Trebao je u austrijsku Bundesligu, „stvorio je“ vratara Lazija, a danas prodaje pršute

Robert Lisjak rođen je prije 41 godine u Koprivnici. Karijeru je, logično, započeo u Slaven Belupu, iako valja istaknuti da je u mlađim kategorijama branio boje NK Križevaca.

Svoj debi u HNL-u upisao je sada već jako davne 1998. godine kada je njegov Slaven odigrao 1:1 na gostovanju protiv tada uglednog prvoligaša Zagreba, a koliko su Pjesnici bili ozbiljna momčad dovoljno pokazuje i podatak da su u toj utakmici za njih igrali Nino Bule, Igor Jovičević, Domagoj Kosić, Ivica Banović i Mario Čižmek.

U naredne dvije sezone Lisjak je i dalje imao ulogu rezervnog vratara svoje momčadi, a u sezoni 02./03. prvi puta vidimo neke njegove konkretnije učinke i sve češće pojavljivanje na vratima „hrvatskog Bayer Leverkusena“.

2007. godine odlazi u Istru gdje se zadržao godinu dana, a njegove dobre igre primjetili su na Kvarneru pa je tako 2010. postao novi vratar Rijeke. Baš je u „Gradu koji teče“ Lisjak obranio neke od ponajboljih lopti u svojoj karijeri, a koliko je bio dobar pokazuje i činjenica kako je bio na korak od prelaska u redove Austrije Beč.

Sve se to odvilo posljednjeg dana zimskog prijelaznog roka 2012. godine. Prvo je u nekom od njihovih ranijih razgovora Gabriele Volpi klupskim čelnicima sugerirao da ne prihvate ponudu Udinesea za Dinu Raspora (kasnije je branio za Krk, Opatiju i švicarskog niželigaša Arbedo, op.a.), a ista se situacija dogodila i u slučaju Roberta Lisjaka.

Podsjećamo, Rijeka je tih godina bila daleko od današnje, a iz današnje prespektive tih su dana bili bliže Varaždinu nego onome što danas kao klub imaju za ponudit. Na Portić 3 stigla je ponuda Austrije iz Beča koja je za tadašnju „jedinicu“ Rijeke teška 100 tisuća eura odštete, dok bi vratar zarađivao 180 tisuća eura godišnje što je neusporedivo s onime što je imao u Rijeci. Budući da je bio zadnji dan prijelaznog roka i što klub s Kvarnera nije imao dovoljno vremena da pronađe adekvatnu zamjenu za Lisjaka, klub je odlučio odbiti mogućnost prodaje svojeg vratara, usprkos činjenici što se tada taj potez kluba činio dosta nekorektnim prema samom vrataru.

Taj isti potez potpuno je dotukao Lisjaka koji nakon toga više nije pokazivao sve ono što je riječka publika bila naviknuta gledati od njega pa se tako nakon točno godinu dana uputio put Osijeka gdje je proveo još šest mjeseci, a nakon toga igrao je za Istru i Funtanu prije nego li je odlučio reći konačno zbogom nogometu.

Zanimljivo, taj potez kojeg je napravila uprava Rijeke odbivši ponudu za svojeg vratara pokrenuo je lančanu reakciju u HNL-u gdje su radi njegove nesreće profitirala dvojica drugih vratara. Dok jednom ne smrkne, drugom ne svane. Odnosno u ovom slučaju, drugoj dvojici ne svane...

Nakon odbijenice Rijeke Austrija Beč u tom je prijelaznom roku odlučila poslati ponudu Osijeku čiji je prvi golman u to vrijeme bio Ivan Kardum. Budući da je Austrijancima trebao golman pod svaku cijenu, Osječani su to pametno odigrali te su u konačnici prodali Karudma za 300 tisuća eura, što je bio izvrstan novac za njih u to vrijeme.

Kardum se u naredne tri sezone zadržao u austrijskoj Bundesligi tako da je u tom periodu skupio okruglih 0 nastupa u ligi, odnosno dva puta je stajao na vratima ponajvećeg kluba u Austriji u kup natjecanju. I to je to! Nakon toga Kardum je odradio jednu sezonu u HNL-u gdje je branio boje Slavena, a od 2016. je član litavske Suduve s kojom je ove sezone osvojio i naslov prvaka, a o toj pravoj maloj hrvatskoj koloniji ste već imali prilike čitati na Germanijaku:

Ali, nije samo Kardumova karijera otišla uzlaznom putanjom zbog odluke Riječana da se ne proda Robert Lisjak. Onaj koji je zapravo najviše profitirao u cijeloj priči bio je Ivan Vargić, danas 32-godišnji vratar koji je još uvijek ugovorno vezan za talijasnkog velikana Lazio.

Vargić je tako dobio priliku postati „osječka jedinica“ u proljetnom dijelu sezone nakon što je Kardum otišao put Austrije, a njegove dobre igre neštu su što nije prošlo ispod radara. Zanimljivo, za točno godinu dana od kako se cijela ova zavrzlama dogodila, Vargić je stigao u Rijeku, a kao njegova zamjena u Osijek je poslan, pogađate, Robert Lisjak. Uvjerite nas da sve ovo nije filmska priča!

Ne treba uopće govoriti kako je Vargićeva karijera krenula uzlaznom putanjom, a njegove odlične predstave na vratima Riječana primjetio je Lazio koji ga je u ljeto 2016. godine doveo u svoje redove za ogromnih 2,6 milijuna eura.

Vargić je u naredne tri sezone postao drugi, a ponekad i treći vratar rimskog kluba, a u Serie A je odradio svega jednu utakmicu, da bi u Europa ligi skupio još dva i... To bi, baš kao u slučaju njegovog imenjaka Karduma, bilo to! Čak štoviše, Vargić je skupio jedan nastup više od Karduma, ali iako je stigao do velikog kluba te si na neki način osigurao egzistenciju, Vargić je izgubio status trećeg golmana hrvatske reprezentacije pa je tako vidio svega jedno veliko natjecanje u razmaku od 2014. do 2018. godine.

Iako je Vargić bio neupitno izvrstan vratara (još uvijek je), njegov prelazak u Lazio mnogi su okarakteriozirali kao posao u kojem su najviše profitirali menađeri, a kuloarske priče govore kako je taj transfer odrađen ponajviše radi prijateljskog odnosa Volpija i Miškovića s čelnicima talijanskog prvoligaša. Rekla-kazala.

Bilo kako bilo, Lisjak je tako indirektno stvorio dvije vratarske karijere, od kojih se jedna pokazala i više nego zavidnom.

Danas, kako je i sam rekao u nedavnom razgovoru  za 24 sata, s puncem Milanom i punicom Darinkom proizvodi pršute.

„Buršić (punac, op.a.) je vlasnik jedne on najpoznatijih istarskih OPG-ova koji godišnje proizvede oko 45 tona pršuta i 15 tona pancete. Moja supruga Michela, njihova kćer, drži tri kantuna naše kuće i ona je vidjela da imam potencijal za postati pršutar. Ona ima strašno dobru viziju kako zadržati dobar rejting a ja sam tu da izvršavam zapovjedi“, rekao je u razgovoru za 24 sata Robert Lisjak.

Jedina poveznica između nogometne lopte i pršuta je, kaže, to što za oba posla mora imati finoću u rukama.

„Morao sam imati ekstra osjećaj u rukama kada sam branio i gledao da svaka lopta s jačim šutom ostane u rukama. Kod pršuta moram imati osjećaj da ta feta pršuta bude tanka i da ju odrežem profesionalno,od početka do kraja. To je kao sviranje na violini, da se odsvira lijepo taj jedan ton“, zaključio je nesuđeni član bečke Austrije.

Neborjeno puta napisano, ali kada pogledamo priču ovog vratara shvatimo da nemamo čime drugim završiti nego – život piše čudne priče.

(foto: Pixsell)