U Belgiji se stvara najromantičnija priča novijeg doba: Bili smo na rubu bankrota i igrali četvrtu ligu, ovo što nam se događa djeluje nestvarno

U svijetu postoji vrlo malo nogometnih klubova koji su osvojili naslov prvaka u prvoj sezoni nakon plasmana ili povratka u prvu ligu. Kao najpoznatiji primjeri nameću se Kaiserslauter 1998. i Nottingham Forrest koji je pod vodstvom Briana Clougha 1977. izborio plasman u najviši rang engleskog nogometa, 1978. osvojio ligu, a 1979. i 1980. tadašnji Kup prvaka.

U belgijskoj Jupiler ligi u tekućoj sezoni rađa se priča koja bi mogla biti jedna od najljepših i najromantičnijih u novijoj povijesti nogometa. Ta priča je još daleko od svojeg sretnog završetka, do kraja prvenstva ostalo je još 13 kola redovnog dijela, pa onda još šest kola Lige za prvaka... Međutim, ako se po prvih 20 kola dan poznaje, možemo reći da je glavni protagonist ove priče, Royal Union Saint Gilloise, i više nego legitiman kandidat da postane još jedan od tih prvaka koji su stigli do titule u prvoj sezoni od povratka u najviši rang svojeg ligaškog sistema.

Priča o Union St. Gilloiseu je, možemo reći, još specifičnija u odnosu na ranije primjere jer je riječ o uvjerljivo najtrofejnijem prijeratnom belgijskom klubu i jednom od najboljih europskih klubova toga doba. Union SG iz Bruxsellesa je svih 11 naslova prvaka Belgije osvojio u periodu od 1904. do 1935. i još uvijek je treći najtrofejniji belgijski klub, iza gradskog rivala Anderlechta (34) i aktualnog prvaka Club Bruggea (17).

Nakon završetka Drugog svjetskog rata, Union SG utonuo je u prosječnost, a u sezoni 1972/73 ispao je iz najvišeg ranga belgijskog nogometa. Na povratak u elitu Unionisti su čekali punih 48 godina, a u povratničkoj sezoni nakon 20 kola drže prvo mjesto ljestvice sa šest bodova prednosti ispred prvaka Club Bruggea, imaju najviše postignutih pogodaka (50) i najmanje primljenih (20).

O hitu belgijskog i europskog nogometa, velikanu rane faze ovoga sporta, porazgovarali smo sa Samom De Leenerom, jednim od najdugovječnijih i najaktivnijih navijača kluba s dugačkom tradicijom i turbulentnom povijesti...

Royal Union Saint Gilloise osnovan je 1. studenog 1897. (prije 124 godine) u briselskom kvartu, Saint-Gillesu. Za razliku od tadašnjih klubova iz belgijske prijestolnice, Racing Cluba, Leopolda i Sportinga, studenti fakulteta Saint-Michelea koji su osnovali klub, nisu imali buržoasko zaleđe, već su pripadali nižoj i srednjoj radničkoj klasi. Kao i svugdje u svijetu, nogomet toga doba bio je elitistički sport, a Union je smatran klubom ‘nižeg statusa’. Prve lopte i dresove donirao im je bogatiji Racing Club.

Union je krenuo iz drugog ranga belgijskog nogometa, a 1902. osigurali su plasman u elitu. Već u drugoj sezoni uspjeli su stići do titule, a do 1911. godine, kada su recimo osnovani Hajduk i Gradjanski, Union St. Gilloise je u svojim vitrinama imao već šest titula prvaka Belgije. Zbog svojeg ‘narodnog’ statusa u odnosu na elitističke klubove, skromnog zaleđa igrača, ali i tvrdokornog stila igre dobili su nadimak Apači (Apaches) kojeg su u Europi popularizirale pariške bande iz 19. stoljeća.

Union St. Gilloise je osvajao međunarodne turnire, preteče europskih natjecanja koje danas poznajemo, a nakon Prvog svjetskog rata preselili su se na ikonski stadion Joseph Marien kraj parka Duden na kojem i danas igraju, a o kojem ćemo više u nastavku teksta. Drugo zlatno doba Union je proživljavao u periodu od 1933. do 1935. kada su osvojili posljednja tri naslova prvaka, zabilježili seriju od 60 prvenstvenih utakmica bez poraza, koje su im zaradile nadimak Union 60. To je i danas drugi najduži niz bez poraza jednog kluba u povijesti. Prvo mjesto drži Celtic od 1915. do 1917. s dvije utakmice bez poraza više...

“Nakon Drugog svjetskog rata Unionov gradski rival Anderlecht preuzeo je primat u belgijskom nogometu zahvaljujući pametnim investiranjima i profesionalizaciji kluba. Union je ostao zatočen u slavnoj prošlosti, odbili su se prilagoditi modernim vremenima”, rekao nam je za početak De Leener.

Izuzev povremenih izleta u drugu ligu, Union je bio član belgijske elite do 1973. kada je posljednji put ispao iz najvišeg ranga. Za povratak u njega trebalo mi je punih 48 godina.

“Najteže je bilo u drugoj polovici 70-tih. Klub je bio na rubu bankrota, ali su ga navijači nekako uspjeli spasiti. Ipak, veliki dugovi paralizirali su klub od kojih se više nikada nismo oporavili”.

Union je pao sve do četvrte lige, navijača je bilo sve manje, a unikatni stadion Joseph Marien, koji je smješten tik uz 24 hektara veliki Duden park izgrađen za vrijeme Leopolda II, sve se više počeo asimilirati sa samim parkom i polagano nestajati.

Klub je tavorio u nižim ligama sve do 2015. godine kada ga je preuzeo njemački biznismen s mjestom stanovanja u Bruxsellesu, Jurgen Baatsch. Njegov kapital omogućio je klubu plasman u drugu ligu i to u sezoni kada su se miješale buduće karte u belgijskom nogometu. Naime, sezona 2015./16. bila je posljednja sezona koja se igrala po starom sistemu. Od sezone 2016./17., belgijski ligaški sistem dijelio se na profesionalni rang (1A i 1B liga) i amaterski (od treće lige na niže). Prvih osam momčadi druge lige u sezoni 2015./16. izborilo bi 1B ligu, a preostale bi utonule u potpuni amaterizam. Union je u samoj završnici sezone izborio plasman u 1B ligu i profesionalni rang. Da nije, pitanje je u kojoj bi ligi danas igrali...

“Od te spasonosne sezone, u kojoj smo se borili za ostanak u profesionalnom rangu, pa sve do ove pomalo i magične povratničke sezone u prvoj ligi prošlo je svega pet godina”, rekao nam je De Leener.

Naš sugovornik ispričao nam je kako je uopće, kraj Anderlechta i ostalih briselskih klubova, počeo navijati za naizgled ‘mali’, niželigaški Union Saint Gilloise?

“Kao klinac imao sam knjigu o povijesti belgijskog nogometa, a veliki dio nje bio je posvećen klubu iz Bruxsellesa, mojeg grada. Međutim, nikada nisam čuo za taj klub. Nije igrao prvu ligu, nisu bili na televiziji. No, slike i priče u knjizi činile su mi se nevjerojatnima i zauvijek mi se urezale u sjećanje”, tvrdi De Leener i nastavlja:

“Trenirao sam nogomet u svojem lokalnom, amaterskom klubu. Obožavao sam nogomet, a moj kum vodio me je na razne nogometne utakmice. Beverena, Denderleeuwa, La Louvierea, čak i najvećeg Unionovog rivala RWD Molenbeeka. Smiješno, utakmica RWDA je ujedno i jedno od mojih prvih aktivnih sjećanja s nogometnih stadiona. No, nisam se mogao identificirati s niti jednim od tih klubova".

“Oko 15. rođendana, kum me je odveo na utakmicu kluba za kojeg je kao mlad navijao, a sada se nalazio u trećoj ligi. Kada sam prvi put zakoračio na Joseph Marien, iznenadio sam se kada sam primijetio da je identičan kao na slikama iz knjige koju sam čitao kao mali. Fasada s crtežima, cigle, terasa, glavna tribina s drvenim sjedalicama, žuto-plave boje. Izgledao je nevjerojatno! Nikada nisam vidio takav jedinstveni, stadion. Za mene je to bilo magično iskustvo. Union je tu utakmicu pobijedio kasnim golom. Sjećam se i navijača, nije ih bilo puno, par stotina, no navijali su cijelu utakmicu. To je bilo neuobičajeno za tako nisku razinu lige”.

De Leener je od tog dana postao navijačem Union Saint Gilloisea. Cijelu sezonu pratio je klub iako je propustio završnu utakmicu s kojom su izborili plasman u drugu ligu. “I danas mi je žao zbog toga. Slavlje je, pričali su mi, bilo ludo. Iduće sezone kupio sam godišnju ulaznicu i mogu reći da sam i službeno postao navijačem Royal Union Saint Gilloisea”.

Cijeli život Sam je pratio svoj klub u nižim ligama belgijskog nogometa. Prije manje od 10 godina malo je falilo da ispadnu u četvrtu ligu. Pojavili su se i neki sumnjivi investitori, no nisu uspjeli uništiti klub, rekao nam je Sam.

“Klub je bio vođen na amaterski način. Igrao se loš nogomet na još lošijem terenu. No, za nas navijače to su nostalgične godine. Išli smo na gostovanja, pirotehnike je bilo koliko smo htjeli, golove i pobjede slavili smo na terenu s igračima, nerijetko i s pivama. Znali smo tulumariti s igračima i trenerima cijelu noć nakon utakmica. Nije nas bilo puno, ali osjećali smo se kao dio kluba. Imali smo utjecaja i u upravi kluba. Recimo, izborili smo se da ostanu jeftine cijene ulaznica, da svi navijači mlađi od 16 godina imaju pravo na besplatan upad. Stadion i klub bili su naš drugi dom. Vrata stadiona i kluba uvijek su nam bila širom otvorena”.

Situacija se počela mijenjati te 2015. godine. Klub je izborio plasman u drugu ligu, onda i profesionalni razred belgijskog nogometa (B1 liga). Klub je krenuo u renovaciju stadiona (barem onog dijela koji nije zaštićeni kulturni spomenik) te je dvije sezone igrao na nacionalnom King Baoudouin stadionu, popularnom Heyselu.

“Na stadionu s 40 tisuća mjesta, bilo je nas tri tisuće. Pomalo ludo. Te dvije godine igrali smo dobar nogomet i uspjeli smo se zadržati u drugoj ligi”.

Konačna prekretnica, zbog koje je Union St. Gilloise, danas kandidat za titulu je dolazak Tonyja Blooma, britanskog poduzetnika koji se obogatio na pokeru i igrama na sreću, a ujedno je vlasnik premierligaša Brightona i Hove Albiona.

Action Images / Paul Childs

Te 2018. Union se vratio na svoj kultni Joseph Marien, porasla je prosječna posjeta na četiri tisuće gledatelja, nakon 100 godina stigli su do polufinala Kupa, a u prvenstvu su završili treći. Ta sezona 2018./19., naznačila je da bi se klub ubrzo mogao vratiti tamo gdje je desetljećima i pripadao...

Osvajanje druge lige stiglo je u prošloj sezoni (2020/21), što je označilo povratak u elitu nakon punih 48 godina.

“Profesionalizacijom kluba mi navijači više ne uletavamo u teren i pijemo s igračima do jutra. No, zanimljivo, uspjeli smo zadržati određeni status u klubu i zadržati odnos s igračima na terenu. Oni su jako susretljivi prema nama”.

Danas, kada je Union St. Gilloise, na vrhu Jupiler lige, stadion je, dakako, krcat.

“U zlatnim danima Uniona, u 30-tim godinama prošlog stoljeća, na utakmicama je bilo i više od 30 tisuća gledatelja. U 60-tima i 70-tima imali smo oko 10 tisuća navijača, a u vremenima nižih liga, od 80-tih do 2000-tih, jedva da je bilo dvije tisuće gledatelja i to kada su nam stizali rivali i atraktivni protivnici. Danas imamo ispunjeni stadion s 8.100 prodanih ulaznica svaku utakmicu”.

S obzirom na posljednje rezultate i ambiciju kluba, izgledno je da će Union St. Gilloise u narednim godinama igrati i europska natjecanja. Je li Stade Joseph Marien, izgrađen daleke 1919. i koji prima nešto više od osam tisuća gledatelja, prikladan za europske utakmice, ali i sve veću popularnost koju klub ima?

“Na otvaranju stadiona prije više od 100 godina igrali su Royal Union i AC Milan, a godinu dana kasnije na njemu su se igrale utakmice nogometnog turnira na Ljetnim olimpijskim igrama u Bruxsellesu. Ovaj današnji oblik stadion je dobio 1926. s Art Deco fasadom i crtežima na njoj. Od tada se jako malo toga promijenilo. 2010. stadion je proglašen spomenikom kulture i njegova glavna tribina se ne smije dirati. Tribina bliže parku renovirala se između 2016. i 2018., povećan mu je kapacitet za pet tisuća mjesta, kako bi dobio licencu za igranje prve lige. Teren je dobio drenažu i grijanje, no više od toga nije moguće napraviti. Glavna tribina nema loža i VIP soba jer je, kao što sam naveo, zaštićeni kulturni spomenik. Stadion nema parkinga, a niti kapacitet mu se više ne smije povećavati. Nažalost, ne možemo igrati europske utakmice na njemu, već na stadionu Leuvena ili na Heyselu, ako nam u goste dođe veći klub”.

Iako je stadion u Dudenu dio identiteta ovoga kluba i jedna od njegovih najvećih prepoznatljivosti, De Leener je, kao i ostali navijači, svjestan da Union mora dobiti novi stadion...

“Novi stadion je trenutno vruća tema u klubu. Stadion u Dudenu je naš dom i srce kluba. No, stadion je stigao do svojega vrhunca. Ako želimo nastaviti igrati na ovoj razini, boriti se za naslov prvaka i Europu, ako želimo biti zdravi i financijski stabilan klub, morat ćemo izgraditi novi stadion. To je realnost modernog nogometa. Uprava kluba je ustvrdila da ima novaca za izgradnju stadiona, oko 70 milijuna eura, koliko sam čuo. Veći je problem pronaći adekvatnu lokaciju. Klub želi ostati što bliže Duden Parku, u općini koja se zove Forrest (šuma op.a.). Već postoje neke idejne lokacije, no kod takvih stvari papirologija je prilično spora. Na Dudenu ćemo sigurno ostati još nekoliko sezona, tako da trebamo uživati u ovom stadionu dok smo tu. A kada se preselimo na veći stadion, Duden će ostati stadion na kojem će igrati naša rezervna ili ženska momčad. Barem tako tvrdi uprava kluba. Sviđa mi se taj plan, ako je preseljenje već neizbježno”.

Iako je klub kupio Tony Bloom, britanski investitor i bivši pokeraš je isključivo većinski vlasnik kluba. On, za razliku od Brighton & Hove Albiona, ne vodi klub niti ima mjesto u njegovom izvršnom odboru, već je prvi čovjek Uniona njegov poslovni partner Alex Muzzio, ujedno i manji dioničar kluba.

Poznato je da je Bloom pomoću svoje kompanije za obradu podataka Starlizard od Brightona napravio stabilan premierligaški klub.

“Klub funkcionira neovisno od Brightona iako je vlasnik isti. Brighton nam recimo ne posuđuje prosječne igrače koji ne mogu igrati u Premier ligi. U ove tri godine samo tri igrača Brightona igrala su na posudbi u Unionu. Percy Tau (danas igrač egipatskog Al Ahlyja op.a.) i Mitoma (stigao je na posudbu ovo ljeto, op.a.) pokazali su se kao prava pojačanja, a treći, Cochrane, danas je standardni član Brightona. Predsjednik Muzzio ne želi dovesti igrača iz Brightona ako procijeni da neće biti pojačanje Unionu”.

Streloviti uspjeh Uniona počeo je, djelomično, i dolaskom belgijsko-talijanskog trenera Felicea Mazzua, koji je dugi niz godina vodio Charleroi, a prije Uniona vodio je Genk

“Stvorio je momčad s relativno anonimnim igračima i ostvaruje uspjehe iznad svih očekivanja. Igrači su nevjerojatno napredovali za vrijeme njegovog mandata. Sistem igre je jasan i svaki igrač zna što treba raditi. Igrači na terenu daju sve od sebe. Već je dokazao da s relativno nepoznatim igračima može ostvariti uspjeh i izgraditi momčad. Kada je vodio Genk s razvikanim igračima, tada mu nije pošlo za rukom ostvariti rezultat".

Jedan od članova uprave kluba je i član Union Bhoysa, navijačke skupine Royal Uniona osnovane 2001. godine

“Mi sebe ne zovemo Ultars grupom iako od samih početaka klubu pružamo fanatičnu podršku po uzoru na brojne europske ultrase, s navijačkim pjesmama, pirotehnikama, koreografijama. Kao grupa dosta smo društveno osjetljivi, često skupljamo hranu i pomoć za potrebite, pomagali smo u vrijeme korone bolnicama, svake godine organiziramo humanitarni malonogometni turnir. Kada sam se pridružio Union Bhoysima, bili smo mala, ali fanatična grupa koja je išla na sve utakmice kluba. S obzirom na uspjeh kluba u posljednjih nekoliko godina, i grupa je dobila dosta novih članova, posebno mlađih”.

Kako vi koji ste pohodili utakmice kluba dok se još nalazio u nižoj ligi gledate na brojne nove navijače koji su se pojavili tek kad je klub počeo postizati uspjehe?

“Jednostavno smo ih prihvatili. Union Bhoysi uvijek su bili otvoreni prema novim navijačima. Ako dođeš na naš stadion osjećat ćeš se kao dio Unionove obitelji. Skandiramo, popijemo pokoju pivu i prije svega se zabavljamo".

Kako ostali belgijski velikani poput Anderlechta, Club Bruggea, Antwerpa i Genka gledaju na rapidni rast Uniona?

“Jako dobro, moram reći. Dio navijača suparničkih klubova zapravo želi da odemo do kraja i osvojimo prvenstvo, čak i ako to znači da njihove momčadi neće doći do titule. Simpatije prema nama su stvarno velike”.

Belgijska prijestolnica u svojem gradu ima još dva kluba s dugačkom tradicijom i velikom navijačkom bazom. Jedan je, dakako, Anderlecht, a drugi je RWD Molenbeek, koji se trenutno nalazi u drugoj ligi. Koji od ta dva kluba je veći rival Unionu?

“S Anderlechtom se dosta respektiramo. Osobno ih ne volim, no imam dojam da veliki dio njihovih navijača simpatizira Union i postoji generalni respekt između klubova i navijača. RWD Molenbeek je, pak, jedini klub kojeg smatramo istinskim rivalom. No, to rivalstvo razvilo se tek u posljednjih pet godina. Prije nego što se ponovno aktivirala njihova 'hardcore' navijačka grupa, naši i njihovi navijači bili su u dobrim odnosima, sudjelovali smo na navijačkim turnirima, igrali smo prijateljske derbije koji su prozvani “Zwanze” derbijima, što označava briselsku frazu za ležerni pogled na svijet sa smislom za humor”.

 No, situacija se u posljednje vrijeme zakomplicirala....

“Njihovi navijači imali su problema s navijačima FC Liegea s kojima gajimo jako dobre odnose. Neki naši navijači bili su na njihovoj utakmici kada su krenuli problemi. Od tog trenutka zaoštrili su se odnosi i između naša dva kluba ponovno vlada veliko rivalstvo. Baš kao u dobrim starim vremenima".

Izuzev Molenbeeka, Royal Union ima brojne simpatizere izvan Belgije, imaju čak svoje navijačke klubove u Čileu, Italiji i Walesu, gaje prijateljske odnose s navijačima Cercle Bruggea i RFC Liegea, klubova s kojima ih, kako De Leener kaže, "spaja dugačka tradicija i činjenica da su godinama bili u smjeni svojeg većeg i bogatijeg gradskog rivala".

U belgijskom nogometu postoji termin ‘matrikulnummer’ koji obilježava broj pod kojim je određeni klub registriran u Belgijskom nogometnom savezu. Što je niži broj, to je klub stariji. Antwerp FC, osnovan 1888., drži broj jedan, a Union broj 10, što znači da je 10. najstariji ‘živući’ belgijski klub. Ako se klub rasformira ili fuzira s nekim drugim klubom, u pravilu gubi svoj ‘matrikulnummer’ i preuzima novi, viši broj.

“Iznimno smo ponosi na naš matrikulnummer, što je broj niži, on označava dužu tradiciju i pokazuje da se klub nikada nije fuzirao s drugim klubom ili da je financijski pokleknuo. Klub je identičan kao što je bio na početku svojega djelovanja”.

A kada smo već kod poveznica s drugim klubovima, Union Saint Gilloise ima i određenu povijesnu povezanost sa zagrebačkim Dinamom. Naime, Dinamo je na putu do finala Kupa velesajamskih gradova 1963., u kojem je izgubio od Valencije, u drugom kolu izbacio upravo St. Gilloise. Dinamo je na Maksimiru slavio 2:1, u Bruxellesu Union s 1:0, a kako tada nije vrijedilo pravilo gola u gostima igrala se treća utakmica na neutralnom terenu u austrijskom Linzu. Union je poveo 2:0, no Dinamo je preko Ilije Pašića i dvama pogocima Zdenka Kobeščaka stigao do prolaska u četvrtfinale u kojem je kasnije skinuo Bayern.

To je bila jedna od posljednjih europskih utakmica Royal Uniona u Europi (posljednja je bila protiv Juventusa 1965.), a podsjetnik na taj dvoboj zabilježen je i na zidu puba u sklopu njihovog stadiona Joseph Mariena.

dinamo-zg.com

Također, klub je u sezoni 2014/15 vodio Zagrepčanin koji je ponikao u Dinamu, kasnije je postao jedan od dvojice Hrvata (uz Darija Šimića) koji je igrao i za Inter i Milan, a poseban je status stekao u Belgiji čije je na kraju državljanstvu preuzeo. Riječ je o Draženu Brnčiću.

“On je i dalje jako popularan među navijačima Uniona. Sjećam ga se kao sjajnog trenera koji nas je uveo u drugu ligu. Bili smo žalosni kada nas je napustio na kraju sezone jer se jako dobro povezao s navijačima. Sada trenira naš prijateljski klub FC Liege i uvijek ga se rado sjetimo”.

A s Dinamom ima poveznice i naš sugovornik. Sam De Leener je preko prijatelja postao članom Futsal Dinama i simpatizerom NK Dinama, bio je u Zagrebu na nekoliko utakmica, a ima i gostovanja na finalima Kupa u Varaždinu protiv Rijeke 2017. i u Vinkovcima protiv Hajduka 2018.

“Mogu reći da iza sebe imam dosta veliki broj utakmica Dinama i Futsal Dinama. Prvi dodir s Dinamom bila mi je utakmica Futsal Dinama na Šalati 2016., a na Šalati sam bio i godinu kasnije. Bio sam na još nekoliko utakmica Futsal Dinama, a najviše mi je u pamćenju ostao polufinalni dvoboj protiv Novog vremena kada je Dinamo izgubio na penale”, rekao je Sam i nastavio:

“S nogometnim Dinamom bio sam na dva finala kupa, u Varaždinu i Vinkovcima, bio sam na derbiju protiv Hajduka na Maksimiru, na derbiju protiv Rijeke na Rujevici. Žao mi je jedino što nisam vidio Kantridu za koju sam čuo da je prekrasan stadion. Mogu reći da imam i jednu ‘domaću’ utakmicu s Dinamom, kada ste gostovali u Bruxsellesu protiv Anderlachta. Tada sam bio na gostujućoj tribini, s navijačima Dinama, dakako”.

Tjedan dana prije te utakmice Union Saint Gilloise, tadašnji drugoligaš, susreo se s Anderlechtom u Kupu, prvi put nakon 50 godina. Iako je Anderlecht kao prvoligaš bio favorit, Union je slavio s 3:0 i tako produžio krizu najtrofejnijeg belgijskog kluba koja je nastavljena i do utakmice s Dinamom.

Za kraj, upitali smo Sama kakve su mu želje za 2022. godinu.

“Prije svega moram reći da i dalje ne vjerujem da ćemo osvojiti naslov. I dalje sve djeluje previše savršeno. No možemo se nadati da ćemo na kraju završiti među četiri najbolje momčadi, izboriti Europu i igrati Ligu za prvaka. Već to je ogroman uspjeh. Je li je uopće moguće željeti ljepšu godinu od 2021.? Najveća želja mi je da izborimo Europu. Da možemo otputovati na jedno europsko gostovanje".

Tko zna, ako je utakmica protiv Dinama u Kupu velesajamskih gradova bila jedna od posljednjih europskih u bogatoj povijesti Union St. Gilloisea, možda će dvoboj protiv Dinama u kvalfikacijama u Ligi prvaka biti jedna od prvih sljedećih...