduzevši vrijeme i prostor za pokrenuti ubojite kontre. Wenger generalno nije nikada bio fan „prljave igre“, ali ovdje je shvatio da „prosac ne može birati“, kako poznata engleska uzrečica kaže. Momčad je morala pokazati da mora malo i figurativno uprljati štucne kako bi pokazala svoje namjere u tom važnom meču. Na kraju krajeva, to im se vratilo na najbolji način.

Odluka da se od Oxlade-Chamberlaina napravi zasad vrlo solidan wingback na desnoj strani, sa zasad identičnom pozicijskom genezom u karijeri kao onom Chelseajevog Victora Mosesa, još je jedna pozitivna novost. Moses, koji je pod Conteom od nikad do kraja dokazanog napadača postao prvoklasni runner na desnoj strani i uz Luiza te Kantea oslonac formacije s trojicom koja će im vrlo vjerojatno donijeti na kraju krajeva titulu može poslužiti kao sjajan pokazatelj Oxlade-Chamberlainu kako žrtvovanje opipljivog učinka u posljednjoj trećini igrališta u vidu golova i asistencija za momčadsku kontribuciju. Statistika je i jučer rekla svoje: Oxlade je ne samo zatvorio prostor za Sanea, već je istovremeno i u ofanzivnom segmentu briljirao. Tek su Monreal i Xhaka imali više dodira s loptom od njega (68 i 63 u odnosu na Chamberlainovih 59), a kompletirao je i šest uspješnih driblinga, najviše u cijeloj ekipi.

Međutim, je li sve ovo dovoljan argument za novih dvije godine Wengeru? Ono što je u toj situaciji bitno za naglasiti je i činjenica da Arsenal jednostavno ne osjeća da je njegov odlazak ni približno idealna stvar u ovom trenutku. Iako se u današnje vrijeme čini kako je smijeniti trenera najlakši potez koji uprava kluba može napraviti, bilo kao „dimnu zavjesu“ ili zbog konkretnih problema, za Arsenal to vrijedi dvostruko. Wengerovo impozantno nasljeđe u klubu omogućilo mu je da preuzme ulogu čovjeka koji je u sportskom smislu apsolutni autoritet. Odlaskom njega odlazi cijeli pogon koji u Arsenalovom slučaju seže daleko dalje od stručnog stožera. Koliko je teško i komplicirano povući takav potez najbolje pokazuje tranzicijski period Manchester Uniteda po odlasku Sir Alexa Fergusona.

Ipak, za objektivno sagledavanje situacije, Arsene Wenger pokazuje kako nije u pitanju klasična priča o isluženom treneru kojeg je vrijeme pregazilo za borbu na najvišoj razini. Pohvalno je vidjeti da se Francuz nije utopio u svom kultu ličnosti, te da je i dalje spreman adaptirati svoj pristup i unijeti nešto novo kako bi pokrenuo stagnirajuću ekipu.

No ovo mu je samo putokaz, sada treba pokazati da se ne boji koračati cestom na koju ga je taj isti putokaz i usmjerio.

(Foto: Action Images)

Germanijak pratite i na našoj Facebook stranici!