Varljivo ljeto '88.

Neću govoriti uime čitave generacije, jer uvijek je bilo onih koji su voljeli Nijemce ili Talijane, nije mi tada bilo jasno zašto, ali bilo je i onih koji su navijali za one smrknute i brkate Ruse, Španjolci još nisu bili 'furka', Portugalci ne previše zanimljivi, kamo li zvjezdani, bili su nekako daleki. Ali, Nizozemska, oni su nam, dakle ne svima nama, ali bilo nas je puno, bila nam je wow'. Prvi put, haklajući na livadi kvartovskoj livadi i tjerajući loptu između dva stabla, slučajni prolaznik, gledajući taj kreativan nered u do koljena visokoj travi, isporučio je rečenicu, tako usputnu, tako bezazlenu, da čovjek nikad ne bi pomislio da će mu odigrati ikakvu ulogu u životu.

Prouči cjelokupnu ponudu za nogomet na Germaniji i zaigraj odmah (Igraj odgovorno, 18+)

"Mali, igraš kak Krojf." Ne znam, iskreno, kome je i bila upućena, ali znam da sam o njoj dugo razmišljao.

"Tata, kako je igrao taj Krojf?"

"Eh, Krojf... Igrao je kao kako je htio i što je htio, meni uz apsolutno Pelea najbolji kojega sam vidio. Poseban."

Ja sam ga, nažalost, 'fulao', kao i puno toga što je generacija rođena krajem 70-ih fulala. Postao je taj Cruyff neko, mitsko biće, tih nekoliko godina. kad nekome kažeš da je Cruyff, nisi mogao dati veći kompliment. Dok se nije pojavio On.

Nije ih bilo na SP-u u Meksiku 1986., imala su već tada običaj da idu u ekstreme, jedno natjecanje sjajni, drugo ih nema. No, dok smo mi upijali sve Maradonine poteze i nogometne 'bezobraštine', oni su, potpuno nenadano, došli u naš život. Njih trojica, prije svih. Na početku, nije bilo samo do njih, bilo je i do onih narančastih dresova. U godinama kad su televizori u boji tek polako ulazili u modu i svakodnevicu. U moru svih onih bezličnih crno-bijelih, sivih, ili ako ste bili ispred vremena, tamno crvenih, rijetko kad plavih dresova, ta narančasta odskala je po svemu. I bila nama klincima, iako možda toga tada i nismo bili svjesni, nekakav drugačiji pogled na svijet. Igrati u narančastom, znači, valjda, biti skroz drukčiji, a i ta boja, nekako, obogaćuje onaj album sa sličicama. I Panini s tom narančastom izgleda življe. Onako, baš cool.

"Tulipani se vraćaju", pamtim novinski naslov iz te 1988., uoči Europskog prvenstva na kojemu ćemo, eto, prvi put u životu vidjeti Nizozemce. I njihove narančaste dresove, nasljednika tog velikog Cruyffa kojega smo, eto, fulali. I još ih zovu tulipanima, lijep je to cvijet, neobičan i, nekako, pozitivan, pun života. Pa još ta dvojica, čudnih tipova s neobičnim frizurama, k tome tamnoputi?

"Oni su narančasti, a onda još i crni", sjećam se kako je izgovorila jedna iskrena, dječačka duša, ne znajući tada što je politička i ina korektnost. Nama je to sve bilo novo. I narančasto i crno.

Eto njega za pola sata, dođe na livadu s nekom perikom, koju mu je donio stric iz Njemačke, novom loptom i u nekoj narančastoj majici, na leđima je flomasterom napisao Gulitt. Naravno, ljubomorni kakvi jesmo, prasnuli smo u smijeh, dok netko nije primijetio da su u umjesto dva 'L' napisana dva 'T', kakva je tek tada krenula paljba. Nogomet se toga dana više nije igrao, perika je ostala negdje u grmlju, a dva 'L' ili dva 'T' ispala je prava svađa. Sve dok netko nije donio Panini album. Za provjeru. I, tko zna u što bi se pretvorilo to ljeto, bismo li više proveli u bitkama iz Drugog svjetskog rata ili u krošnjama trešanja da se, dakle, nije pojavio ON. Onako elegantan, s brojem 12 na leđima. Da, 12, ti Nizozemci stalno idu u krajnost.

"Tata, jel tako igrao Cruyff?"

Ne, bio je bolji, vjerojatno. Iako, od Marca van Bastena nama tog ljeta nije bilo boljega. Da, Maradona, ali njega smo 'izlizali' u protekle dvije godine, tog su ljeta 1988. i njegova Božja ruka i onaj dribling protiv Engleza malo pao u zaborav. Jer, Bože moj, klinci kao klinci, dao je svatko nas neki gol rukom, svatko od nas je i barem jednom uzeo loptu kod svog i probio se do suparničkog gola, makar kontra stajali dvije-tri godine mlađi klinci. Ali, broji se. A onaj volej, onu golčinu, kakvu je 25.lipnja Labud iz Utrechta zabio Dasajevu, to još nitko nije ponovio. Ni na 'školskom', ni na Wembleyu. Bio je to jedan od onih golova kad ustajete s kauča, uzimate loptu i trčite van. I onda pokušavate, taj dan, tjedan, čitavo ljeto. Kako je to pogodio, kako ju je udario? Susjedovo cvijeće, poneki prozor, dijete koje je baš prolazilo na biciklu. Fijukalo je po cijelom igralištu, po livadi, čak i po stanu, ali tamo gdje je pogodio Marco van Basten tog 25. lipnja 1988., prije punih 35 godina na Olimpijskom stadionu u Münchenu, nitko nije uspio. Narančasti, tamnoputi, čudnih frizura i onda još igrač s brojem 12, koji nije golman pa takav gol. Zaljubili smo se u Nizozemce, zaljubili smo se u van Bastena, Gullitta i Rijkaarda, ali i danas ako me pitate, znam 10-ak igrača iz te momčadi. van Bruekelen, van Aerle, van't Schip, van Tiegelen, Kieft, Wouters i naravno Koeman... Dva Koemana. A ne mogu jamčiti da ću se za mjesec dana sjećati 10-ak igrača, koji su igrali u finalu Lige prvaka za City! Neki su Njemačku, neki Italiju, neki iz neshvatljivih razloga te brkate, namrgođene 'Ruse'... Ali, svi, baš svi su gotivili Nizozemce. Ili su im barem bili simpatični.

De Kuip nije pao 23 godine - vrijeme je! (GRAFIKA)

Nizozemci me ničime nisu impresionirali. Da se ne igra u Rotterdamu, bili bismo čisti favoriti!

'Nizozemci djeluju kao da su u rasulu! Hrvatsku vide kao priliku za preokret, ali kod njih nešto opasno ne štima'

Bio je to naš šareni, pardon, narančasti svijet i ljubav je trajala neko vrijeme 'Onaj' Milan, s njima trojicom, nogometna rapsodija. Pa onaj Koeman, za kojega smo mislili da ne može promašiti iz slobodnog udarca, kao što nije promašio u tom finalu protiv Sampdorije '92. Pa smo čuli, koju godinu kasnije kad nam je to postalo bitno, da je u toj zemlji sve dopušteno i svega ima koliko hoćeš, što nam i nije bilo čudno. Jer, ako igraš u narančastom dresu, s brojem 12 na leđima a nisi golman, zašto bi bilo čudno to tko stoji u izlogu ili što se osjeti u nosnicama dok šećeš gradom? Zapravo, nekako je i prispodobivo toj Nizozemskoj, tom drugačijem, koje nas je tog ljeta toliko očaralo.

Došao je tada na scenu i 'onaj' Ajax devedesetih, koji je opet sve promijenio, opet odveo nogomet u nekom novom smjeru i čijih smo 10-ak igrača uvijek znali naizust. Došao je i Dennis Bergkamp i njegova lakoća igre, njegovi golovi za pamćenje. Došla su četvrtfinala, polufinala ili finala, u kojima su uvijek nekako ostajali kratki, nesretni. Za korak. Došle su potom i godine kad narančasto više nije bilo u modi, došao je nogomet u kojem njihovih 11 ne znamo napamet niti previše patimo za nekim 'van Bastenom'. Došao je nogomet i dogodio se život u kojemu Nizozemska nije neka daleka čežnja i inspiracija, upoznali smo s godinama i njihovu bahatost i podcjenjivanje, osvojili smo više medalja od 1998. nego oni od 88. Ali, negdje uvijek ostaje uspomena na varljivo ljeto '88., na van Bastena i dvojicu 'crnaca', na narančasti dres i televizor u boji koji nam je mijenjao perspektivu. I siguran sam, još nitko, ali baš nitko nije ponovio onaj volej... I još uvijek ne znam, barem na prvu, jesu li dva 'L' ili dva 'T'! Nema veze, tu je i dalje Panini album, za provjeru.