Stipe Biuk – dječak zlatnog poteza

Ne treba čovjek biti veliki nogometni znalac, ne treba biti netko tko zna sve o svemu i svima i tko je u nogometu od glave do pete da se shvati kako je Stipe Biuk ne samo budućnost, već i sadašnjost Hajduka.

Takva lakoća pokreta, osjećaj za prostor, pregled igre i surovi talent jednostavno opčine svakog zaljubljenika u hrvatski nogomet. Neovisno za koga navijate, Dinamo, Hajduk, Rijeku, Osijek ili nekog petog, mladog Stipu Biuka naprosto je užitak gledati.

Jer, ovako na prvu, dojam je da ima – sve. I to bez ikakvog pretjerivanja. Biuk je nebrušeni talent koji je ove godine prvi put dobio mogućnost zaigrati za prvu momčad kluba koji mu je urezan u život. Nepravda je što su njegove prve seniorski nastupi došli u doba pandemije, što neće pamtiti onaj poznati huk Poljuda i klicanje navijača. Ali, tako je kako je, ništa se po tom pitanju ne može napraviti.

Tramezzani ga je jučer izvukao iz igre u 74. minuti utakmice. Pljesak, od svega onih stotinjak ljudi koji su bili na stadionu, djelovao je kao nešto jako tužno. I to sve iz razloga jer možemo zamisliti kakav bi on bio da su tribine bile pune.

Ljudi u Splitu vole igrače kao što je Stipe. On je igrač poteza, igrač zlatnog dodira, igrač nemjerljivog potencijala čiji se talent vidi praktički u svakom potezu. Protiv najvećeg rivala Dinama, u porazu na Maksimiru, bio je najbolji igrač. U pobjedi protiv Rijeke, u Jadranskom derbiju, zabio je svoj prvijenac u dresu kojeg sanja od svoje rođenja, da bi sad u velikoj i uvjerljivoj pobjedi protiv Gorice dobio epitet igrača utakmice. I to sve u utakmici u kojoj jedan središnji branič zabije fenomenalan pogodak iz slobodnog udarca, u kojoj Marko Livaja pokaže klasu iako igra 'onoliko koliko mu treba', u kojoj gotovo cijela momčad izgleda fantastično, nogometna javnost naklonila se baš njemu – klincu od 18 godina, dječaku zlatnog poteza.

Prvi takav potez vidjeli smo već u 16. minuti. Sjevnula je kontra domaćeg sastava, Biuk je prihvatio dodavanje Jurića i onda je krenuo ples. Kao da se upalilo razglas, a na njemu Dino Dvornik i njegova Afrika, Biuk je sam se rekao 'Let's go'. I otišao je, više ga se nije moglo zaustaviti. Prvo je povaljao Musu Muhammeda koji je od nemoći pao na stražnjicu, a zatim se okomito sjurio prema dvojici braniča. Pobjegao je i njima, ali je u korekciju došao Banić. Ni on nije mogao do lopte jer ju je mladi veznjak malonogometnim potezom zadržao u svojem posjedu. Okrenuo se, podigao glavu, vidio natrčalog Kačaniklića kojeg pronalazi u šumi noga jedne i druge momčadi, a bivši švedski reprezentativac, na svu sreću, sve to okrunio je pogotkom.

Ono što je mnogima prošlo ispod radara kod tog pogotka je sama asistencija, jer svi smo mi na neki način bili opčinjeni onime što je prethodilo istoj, ali valjda dati prostora i samom tom dodavanju. Nije to 'običan' pas, lopta je išla točno onako, onom brzinom, onim smjerom i na onaj način kako je to mladi Stipe htio. Zašto? Zato jer i on sam želi takve lopte kad se nalazi u dobroj prilici. Ipak, morat će se pomirit s tim da takve lopte ne može dati svaki igrač…

Pogotku Šveđanina prethodio je fantastičan slobodnjak Vuškovića, također neizmjerno talentiranog braniča koji je posljednjih dana punio medijske stupce zbog potencijalnog transfera u Torino. Vušković je zabio od stative, bio je to jedan izvrstan udarac, ali o tom golu gotovo nitko ne priča. Kao, 'viđali smo već takve golove, ali ovo što radi Biuk, to baš i nismo viđali'.

Četvrti pogodak na utakmici djelo je baš ovog dječaka zlatnog poteza.

Dugom loptom pronašao ga je baš Vušković, ali je ona išla unazad pa je tako Musa Muhammed, barem nakratko, tijelom uspio izgurati Biuka 40-ak metara od gola. I dobro je to napravio desni bek Gorice, jer iz te pozicije nitko nije opasan po gol. Dobro, ne baš nitko…

Biuk je prvo izdržao 'puhanje za vratom' Ganca, a kad se okrenuo licem prema golu, krenuo je slalom. Prvo taj nesretni Muhammed, a onda još Moro i Babec. Nitko ga nije mogao zaustaviti. Bio je to pogodak koji mami osmjeh na lice, kakve samo mogu oni posebni igrači. Posljednji igrač u 1. HNL koji se kretao kao Biuk i koji je također kao jako mlad prolazio pored svojih čuvara kao pored statista bio je Marko Pjaca. Idemo li u povijest, naći ćemo ih još, nije Biuk ni prvi ni zadnji, ali moramo uzeti u obzir da je velika većina tih igrača, kao prethodno spomenuti Pjaca, igrao s puno boljim igračima. Ako mislite da to ne znači puno, u krivu ste. Jer svim tim talentiranim klincima itekako trebaju oni iskusni i kvalitetni igrači pored kojih mogu puno toga naučiti. Jer, uz svo dužno poštovanje i samoj kvaliteti koju Libanonac posjeduje, ali Biuku nije isto igra li pored njega Marko Livaja ili Bassel Jradi.

Njegov talent vidi se u svakom potezu, njegova budućnost je sigurno blistava. Danas je mladi Biuk broj jedan tema svima kojima žive za Hajduk. I to s potpunim pravom. No, treba biti oprezan, treba biti miran, treba mu dati prostora, mogućnosti da pogriješi, istrpiti i neke njegove loše utakmice i neke njegove mušice. Bit će svega, previše je mlad da bi sad postao 'spasitelj' svega onoga što nije bilo dobro posljednjih 10-ak godina, ali ukoliko se s njim bude rezonski postupalo i ako se njegovom slučaju pragmatično pristupi, baš ovaj dječak jednog bi dana trebao postati nositelj igre Bilih i vlasnik najvećeg izlaznog transfera u povijesti kluba.

Uostalom, navodno zainteresiranih već sad ne nedostaje, ali to je u ovom trenutku nebitno. Malo po malo stigne se jako daleko…