VIDEO/FOTO Na malo drugačiji način: Kako su 'HNL oči' vidjele sjajan ogled Seville i Valencije

U moru kompjutorskih članaka, agencijskih izvještaja te copy/paste vijesti koje većina čitatelja svakako ne smatra atraktivnim, ogled Seville i Valencije odlučili smo ispratiti na jedan malo drugačiji način. Nije uobičajeno da hrvatski mediji daju prostora jednom 'običnom paru navijačkih očiju', pretežno se traže analize 'stručnjaka' ili pak osvrti bivših igrača, ali u sportu koji egzistira, odnosno uživa veliku slavu i financijsko blagostanje zbog svojih gledatelja, možda bi nekad bilo pametnije čuti što jedan običan čovjek misli i kakav je on, kao redovan konzument HNL proizvoda, dojam stekao nakon ogleda dviju momčadi koje su nekoć bile iznimno relevantne na europskoj pozornici, dok sada preživljavaju u donjem domu domaćeg prvenstva.

Kako su Real Madrid i Barcelona ove nedjelje rezervirali dvosatni termin u Saudijskoj Arabiji gdje će pobjednik osvojiti novu 'kantu' (Superkup) koja će biti dodatni izložbeni primjerak u njihovim ionako neizmjerno bogatim klupskim muzejima, najatraktivnija utakmica 19. kola La Lige odigrala se na kultnom Sánchez Pizjuánu gdje je Sevilla duboko u sudačkoj nadoknadi uspjela doći do boda protiv ove sezone iznimno slabašne Valencije (1-1). Za Germanijak je spomenuti ogled opisao Mladen Kvaternik.

Odigraj na svoje favorite u širokoj ponudi na Germaniji (Igraj odgovorno, 18+)

"Zanimljivo je bilo prisustvovati susretu dvaju španjolskih velikana koji su ne tako davno imali relevantnost i na europskoj sceni. Sevilla je samo jednom u povijesti, i to davne 1946. godine, osvojila domaće prvenstvo, ali usputno zbrojila još pet Copa del Rey te, vjerojatno još značajnije, čak sedam Kupa UEFA (2), odnosno Europskih Liga (5), po čemu su apsolutni rekorderi. Superkupove namjerno zaobilazim jer ih ne smatram naročito važnim natjecanjem, premda dopuštam drugačije mišljenje. Valencijin 'životopis' je još bogatiji, u njemu se navodi šest naslova prvaka Španjolske, osam Copa del Rey, jedan Kup Velesajamskih gradova, jedan Kup UEFA, jedan Kup Kupova te jedan Intertoto kup. Iako, ne smije se zaboraviti da su dvije godine zaredom igrali finale Lige Prvaka, 2000. i 2001. godine. Zbrojivši sve, vjerujem da bi se mnogi složili da je ovo sudar dvaju 'jednako velikih' klubova. Iz jednog neutralnog kuta je tužno vidjeti prvenstvene pozicije ovih dvaju momčadi, pogotovo Valencije koja se nikako ne snalazi pod vodstvom singapurskog milijardera Petera Lima. S druge strane, Sevilla funkcionira kao sportsko dioničko društvo još od 1992. godine. Nezaobilazni Transfermarkt nam pak sugerira kako je Sevilla sa 181.8 milijuna eura tržišnom procjenom svojih nogometaša deveta, a Valencia s 220.4 milijuna eura šesta momčad La Lige, dok nam tablica sugerira nešto drugo – nakon 20 odigranih kola Šišmiši su posljednji, a Andalužani s točno 10 bodova više (23) 13. momčad La Lige.

Jedna od prvih stvari koje sam primijetio u Sevilli, a kasnije i ostatku Andaluzije, jest da su automobili sasvim prosječni uspoređujući ih s hrvatskim standardom. Iako je, jasno je svima, španjolski BDP puno veći, oni očito ulažu novac u neke druge segmente. Sudeći prema nogometnom budžetu Seville, dio novca od regije odlazi u sport, odnosno nogomet, dok smo mi skloniji investirati u auto-industriju, jer ionako su novci uloženi u nogomet 'bačeni', a vjerojatno automobili prate inflaciju. Uzimajući u obzir broj stanovnika Metro Seville (1.5 milijuna stanovnika) i da recimo pola od navedenog stanovništva na neki način utječe na budžet kluba koji iznosi 238 milijuna eura godišnje, dolazimo do iznosa 317 eura po stanovniku. Usporedbe radi, na isti način računajući prosjek za Hajduk, Dinamo i Rijeku dolazimo do 175 eura po stanovniku, 112 eura po stanovniku te 56 eura po stanovniku. Ali vjerojatno vodimo u novim automobilima...

No, vratimo se na utakmicu. Cijene karata su, barem za naše standarde, dosta skupe, naročito uzevši u obzir da se radi o dvoboju momčadi iz donjeg doma prvenstvene ljestvice, koliko god to nepošteno bilo prema ovim 'posrnulim velikanima'. Cijene se kreću od 60 do 145 eura, ovisno, dakako, o poziciji na stadionu. Do karte je bilo relativno lako doći, na službenoj stranici Seville lako se snaći. Relativno samo zato što nije moguće kupiti dvije ulaznice za mjesto jedno pored drugog. Od nekih iznenađenja, to je jedno od rijetkih negativnih, jer ipak je Sánchez Pizjuána prilično velik stadion, a dvije spomenute momčadi ove sezone nipošto ne oduševljavaju predstavama.

Jos jedna stvar koju se lako može primijetiti diljem gradova Andaluzije da se ljudi nesmetano šeću u majicama ili trenirkama raznih klubova, što europskih, što španjolskih. Primjera radi, samo 500 metara od stadiona, u kafiću stol do stola sjede navijač sa šalom Valencije i navijač sa šalom Seville. Za HNL standarde prilično nezamislivo. Možda bih primijetio da su u tom kontekstu eventualno Istrijani nešto šire ruke, ali ostatak... Bez nekih posljedica – nema šanse.

Davora Šukera u klubu neće tako brzo zaboraviti… Foto: Germanijak

Zanimljivo, nema niti parkirališta oko stadiona, isto nešto nezamislivo za rasprave oko uvjeta gradnje novih stadiona u HNL-u. Nadam se da je barem pritisak vode u okolnim zgradama zadovoljavajući. Sánchez Pizjuána ima 42 714 sjedećih mjesta, udaljen je od centra Seville ili seviljske katedrale svega dva kilometra, a nevjerojatnu fluidnost prilikom dolaska i odlaska sa stadiona omogućuje čak 29 ulaza. Što se tiče ranije spomenute priče o 'nezainteresiranosti' između navijača Seville i Valencije, šlag na tortu bio je šetnja navijača Valencije, i to sa šalom i zastavom Šišmiša, fan-shopom Seville na samom stadionu.

Točno 90 minuta prije prvog sučevog zvižduka oko stadiona se, ugrubo, skupilo svega 500-tinjak navijača. Promatrača, poput mene, nešto više. Jedino malo uzbuđenje bio je prolazak autobusa s igračima Valencije i Seville, iako je daleko najveća gužva u fan-shopu, što čak i ne čudi budući da štandova s hladnim pićima (čitaj: pivom) oko stadiona nema. Ponuda u fan-shopu je korektna, premda ne i očaravajuća. Manje ima navijačkih majica koje se kod nas nekako više guraju u prvi plan, fokus je samo na klub i klupske boje i oznake. Ima skupih stvari, one koje su aktualne i koje su vezane uz prvu momčad, ali ima i 'našem narodu' pristupačnijih stvari poput pamučnih majica. Boca vode koštat će vas svega jedan euro, što je svakako niža cifra nego na većini hrvatskih stadiona. Odnosno, na svim hrvatskim stadionima...

Pregled navijača na ulasku ne postoji. Makar ne za ovu “neutralnu” tribinu, što je i dalje prilično čudno. Jedno poluvrijeme prije početka utakmice, otprilike jedan posto tribina bio je popunjen.

Valencia je u ovaj ogled ušla pod vodstvom Carlosa Corberona, mladog trenera (41) koji je do sada ime gradio, a i izgradio u engleskom Championshipu, vodeći Huddersfield i WBA na preko 200 utakmica. Zanimljivo, ovo mu je bila tek treća utakmica na klupi Valencije, odakle je i rodom. Domaćina vodi malo iskusniji lisac, Xavier García Pimienta (50) čak je 20 godina proveo u sustavu Barcelone gdje je prošao praktički sve pozicije, da bi onda drugu momčad (Barcelona B) vodio u više od 100 utakmica. Isto tako je više od 100 utakmica odradio na klupi Las Palmasa gdje je bio prije Seville, a kroz njegove ruke prošli su igrači kao što su Gavi, Cucurella, Alejandro Balde, Moussa Wagué (da, 'onaj' iz Gorice, danas Panserraikosa), Abel Ruiz, Iñaki Peña, Riqui Puig (danas ponajbolji igrač MLS-a, nažalost teško ozlijeđen) te mnogi drugi...

Gledajući na sve HNL-očima, u nekim stvarima nema pretjerane razlike, dok su neke druge stvari – nebo i zemlja. Primjera radi, sedam minuta prije utakmice oko 80 posto stadiona je popunjeno, te se tek tada mogla osjetiti 'ona prava' nogometna atmosfera. Točno 60 sekundi prije početka utakmice, stadion je bio ispunjen 99 posto.

Tribine 45 minuta prije početka utakmice. Foto: Germanijak

Popunjenost tribina u prvoj minuti utakmice. Foto: Germanijak

Kad smo kod razlika, posebno se istaknuo mladi arbitar Francisco José Hernández Maeso (36), koji stilom neodoljivo podsjeća na našeg Matea Ercega. Utakmica je sama po sebi bila dobra i zbog njega, puštao je igru koliko je god mogao te nije padao ni na kakve provokacije igrača ili trenera. A bilo ih je. I zbog tog kriterija imao je apsolutnu kontrolu od počeka susreta. Povlačeći paralelu s HNL-om, vidljivo je bilo puno manje prigovora, igrači su bili fokusirani na igru i na svoju izvedbu, a ne na razmišljanje 'kako nekoga prevariti'. Kriterij suđenja te govor tijela suca sigurno determinira i kvalitetu utakmice, a autoritetom znanja 'ugasio' je sve one koji su mu pomislili nešto sugerirati.

Onaj raniji pregled životopisa obaju trenera čak i nekome s vrlo tankim nogometnim znanjem može sugerirati tko igra kakav nogomet. Očekivano, Sevilla tezi kombinatorici te pas-igri, dok je Valencia izrazito pragmatična, nevjerojatno okomita momčad. Čiji je trener stasao u Barceloni, a čiji u Championshipu, nikako nije potrebno ponavljati...

Measo i Erceg. Foto: Pixsell

Kad bismo povukli paralelu s našim nogometom, ogled 13. i 20. momčadi La Lige bio bi kao da igraju 7. i 10. momčad HNL-a. Sada, uzimajući u obzir stadion, atmosferu, momčadi te customer experience, utakmica Sevilla – Valencia je čista Liga prvaka. Istina, momčadi su ostale dosta dužne u prvom poluvremenu, subjektivni dojam je je da bi se vodeća HNL trojac mogao s njima pohrvati za bodove, iako je to vjerojatno malo previše za reći kad se sjetimo kako su naši klubovi prolazili u Europi. Atmosfera je solidna, ne i odlična. Samo Ultrasi navijaju cijelu utakmicu, ostatak stadiona se tek pred kraj susreta uključio, iako je to više izgledalo kao standardno prosvjedno javljanje prema vodstvu kluba. Većinu vremena je, na stranu s Ultras skupinom, Cinestar atmosfera na većini tribine, čuju se šuškanja vrećica od sendviča i kokica. Ono što posebno upada u oko na svakom španjolskom stadionu su ti 'home made sendviči' na tribinama: kad sudac označi kraj poluvremena, ogromnom broju gledatelja to je označavalo i vrijeme za užinu! Da kojim slučajem navijači u Hrvatskoj imaju mogućnost s 'home made sendvičima' dolaziti na utakmicu, velika je vjerojatnost da bi većina kad-tad završila na terenu. Od samih aktera svakako treba apostrofirati Isaaca Romera kao najopasnijeg pojedinca, nitko drugi od igrača u prvom poluvremenu (0-0) nije ostavio neki poseban dojam, bila je to prilično ujednačena utakmica s malom prevagom na stranu domaćina, premda su mreže opravdano ostale netaknute.

I oko laika lako zamijeti da i jedna i druga momčad, pogotovo ako se misle vratiti na 'stare staze slave', trebaju ozbiljna pojačanja, iako razgovor s domaćim navijačima nagovješćuje da će Sevilla, nakon što se proteklih nekoliko sezona prilično istrošila na pojačanja (pogotovo na plaće igrača), više ciljati sve zastupljeniju Moneyball varijantu. S druge strane, što se tiče Valencije i njenog vlasnika Petera Lima, sudeći po dosadašnjim odlukama i prijelaznim rokovima, navijači Valencije se ne trebaju nadati pojačanjima, samo dodatnoj štednji. Dojma smo da bi se Lima jako dobro uklopio u HNL...

Isto tako, Javi Guerra, kao najveći potencijal Valencije, ostao je dosta dužan. Iako je potencijal tu, Valencija se u ovom trenutku čini kao loša okolina za njega. Valencijina akademija oduvijek je bila na razini zadatka, ali trebaju još nekoliko adekvatnih pojačanja ako se žele maknuti s dna tablice. Ono što se također moglo jasno vidjeti u igri Valencije je svojevrsna limitiranost braniča. Gledajući primarno gostujuću momčad, iz neutralnog kuta može se konstatirati kako mladi hrvatski igrači, poput primjerice Smolčića i Prpića, danas svakako mogu igrati u klubu koji je na početku stoljeća bio dvaput u finalu Lige prvaka. Dakle, iako HNL u mnogim stvarima zaostaje miljama, po talentu samih nogometaša su 'tu'. I baš zbog toga dolazimo do zaključka kako je prava šteta što talent Hrvata ne prati infrastruktura, marketing, TV produkcija i, naravno, stanje travnjaka. Sevilla je 'tepih', a daleko je od onog najboljeg što stadioni u La Ligi imaju za ponuditi.

U drugom dijelu vidjeli smo i dva pogotka. Valencia je povela preko Rijole (62.), u svega dva poteza ispala je cijela obrana domaćina da bi onda krilni napadač gostiju sjajno riješio dva na dva situaciju te matirao Nylanda. Očekivano, na domaće navijače taj je pogodak djelovao kao injekcija ludila, jer slabašna Valencija je dugo vodila, ali su na samom kraju utakmice prosuli već upisana tri boda pa su se na istok suncem okupane Španjolske ipak vratili s jednim bodom. Konačnih 1-1 u sudačkoj nadoknadi postavio je lijevi bek Pedrosa koji je u 78. minuti ušao u igru. Bio je to udarac s kojih 30 metara, pomalo čak iz očaja, ali jako loša reakcija Mamardašvilija, inače sjajnog Gruzijca koji će na ljeto preseliti u Liverpool koji ga je već 'kapario', donijela je jednominutno veliko slavlje domaćinu. Zašto jednominutno? Slavio se pogodak dok sudac nije označio kraj utakmice, nakon čega su salvama zvižduka domaći navijači jasno pokazali što misle o izvedbi svoje momčadi. Sreća da su sendviče 'riješili' u poluvremenu, jer nekako smo dojma da bismo onda vidjeli ono što bismo očekivali i u HNL-u.

Pogotke s utakmice pogledajte OVDJE (Arena Sport)

Pet minuta nakon utakmice, tribine su bile gotovo pa prazne, a još 30 minuta kasnije, oko stadiona se moglo vidjeti tek policiju i radnike. Iako su Sevilla i Valencia daleko od svojih najboljih dana, iako utakmica sama po sebi nije ponudila nogomet za pamćenje, jasno je kako je ovaj svijet ipak nešto drugo u odnosu na ono što gledamo u HNL-u. Možda malo sami sebe lažemo kad kažemo 'možemo mi s njima', jer jasno je kao dan da je sve ovo ipak neka druga razina. Sport je isti, ali sve drugo je različito. A igrali su 13. i 20. momčad La Lige. Što bismo tek rekli da smo umjesto prekrasne Andaluzije odlučili posjetiti Džedu i umjesto Sánchez Pizjuána stadion koji nosi ime po bivšem kralju Saudijske Arabije gdje će ove nedjelje 'u boj' Real Madrid i Barcelona..."