Valovi Weara protiv plime Tynea: Povratak najborbenijeg derbija Engleske

Ako stavimo po strani onu jednu sezonu u Championshipu u sezoni 2016./2017., Svrake su bile praktički u konstantnom rastu i razvoju. Od momčadi koja je stabilna u sredini premierligaškog poretka, postale su jedan od izazivača za vrh i trenutno igraju već svoju drugu sezone u Ligi prvaka u protekle tri godine.

Dakako, za to su ponajviše zaslužni saudijski vlasnici kluba, odnosno državni investicijski fond PIF, koji je klub 2021. kupio za oko 350 milijuna eura. Time su odmah privukli velike zvijezde, bilo da su one već etablirane ili su tek u nastajanju, a St James' Park je postao stadion na kojem nitko rado ne gostuje.

S druge strane, Sunderland i njegovi navijači su prolazili pravi pakao. Naravno, ove su se sezone napokon vratili u najviši rang, i to na kakav način, jer su donedavno bili čak i na četvrtoj poziciji, 10 mjesta više od svojeg današnjeg suparnika. Ključ ovog uspjeha su sjajno skautiranje i transfer-politika, ali i trenerske zamisli francuskog menadžera Regisa Le Brisa.

No, kako bismo posve shvatili Sunderland, moramo se prisjetiti gdje su još donedavno bili. Njegovi simpatizeri još uvijek u živom sjećanju imaju dva uzastopna pada u niži rang, najprije 2017. iz Premier lige, a onda i 2016. iz Championshipa u League One, treći razred engleskog nogometa.

Imalo je to poražavajuće posljedice ne samo za kluba, nego i cijeli grad. Pogotovo kad se Sunderland u trećoj ligi zadržao čak četiri sezone, ali ni tad nije klonuo duh njegovih navijača, koji i dalje drže rekord po broju gledatelja na jednoj utakmici League One, njih čak 32.157 u prosjeku je pratilo Crne mačke prije sedam godina.

Velika je to brojka, koja svjedoči o veličini kluba, ali samo to nije dovoljno za povratak u elitu. U već nadaleko poznatom Netflixovom dokumentarcu mogli smo pratiti Sunderlandove navijače, njihov svakodnevni život te koliko im klub znači – a znači im praktički sve.

Bilo je tu podosta loših igrača, loših vlasnika te općenito loših odluka, pa ni ne čudi da su se čak i najoptimističniji navijači zapitali hoće li se ikad vratiti tamo gdje pripadaju. No, onda je i njima stigao spas u promjeni vlasništva.

Iako je ona stigla sa znatnom skromniji budžetom u odnosu na Newcastleove Saudijce, donijela je nova ulaganja, ali i novu nadu za budućnost. Kyril Louis-Dreyfus je u veljači 2021. sa samo 23 godine postao predsjednik Sunderlanda, a na kraju njegove prve pune sezone za kormilom kluba, momčad se vratila u Championship. Stigli su onda i ti izazovi drugog ranga, no Crne mačke su se, i uz pomoć svojih mladih snaga iz Akademije, vratile među elitu, kroz onaj dramatični playoff prošle sezone.

Sunderland se vratio, a s njim je živnuo i cijeli Sjeveroistok. Za one koji nisu toliko upoznati, to je regija koju karakteriziraju tmurno i sivo vrijeme, težak rad i život, no sad se ponovno mogu vidjeti osmjesi na licima tamošnjih stanovnika.

Sve one priče o gašenju tvornica, propadanju industrije te porastu nezaposlenosti sad se barem nakratko odlažu po strani. Na kraju krajeva, ne može se o ovom rivalstvu pričati bez spominjanja gradova i njegovih ljudi, zbog toga je ovaj derbi klubova smještenih pored rijeka Tyne i Wear tako jedinstven. Jer što god vam se događalo u životu, na kraju se sve svede i pomete pod nogomet.

Poput klubova koji ih predstavljaju, i sami su se gradovi Newcastle te Sunderland našli na tom valu razvoja. Potonji se sve više odmiče od industrije te okreće budućnosti, baš kao i njegov obližnji susjed, koji je već neko vrijeme veliko središte modernih tehnologija.

Ipak, i dalje su to mjesta u kojima se baš i ne živi lagodno, to rijetki mogu osporiti. Prema podacima tamošnjeg Zavoda za statistiku, nezaposlenost iznosi oko pet posto, što je više od prosjeka Ujedinjenog Kraljevstva. Zaslijepljujuća svjetla Londona i dalje su im podosta daleka, ali Sjevernjaci nikome ne zavide. Njihova je povijest ujedno i izvor ponosa, a budućnost svijetla, bez obzira na sve prepreke.

Isto to vrijedi i za ove klubove, optimizam nije nestajao ni kad su bili na samom dnu, pa često i ispod njega. Sve te probleme i padove nose s ponosom, kao znak razvoja i izgradnje karaktera, a svaki, pa i najmanji uspjeh slave kao da će im biti posljednji.

Sve ovo zvuči kao pravi klišej, ali su to sve i izrazi koji prvi padnu na pamet kad se spomene taj dio Britanije. To se, naravno, prelijeva na tribine i zeleni travnjak, takva borbenost se zahtijeva i od samih igrača. Štoviše, to je najmanje što se od njih očekuje.

Proteklih smo godina bili bez Tyne-Wear Derbyja, ali za većinu tamošnjeg stanovništva on nikad nije ni nestao. Nikad niti neće!