Što nam je ostavio Josip Kuže? "Igrači su uživali s njim raditi, a voljeli ga su jer je bio - čovjek"

Bio je 'Uno di noi'. Jedan od nas. Odličan trener, s bezbroj ideja i, ipak, puno manje trofeja. Ali, najviše ga je definirao baš taj - uno di noi. Najbolji opis u tri riječi. Prošlo je 10 godina od smrti Josipa Kužea, a sam činjenica da ga se i danas mnogi u nogometu sjećaju i pričaju o njemu samo lijepim riječima, zapravo, najviše govori o njemu samome. Danas je malo takvih, trenera ili igrača, koji su spremni satima sjediti na kavi, pričati o nogometu. Crtati, pomicati čaše i pepeljare, zajapuriti se u licu kad žele objasniti neku svoju ideju.

Prouči cjelokupnu ponudu za nogomet na Germaniji i zaigraj odmah (Igraj odgovorno, 18+)

"Puno je nogometnih trenera, puno je i onih koji imaju rezultat i trofeje. Ali, ja razlikujem trenere po tome kako slažu napadačku igru. Znaš, lako je napraviti obranu, čvrsto iza pa naprijed što bude. To može svatko. Ali, napraviti pravu, napadačku igru, stvoriti automatizme na suparničkoj polovici, stvarati šanse i zabijati golove, e, to je ono što pravog trenera razlikuje od prosječnog", pričao nam je Kuže, u jednom od, nažalost, zadnjih takvih razgovora. Uskoro je stigla bolest, nije tu pomogla ni obrana niti napad, bila je jača od Kužea.

Ako ćemo gledati čisto po trofejima, neće Kuže imati mjesto na vječnoj Dinamovoj ljestvici najuspješnijih. Vodio je dvije vrlo talentirane i kvalitetne generacije, prvo onu Bobanovu, sa Šukerom, Shalom, Panadićem, Ladićem..., borio se s najjačom Crvenom zvezdom u povijesti za naslov prvaka, ali ostao je 'kratak'. A ni u Europi taj Dinamo nije uspio napraviti ništa, pamti se tek ispadanje od Atalante. Drugi je put u Maksimiru bio 'šef' Luki Modriću, Vedranu Ćorluki, Eduardu..., taj je Dinamo igrao sjajan nogomet, vratio je publiku na tribine, vratio i, nakon dvije godine, naslov prvaka u Maksimir. Svoj jedini naslov prvaka, koji je, sad to znamo, bio početak i temelj dominacije u HNL-u, koja traje i danas. No, ostao je taj gorak okus europskog neuspjeha, Modri su ispali od Auxerrea i još jednom nisu uspjeli zakoračiti u ozbiljnije europske izazove. Ipak, Kuže je ostao ikona navijača, ne samo onih sa Sjevera, koji su ga često prizivali i prozvali 'jednim od njih', već i svih onih kojima je Dinamo na srcu. Pamti se njegovo hrabro srce iz one neodigrane utakmice protiv Crvene zvezde 13.svibnja 1990., pamti se i kako nikad nije bježao od svojih mana, ljudskih slabosti. I, to ga je na neki način i definiralo.

"Jesam veći kockar ja koji sam izgubio novac ili neki koji su prokockali svetinju, dječje osmjiehe i veselje navijača?", legendarna je Kužeova izjava, iz razdoblja kad se ponovno pričalo da bi mogao preuzeti Dinamovu klupu, ali je sve završilo na međusobnom medijskom prozivanju s braćom Mamić, tada čelnicima kluba.

Neobičan odnos s Kužeom je imao trener Ferdo Milin. Naime, tada mladi trener Zadra, Kužea nikad nije upoznao, ali mu je, dok je Kuže bio u bolnici, posvetio pobjedu nad Interom, poželjevši mu oporavak i zdravlje. To je i Kužea jako dirnulo, javno je zahvalio Milinu, poručivši da će se uskoro i osobno upoznati. Nažalost, do tog susreta nikad nije došlo, ali je Kužeova obitelj nakon Jožine smrti upravo Milinu darovala sve njegove trenerske notese, u kojima je marljivo bilježio svoja zapažanja i ideje.

Dinamova delegacija na Kužeovu grobu Marko Prpić/Pixsell

"Možemo pričati o trofejima, o naslovima prvaka, oni su bitni, ali Kuže nam je svima ostavio nešto važnije od toga. Dakle, čovjeka nikad nisam uspio upoznati, ali sam u tom trenutku osjetio potrebu posvetiti mu pobjedu, kojom smo mi ostali u HNL-u, jer nedostaje nam svima te kolegijalnosti, solidarnosti, ne samo u trenerskoj profesiji. Vidio sam da je on drukčiji, da nije tip koji se skriva, a danas ima toliko trenera, koji se na razne načine skrivaju. I profesionalno i privatno. Njega su možda u klubovima i više gledali kroz tu njegovu, drugu stranu, to ga je možda i obilježilo, ali bio je odličan trener. I prije svega, čovjek", priča nam Milin, priznajući da se i danas naježi kad govori o Kužeu, kojega, dakle, nije nikad upoznao.

"Puno sam pričao s igračima koje je trenirao i svi su mi rekli isto, uživali su raditi s njim, učiti od njega. Mnoge je od njih napravio boljima, bio zaslužan za njihov igrački razvoj. A to je nekad i bitnije od trofeja. Imate trenere, koji osvajaju naslove, gledaju sve kroz rezultat, a igrači ih ne vole, ne idu na treninge s guštom. Ali, uz to Kuže je bio trener modernih ideja, još tamo na kraju 80-ih, kad je mlad sjeo na klupu Dinama, donosio je nove spoznaje, želio igrati napadački nogomet. Ili kako je u Dinamu u drugom mandatu na desnoj strani stvorio tandem Etto-Buljat, iako su mnogi govorili da oni ne mogu igrati zajedno. To su neke stvari koje ostaju, ali, ako ga se svi mi sjećamo 10 godina nakon smrti i govorimo o njemu u superlativima, onda to dovoljno govori o njemu, ne samo kao treneru, nego kao čovjeku", zaključio je Milin, čije riječi imaju dodatnu težinu, jer dolaze od trenera druge, mlađe generacije i čovjeka koji je, iako je bio pomoćni trener u Dinamu, ipak bivši igrač Hajduka.

I doista, ako i nije napunio Dinamovu trofejnu riznicu, ako ne spada među trenere koji su pisali povijest svojim naslovima i europskim dosezima, Kuže svejedno ima posebno mjesto u Dinamovoj povijesti. Za razliku od mnogih, trofejnijih i uspješnijih. I to, svakako, nije slučajno!