Veliki intervju Vlaovića: I dalje me prati promašaj s Nou Campa

Vatreni Goran.

S dvanaest godina života je izgubio majku. Tijekom rata u Jugoslaviji, njegov djed je ubijen nakon eksplozije bombe u njegovom domu. Igrom slučaja, istu sudbinu izbjegli su njegov otac i braća. Kada je igrao u Padovi, dobio je neizdržive glavobolje koje su ga nakon dijagnostike odvele do operacijskog stola. Ono najupečatljivije, Vlaović je zabio “onaj” gol Nijemcima u četvrtfinalu Mundijala 98’. Dvije godine kasnije, Vlaović je završio u Grčkoj gdje je uostalom i završio svoju profesionalnu karijeru. 17 godina godina od prekida, novinari grčke Gazette posjetili su legendarnog reprezentativca u Zagrebu i odradili veliki životni intervju o ključnim točkama njegove maestralne karijere.

Što Goran radi danas, sedamnaest godina od odlaska iz Grčke?

“Imam tvrtku koja zastupa nogometaše zajedno s dvojicom kolega, Marijom Stanićem i Borisom Živkovićem. S prijateljem vodim i teretanu u Sheratonu.”

S kojim igračem Panathinaikosa si u kontaktu?

Marko Lukunic/PIXSELL

“S Karagounisem, Lymperopoulosom i Kotsolisom. Stefanos mi je bio najbolji prijatelj u PAO-u. Olisandebe me posjetio par puta tu u Zagrebu. Razgovorao sam i sa Fyssasom dok je radio u klubu."

Otkako si napustio Grčku, jesi li se vraćao u Atenu?

“Išao sam nekoliko puta posjetiti prijatelje. Žao mi je što nisam išao češće. Uvijek nešto iskrsne kada želim ići”

Zašto si završio svoju karijeru tako rano? Imao si samo 32 godine..

“Napustio sam PAO u trenucima kada nisam imao baš najbolju minutažu, pa nisam mogao naći ni neki ozbiljniji angažman. To je prvi razlog. Drugi razlog je – umor. Emotivac sam ali ponekad prikrivam takve osjećaje. Skrivao sam tugu što ne igram. To me sve jako umaralo, imao sam osjećaj da je nogomet nepošten. Dao sam sve od sebe, Koga god pitate, reći će vam da sam davao sve od sebe na treninzima.”

Kakva je situacija s vašom djecom sada, koliko imaju godina?

"Imam troje djece. Dva dečka, stara 27, odnosno 25 godina, i djevojčicu od 17. Iz drugog braka, imam sedmomjesečnu bebu. Najstariji sin studira u Nizozemskoj, drugi studira psihologiju, najmlađa je u školi."

Vole li dečki nogomet?

“I previše, samo što se ne bave tim profesionalno.”

Vlaović je u nastavku progovorio i o svom teškom djetinjstvu koje smo u kratkim crtama prenijeli u prvom paragrafu. Isto tako, Goran je otkrio kako je htio postati svećenik, no život ga je, srećom po sve zaljubljenike u nogomet, odveo prema zelenom travnjaku. Novinari su se dotaknuli i karijernih početaka koji su se paralelno odvijali s ratnim događajima na ovim prostorima

Petar Glebov/PIXSELL

“Agent me poveo u Beč da potpišem za Rapid. Kad je bomba pala na našu kuću, samo se pojačala već ionako konfuzna situacija zbog rata i svih zbivanja u Hrvatskoj. Nitko nije znao kako riješiti papirologiju. Hrvatski nogometni savez tada još uvijek nije bio priznat od strane UEFA-e. A onda me nazvao Dinamo. Čim je postalo jasno kako od Rapida neće biti ništa, vratio sam se u Zagreb i potpisao za Dinamo”

I taman kada ti je krenula karijera, pojavila se ta nesretna operacija mozga…

“Nakon Dinama, otišao sam u Padovu. U Hrvatskoj se 91’ nije igrao nogomet, samo nekoliko turnira između ekipa u državi. 92’ smo se pripremali za prvenstvo. 94’ sam otišao u Padovu, nakon dvije i pol godine u Dinamu. Na kraju prve sezone u Italiji, dobio sam strašne glavobolje. Razgovarao sam s liječnicima, obavili smo neka testiranja i odlučili kako moram ići na operaciju. Nakon otprilike mjesec ili dva, glavobolje su se vratile, opet sam išao na testiranja, identificirali su problem na mom mozgu. Tražili smo najbolje rješenje, svakako čudna i neobična situacija."

Na kraju je, znaju to dobro naši navijači, sve sretno završilo...

Problem je bio s tekućinama u mom mozgu, čak mi je palo napamet da je problem možda u udarcu koji sam dobio po glavi nakon proslave naslova prvaka. Kažu da to nije moglo imati veze s mojim stanjem. Mislio sam da je do klima uređaja koji sam počeo koristiti u autu, no ništa od toga nije bilo istina. Doktor mi je objasnio kako mi je to stanje urođeno. Preplašio sam se operacije. No hvala Bogu, sve je završilo u najboljem redu. Mjesec dana nakon operacije sam već trenirao, za tri mjeseca sam već igrao.

Zabio si 29 golova u svojoj posljednjoj sezoni s Plavima. To je bio neoborivi rekord punih 13 godina. Ostao si i najmlađi igrač u ligi s toliko postignutih golova…

“Nije to bila baš dobra sezona za Dinamo, ali smo uzeli Kup. Sezonu ranije smo završili prvi, samo da bi u sezoni kad sam zabio 29 pogodaka završili treći. Prvenstvo je bilo zbilja snažno. Puno igrača se vratilo nakon raspada Jugoslavije.”

Porazgovarali su i o reprezentaciji, točnije o zlatnim uspjesima naše generacije s Mundijala u Francuskoj..

“Četvrtfinale protiv Njemačke je bio revanš za “onu utakmicu s EURO-a. Sjećam se da su Nijemci tu utakmicu odigrali jako dobro. Preživjeli smo početni pritisak, i nakon što su dobili crveni karton, Jarni je zabio za 1:0. Ja sam povećao na 2:0. Nisam prestajao slaviti. Puno ljudi me pitalo zašto sam slavio baš onako, s rukama u zraku. Bio sam uvjeren da je gotovo, da smo prošli. 2:0 i njihov crveni karton. Šuker je podebljao na 3:0. Srušili smo favorite za osvajanje zlata. Nevjerojatno.”

Goran se otvorio i po klupskom pitanju. Uz Padovu, njegovu karijeru su obilježili mandati u Valenciji i Panathinaikosu. Kako mu je bilo u Španjolskoj?

“Do interesa za prelaskom je došlo dok sam još igrao za Padovu. Nakon utakmice protiv Milana, agent me upoznao s predsjednikom kluba. Došla su još četvorica iz Španjolske pa mi je odmah bilo jasno da misle ozbiljno. Mijatović je na kraju ipak ostao Mestalli, pa je kontakt zamrznut na nekoliko mjeseci. Predrag je na kraju otišao u Real pa su me opet kontaktirali, pa je i došlo do suradnje. Bilo je dobrih utakmica dok sam igrao za Šišmiše. Primjerice, sudjelovao sam u visokoj 6:1 pobjedi protiv Reala u Kupu, to je dan danas najviša pobjeda protiv Kraljevskog kluba. Bez obzira na lijepa sjećanja, Valenciju ću nažalost pamtiti po ozljedama. Odradio sam ugovor do kraja, iako je zadnja sezona, zbog ozljede prije ogleda sa Srbijom, bila u najmanju ruku krnja. No, ja sam ipak odlučio odraditi sve četiri godine suradnje što smo potpisali, nakon toga sam prešao u PAO”

Tog ljeta 2000. Godine otišao si u PAO što je mnoge iznenadilo. Kako to da si se odlučio baš za Grčku?

“Imao sam ponuda iz Italije i Španjoslke, ali su uvjeti bili puno bolji u Panathinaikosu. Nisam puno znao o nogometu u Grčkoj. Znao sam za nekoliko klubova, najviše baš o PAO-u zbog Asanovića koji je tamo igrao prije mene.”

Gol koji navijači Panathinaikosa nikada neće zaboraviti je onaj protiv Schalkea iz 2001. Godine. Nogometašima je tog dana nogomet bio tek druga ili treća misao jer se svijet bavio napadima na Blizance. Bilo je pitanje hoće li se utakmica uopće odigrati. Bez obzira na stress koji je okružio Europu toga dana, Goran je zabio gol za pamćenje na tek otvorenoj Schalke Areni, tad najmodernbijem stadionu Europe..

“Da budem iskren nisam planirao tako zapucati “ispod zida”. Jednostavno se dogodilo. Kad sam zapucao znao sam da će ući u gol. To je bio prvi gol na tom novom i velebnom stadionu. Poseban osjećaj”

Iako je Goran proživio puno toga lijepog u karijeri, idalje ga proganja promašaj sa Nou Campa. Naime, njegov PAO je 2002. Godine dogurao do četvrtzavršnice Lige prvaka! Tamo je ih čekala Barca koja je prvo tradala u Ateni rezultatom 1:0, samo da bi Barca prošla dalje sedam dana kasnije. Poveli su Grci, sve je izgledalo bajno no Enrique i Saviola su postavili konačnih 3:1. Imao je Vlaović veliku šansu na kraju utakmice, lopta nije ušla u mrežu, premda je bio jako blizu…

“Kad sam zapucao, bio sam uvjeren da će ući u gol, ali eto – nije. Strašno me to pogodilo, mogao sam osigurati momčadi najbolji klupski uspjeh. Polufinale LP nije nimnalo mala stvar. “

Razgovor se kasnije još nastavio o pretežito grčkim temama, najviše o njegovim epizodama u Panathinaikosu, igračima i trenerima iz tek asne faze njegovog loptanja. Za nas je Goran veličina prvenstveno zbog reprezentacije, no Goran je, kao što se vidi iz ovih, kratkih crtica koje smo prenijeli, bio puno više od toga. Eh da je još ušla ona lopta protiv Barce, gdje bi mu bio kraj.

Cijeli intervju za grčku Gazzetu pronađite OVDJE.