VIDEO/FOTO Priče iz grada koji stoji: “Sa Ceaușescuom smo umirali, rijetko kada živjeli, ali barem smo se kretali”

Do najboljih priča se rijetko kada dođe planski. A to vrijedi i za mnoge druge stvari u životu. Jednostavno, nekad je samo potrebno biti na pravom mjestu u pravo vrijeme. I s ljudima koji vole pričati. Sreća nam se po tom pitanju osmjehnula praktički odmah po slijetanju u Bukurešt. Već na putu do hotela s nama je, neočekivano, odrađen uvodni briefing: što posjetiti, gdje jesti, koja mjesta izbjegavati, kako ljudima pristupati… Dakle, početak rumunjske avanture je u najmanju ruku bio za poželjeti.

Prouči cjelokupnu ponudu za nogomet na Germaniji i zaigraj odmah (Igraj odgovorno, 18+)

Mlada dama, kojoj je vožnja taksija tek dodatni izvor prihoda, bila je iznimno pristupačna. Kao, uostalom, i velika većina Rumunja s kojima smo kasnije imali doticaja. Iako je s engleskim jezikom većina na ‘vi’, nije nam puno trebalo da shvatimo kako će si gotovo svi i rukama i nogama pomoći kako bi nam objasnili što nas zanima. Ne šalju u kafiće koje drže njihovi prijatelji ili poznanici, na mjesta koja su samo njima zanimljiva, baš kao ni na trgove na kojima nećete moći nešto zanimljivo vidjeti ili naučiti.

Svega nekoliko minuta po napuštanju iznimno neuglednog bukureštanskog aerodroma, ispred nas se stvorila prilično velika gužva na cestama. Nije nam ništa bilo jasno, vozači trube, a nitko se ne miče. Nešto se sigurno događa u gradu…

“Običan utorak, ništa više, ništa manje.”

Pravila u prometu paktički ne postoje, a usprkos velikom broju automobila na cesti, vozi se iznenađujuće brzo.

Bukurešt na prvu nikoga neće ostaviti bez daha. Malo je tu glamura, blještavila, žarkih boja. Prevladava sivilo, a uz smog se u zraku najviše osjeti miris propalog komunizma. Rumunjska je mogla biti velika, uspješna i bogata, ali vjera naroda u pogrešnog čovjeka otjerala ih je doslovno na prosjački štap. Kad su shvatili što su napravili, samoprozvani Karpatski genij bio je presnažan. Zidovi su bili previsoki, Palača je bila prevelika, a samo su sretnici mogli za stolom imati pinku kruha. Vođa je živio život kakvog nije zaslužio, ali je zato skončao kako takvim ljudima i priliči – tako da se ni danas ne zna gdje mu je posljednje počivalište i da njegov spomen gotovo pa nikome ne izmami osmjeh na lice. Većinu je i dalje sram. Sebe, predaka, odluka, vjere u njega. Čovjeka koji im je uskratio budućnost, zbog kojeg su patili, a tu patnju nisu znali zaustaviti. Ili jednostavno nisu mogli.

Gužve na cestama su uobičajen prizor.

No, ima grad i određenog šarma. Taj kontrast bogatstva i siromaštva je sveprisutan. Oni koji imaju, a njih zaista nije mnogo, žive neki potpuno drugačiji život od velike većine. Iako su ceste zakrčene, infrastruktura oronula, a radost u očima isprekidana, dojam je da su Rumunji ipak sretni ljudi. Uostalom, po indexu sreće (siječanj 2023.) se nalaze na 28. mjestu na svijetu. Ispred, primjerice, Hrvata, Španjolaca i Talijana. Molitva ih spašava, a na ulici ćete često vidjeti kako se čovjek odjednom samo prekriži i onda nastavi dalje svojim putem koračati.

“Zašto to radimo? Ne znam. Zašto ne? Nema posebnog razloga, bar ne koliko ja znam. Radimo to jer smo duhovni ljudi. Molitva nikome nije odmogla.”

U užem centru ima mnogo uličnih prodavača. Svega se tu može pronaći, od knjiga, ploča, broševa, novčića, markica, ali i cvijeća.

Mlada dama koja nam je ponudila odgovor na pitanje je u jednoj ruci je imala aktovku, u drugoj torbu. Pune ruke posla, rekli bismo. Ali, kad je izašla iz dotrajalog parka koji gleda na Palaču parlamenta, odložila je sve na trotoar ne bi li se prekrižila. I to nam je, baš zato što smo to nebrojeno puta ranije vidjeli, bio dovoljan razlog da joj pristupimo.

A ta palača… Eh, to je nešto impresivno. Na stranu sad sa Slavolukom pobjede koji također iskače iz ‘zadanih gabarita’ u malom Parizu (naziv za Bukurešt koji datira još od početka 20.stoljeća) ili pak Herestrau parka u kojem se okuplja onih jedan posto najbogatijih žitelja Bukurešta, Palača parlamenta je zaista priča za sebe. Obišli smo ju sa sve četiri strane, što nam je uzelo dobrih pola sata hoda, da bismo onda ‘bacili oko’ čega sve to ima unutra. I dok gledate svu tu raskoš, taj bezobrazluk, putem širom otvorenih očiju manifestiramo samo jedan osjećaj – bol. Jer, rumunjski narod je patio, bili su gladni, žedni i nesretni, a jedan čovjek i njegova obitelj uživali su u nečemu što ni po čemu nisu zaslužili.

Palača parlamenta izvana i iznutra.

Slavoluk pobjede izgrađen je 1936. godine, simbolizira pobjedu Rumunjske u Prvom svjetskom ratu, a visok je 27 metara.

Nicolae Ceaușescu bio je glavni tajnik Komunističke partije Rumunjske, a onda i prvi predsjednik Socijalističke Republike Rumunjske. Ovu drugu ‘titulu’ si je, kao i mnoge druge stvari, sam dodijelio. Ukratko, najblaže i politički korektno rečeno, on nije bio dobar čovjek. Da se ne ulazi preduboko u njegov lik i djelo, dovoljno je reći da je surađivao s arapskim teroristima, špijunirao američke urede zadužene za razvoj industrije, a posebnu pažnju davao je imidžu kako bi dobio političku podršku sa Zapada. Izgradio je stotine zgrada, sve su bile velike, raskošne, moćne, ali nije ih davao građanima, onima koji su ih mukotrpno gradili, već je sve ostajalo u njegovom (državnom) vlasništvu nakon čega je s njima radio što je mislio da je najbolje. A nije ostao zapamćen kao veliki mislilac.

Bio je toliko prepotentan u svojim razmišljanjima i prepun vjere u svoje odluke da se otuđio od SSSR-a, zbog čega je gomilao ogroman vanjski dug. A to je, kad-tad, moralo doći na naplatu. Samo što platiša nije bio on, baš kao ni država, već narod. Financijski je izmučio svoju zemlju, a narod, koji mu je slijepo vjerovao, ga je na kraju i smaknuo. Iako ih je u 10 godina dobro ‘iscijedio’. Kako, pitate se? Tako što su na snazi bile racionalizacija hrane te striktne restrikcije grijanja, struje i plina.

“Sad nam je bolje? Pogledajte oko sebe pa vi recite. Eto vam centar grada, ovo ste došli gledati!?”

“Ne, mi smo došli na Euro U21.”

“Kakav Euro? To se igra u Rumunjskoj? Svašta…”

Uži centar grada prepun je ruševina i napuštenih objekata.

Ali, nije sve tako crno, ima i pregršt lijepih stvari u samom centru grada.

Tako je, otprilike, izgledao naš razgovor s konobarom iz užeg centra grada. Bio je malo kasniji sat, mogao je reći što misli, a njegovo radno mjesto nije ono gdje odlazite na kavu ili čaj, već pivo ili nešto žešće. Iako su u praktički svim kafićima upaljeni televizori sa sportskim kanalima, rijetko kad nas je dopalo da na ekranu vidimo nogomet. Uglavnom se pratio tenis. I to ženski.

U razgovoru s lokalcima, običnim ljudima, najviše nas je zanimalo kako gledaju na život u Rumunjskoj. Budući da, kako smo ranije istaknuli, s engleskim nisu na ‘ti’, često bi tu bilo svojevrsne vike kad ne bi mogli objasniti što žele, a tek bi s rijetkima mogli načeti temu o diktatoru koji ih je potpuno uništio.

“On je bio hodajuće zlo, ali će mnogi reći da se pod njim živjelo bolje. Hrane je bilo manje, to je istina, ali se nešto kretalo”, dodao je ranije spomenuti konobar.

Spomenik ponovnog rođenja posvećen je svim žrtvama (njih oko 1500) ustanka protiv Ceaușesca koji se dogodio u prosincu 1989. godine kad je narod uspio svrgnuti diktaora s vlasti.

Na mnogim mjestima se vijori rumunjska, ali i zastava EU.

A baš taj glagol kretanje je nešto što nam je ostalo u uhu. Prilikom prvog razgovora na temu Ceaușescua, mlada vozačica taksija rekla je nešto što je bilo toliko upečatljivo da smo to zapisali iste sekunde. Bilo nas je strah da ćemo zaboraviti njene riječi, ali kako je vrijeme odmicalo, ta rečenica nam se toliko zavukla u mozak da to nećemo još neko vrijeme smetnuti s uma.

“Sa Ceaușescuom smo umirali, rijetko kada živjeli, ali barem smo se kretali.”

Rumunjska prijestolnica danas djeluje pomalo zapušteno. Poput grada koji stoji. Palača parlamenta, ili svojevremeno Kuća naroda, kako ju i danas mnogi zovu, je poslije Pentagona druga najveća zgrada na svijetu. Samoprozvani Karpatski genij izgradio ju je jer se bojao atentata i nuklearnog rata. Ima nekoliko tunela za bijeg, a od svih silnih podataka koji su nam rečeni prilikom obilaska, posebno nam je upečatljivo bilo da se u njoj nalazi tri milijuna tona mramora. Da, dobro ste pročitali. No, nije Bukurešt samo Palača parlamenta, Herestrau park ili gotovo 150 godina stara koncertna dvorana Ateneu Român koja naprosto zadivljuje, ima tu i mnogih drugih ‘skrivenih dragulja’ koji su definitivno vrijedni obilaska.

A za najbrži i najjeftiniji obilazak svih tih prekrasnih zgrada, spomenika i parkova je najbolje i najpraktičnije koristiti Boltove romobile. Kojih je zaista mnogo. Uostalom, u njihovim blagodatima su uživali i naši reprezentativci Martin Baturina, Dion Drena Beljo te Gabriel Vidović.

Prikaz gdje se sve nalaze Boltovi romobili... I ovakva 'gužva' je prisutna skoro u svakom dijelu grada.

Nadamo se da ih je naš neimenovani izvor uhvatio na putu prema Muzeju nogometa koji je zaista sjajan. Naročito onima koji vole najvažniju sporednu stvar na svijetu. Kolega Ivan Ljubić s Max Sporta predložio je odlazak na mjesto koje ćete teško pronaći ako samo lutate gradom, ali je zato definitivno vrijedno posjete. Ne možemo reći da je bio prepun znatiželjnika, ali onih par ljudi na koje smo tamo naletjeli su, pogađate, također Hrvati!

I tako su Rumunji svojoj reprezentaciji dali ogroman značaj otvorivši Muzej nogometa. Mnogo je tu dresova, potpisanih lopti, rukavica, fenomenalnih video uradaka... Sve je to povezano u jednu iznimno zanimljivu priču što nam je svima istovremeno stavilo istu misao u glavu – zašto mi to nemamo? I da, možemo samo zamišljati koliko bi zanimljivo bilo imati muzej o hrvatskom nogometu…

Neposredno prije nego što smo završili obilazak, zaustavili smo se u fan shopu. Što vas, vjerujemo, ni najmanje ne čudi. Nije to bio fan shop koji obara s nogu, ali svejedno se mogu pronaći dresovi i majice najvećih rumunjskih klubova. Ali, kao u nekim TV prodajama, to nije sve! Postojao je i jedan kutak gdje su se našli dresovi raznih klubova koje je skupio jedan od osnivača spomenutog fan shopa. Vidjeli smo tako dres Van Buytena iz Marseillea, Stoice iz Anderlechta, Iliea iz Alavesa, ali i Jakova Blagaića iz Hajduka!

Cijena tog primjerka današnjeg krilnog napadača iz Borca iz Banja Luke iznosila je oko 220 eura, što ga je činilo jednim od najskupljih dresova u fan shopu. Razmislili smo, ali isto tako i zaključili da nema smisla upuštati se u kupovinu budući da bismo u Hrvatskoj prošli jeftinije. A i znamo da se Jakov na nas neće naljutiti zbog te odluke…

Dres nekadašnjeg ofenzivca Hadjuka ujedno je i jedini dres nekog hrvatskog kluba ili hrvatskog igrača u fan shopu.

A kad smo već kod nogometa, zbog kojeg smo se uostalom i zaputili u rumunjsku metropolu, valjalo bi riječ ili dvije posvetiti stadionima na kojima su mladi Vatreni igrali (ili će tek igrati) svoje utakmice.

Stadion Rapida (Giulești) ugostio nas je u prva dva kola, dok smo u trećem, koji se ispostavio rezultatski manje važnim, morali posjetiti mjesto gdje se najglasnije čuje navijače Steaue (Ghencea). Iako su nam sliku Bukureštu u nekoj mjeri nagrdili i loši rezultati mladih Vatrenih, ono o čemu ne možemo napisati ni jednog ružnog slova su stadioni.

Onaj prvi, Rapidov, je pravo malo remek djelo i nešto što bi trebala biti normalna stvar u HNL-u (14 047 sjedećih mjesta, izgrađen 2019. godine). Povezanost je izvrsna, uređenje decentno, a Uefin touch je sve to dignuo za razinu ili dvije više. Za predstavnike medija je sve nadohvat ruke, prostor za rad, sala za konferencije, mix zona… Sve je, ne pretjerujemo, u nekoliko koraka. I nije zbijeno, zagušljivo, mračno. Naprotiv! Iako u liftu morate stisnuti -1 da biste došli do navedenih prostorija, dojam je kao da radite na otvorenome. Zaista sjajno.

Prve dvije utakmice u skupini B igrale su se na stadionu Rapida, Giuleștiju

Nadalje, teren je veoma blizu tribina, što odmah stvara jedan nogometniji dojam. Nema onih ružnih, širokih i dotrajalih tartan staza pa tako oni koji sjede u prvom redu tribina mogu komotno čuti o čemu se priča na klupi. Teren je bio očekivano sjajan, lopta je klizila po milimetarski precizno pošišanoj travi kao po ledu zbog čega se može uživati u bržem i dinamičnijem nogomet. A tko ne voli takav nogomet?

Steauin dom još je veći, impresivniji, noviji. Ispred njega se nalaze dva topa koji podsjećaju da je riječ o vojnom klubu, a izgradnja tog nogometnog bombona kapaciteta 31 000 sjedećih mjesta koštala je 95 milijuna eura. Stadion ima sve, od muzeja, dječje igraonice, nekoliko fan shopova… Kad smo stajali ispred njega, na trenutak smo zaboravili da se nalazimo u Rumunjskoj!

No, potom bi se osvrnuli oko sebe, zagledali u tužne okolne zgrade, nedaleko smo mogli vidjeti i vlak kakvog i u HŽ-u smatraju muzejskim primjerom što nam je dalo dodatni potvrdu da Rumunjska, uglavnom, stoji. Napretka ima, ali prilično sporog, puno sporijeg nego što bi to trebao biti slučaj. Jedino što nas je u ovom kratkom periodu provedenom u Bukureštu oduševilo brzinom su Calea Victoriei, odnosno žila kucavica metropole te kontranapadi ukrajinske U21 reprezentacije, što su mladi Vatreni jako dobro osjetili na svojoj koži.

Nadamo se da će biti još prilika za posjetiti ovu prilično zanimljivu zemlju. Pomalo mističnu, nedovoljno definiranu, u nekim stvarima paradoksalnu i neshvatljivu. Zemlju koja može imati puno, a na tome radi malo. Zemlju koja ima dušu, ali ju ne zna brendirati. Zemlju koja ima ogromnu povijest, ali iz nje nikako da izađe. Zemlju koja, baš poput njene metropole, stoji.