Suze više ne teku, dobili ste nazad – svoju Rijeku!

“Vratite nam našu Rijeku, zbog ove nam suze teku”, navijačka je pjesma simpatizera kluba s Kvarnera koja se najviše povlačila po njihovim usnama prije točno godinu dana. Bilo je to jedno od najcrnijih razdoblje kluba otkako je kormilo preuzeo Damir Mišković. Otišao je Goran Tomić nakon poraza u finalu Kupa od Hajduka, Tadić i Budicin bačeni su u vatru, a nedugo nakon njih je teatar apsurda zaokružio i dolazak Sersea Cosmija. Igrački kadar bio je tanak. Previše je tu bilo preplaćenih i istrošenih ‘zvijezda’ bez liderskih osobina, previše onih koji su igrali samo za plaću, previše onih koji nisu imali nikakve motivacije. I kojima Rijeka nije značila apsolutno ništa. Bilo je to zaista mučno razdoblje za sve one kojima teče plavo-bijela krv u venama.

Prouči cjelokupnu ponudu na Germaniji i zaigraj odmah (Igraj odgovorno, 18+)

Danas, godinu dana kasnije, Rijeka je opet što je nekad bila. Opet je to onaj klub s prepoznatljivim identitetom, s nevjerojatnom silinom, fanatičnom podrškom i potentnim igračima. Lille je na Rujevicu stigao kao izraziti favorit, a kad se gledao samo ‘papir’, očekivalo se slavlje gostiju s par pogodaka razlike. No, na kraju su se Fonsecini izabranici morali itekako pomučiti kako bi izborili plasman u Konferencijsku ligu koju ni sada, nakon prospavane noći, nismo sigurni da su zaslužili…

“Ponosan sam na Rijeku”, poruka je koju smo dobili u onom trenutku kad je David zabio za 1-1 i kad je postalo sasvim izvjesno da će francuska momčad izboriti plasman u grupnu fazu natjecanja. Rijeka na kraju nije uspjela, ali sve do jednog igrača, djelatnika kluba, člana Uprave i navijača danas u sebi pršti od ponosa. Klub kao što je Rijeka ne slavi poraze i remije, ali zato zna prepoznati nečiju stopostotnu privrženost klubu.

VIDEO Ovo je Rijeka! Lille ipak ide u Konferencijsku ligu, ali momčad s Kvarnera je pokazala da je velika momčad!

Sopić: "Ovo mi je jedan od najtežih dana u životu, ali ovako se gine za dres Rijeke"

Koga od igrača izdvojiti nakon one jučerašnje utakmice? Odnosno, koga ne izdvojiti? Kapetana Labrovića, koji na svakoj utakmici obrani barem dva zicera i koji je lider ove momčadi, ne možemo zaobići. Njegove su bravure postale normalnost! Šteta je samo ta što ih, vrlo vjerojatno, neće još puno biti na golu Rijeke… Ili možda Mitrovića, koji je odigrao utakmicu na razini kao kad je nekoć bio reprezentativac. Goda se sa Zhegrovom obračunavao kao da je Kosovar tek neki perspektivni junior, Hodža je kraj Gomesa djelovao kao da je hrvatski U21 reprezentativac igrač od 20 milijuna eura, dok je Fruk s nekoliko minijatura pokazao kako će on, samo kad još malo uhvati konce igre, biti velika snaga ove momčadi.

Kako sada, kad su se već po inerciji spomenula dva-tri igrača, jedan dio teksta ne posvetiti Ivanu Smolčiću? Dečku koji je prošao sito i rešeto, koji je u drugom ili trećem planu već godinama, koji šuti, radi, bori se i ne prigovara? Kad je Rijeka, prije godinu dana, bila katastrofalna, od svih igrača u obrambenoj liniji on je bio daleko najbolji. I, što je dobio za nagradu? Klupu u proljetnom dijelu i dokazivanje iznova. On je dečko kojeg treba istrpjeti, kojeg treba podržati i iza kojeg trebaju stati svi u klubu. Nije najbolji stoper ili desni bek kojeg je Riječani vidjeli u bijelom dresu, ali će zato uvijek na terenu ostaviti srce i dušu. I to se treba cijeniti…

Sopić je nakon utakmice s Dinamom zaslužio kritike. I stoički ih je podnio. Prihvatio je svoje pogreške, neke stvari je korigirao, dok se nekih trulih jabuka riješio. Što zbog osobnih preferencija, što iz razloga kako bi se napravilo mjesta u košari za neko još sočnije voće. Protiv Lillea je njegova momčad bila izvrsna, a to je i sam rekao nakon utakmice. U Rijeci nije ni 10 dana, ne može se od njega očekivati da ima emociju prema klubu ili da tobože glumi neku ljubav, ali je zato pokazao kako mu je uspjeh iznimno važan. I kako mu je stalo do njega. Kad je loše, mora znati da će se to reći/napisati, dok s druge strane, kad je dobro, isto tako mora znati da će se to vrednovati/primijetiti.

Navijači, usprkos turbulentnih 10 dana, imaju na čemu temeljiti optimizam. Ne euforiju, ali Rijeka kao grad tome ionako nije sklona. Treba biti strpljiv, treba biti zaštitnički nastrojen, treba biti svjestan kako neće uvijek sve ići kao po loju. Mladi su to dečki, pogrešaka, poraza i slabijih predstava mora biti. Ali, ova Rijeka ima energiju, ima potencijal, ima silnu želju da pokaže svima kako je bila i bit će – velika riba hrvatskog nogometa.

Vratimo film još jednom 365 dana unazad. Tada se Rujevicu uglavnom napuštalo s pognutom glavom. Danas to više nije slučaj. Što se plakalo – plakalo se. Tražili ste ‘svoju Rijeku’ nazad? Evo, dobili ste je. I, moramo primijetiti – ona izgleda sjajno!