Spavaš li mirno Bočkaju Petre: Na prste jedne ruke mogu se nabrojati lijevi bekovi koje je zagrebačka publika istinski prihvatila

Iako je Petar Bočkaj po vokaciji i nogometnom školovanju klasično krilo, riječ je o jednom od najpolivalentnijih igrača lige kojeg su treneri, kroz cijelu njegovu seniorsku karijeru, od Intera, preko Lokomotive pa sve do Osijeka, selili po cijelom terenu, od ofenzivnih do defenzivnih pozicija.

Najveći boem HNL-a vratio se kući: “Uvijek sam bil drugačiji, ja sam igrač za seoske zabave”

Međutim, Bočkaj je najčešće ordinirao po lijevoj strani terena, u Lokomotivi kao krilni napadač, a u Osijeku kao lijevi bek. S obzirom na to da Željko Kopić, barem ako je suditi po uvodnih pet utakmica njegovog mandata na Dinamovoj klupi, preferira formaciju 3-4-1-2 s velikim naglaskom na bočne igrače, Bočkaj je doveden kako bi pokrio upravo tu lijevu poziciju Dinamove formacije.

Dinamov kadar u ovom trenutku broji šest lijevih bekova. Daniel Štefulj dobio je i, recimo, iskoristio priliku pod Željkom Kopićem. Na Marina Leovca i Francoisa Moubandjea više se ne računa, skupo plaćeni Marijan Čabraja 'zaboravljen' je u Ferencvarošu, a najviše prilike u aktualnoj sezoni na lijevoj strani Dinamove obrane dobio je Bartol Franjić, igrač koji je primarno stoper, zatim defenzivni vezni, pa tek onda lijevi bek.

Gorica odbila Osijek, Leovac radi na raskidu s Dinamom, ali bi i dalje ostao u HNL-u

Slično je bilo i u prošloj sezoni kada je lijevog beka primarno igrao stoper, Joško Gvardiol, po potrebi i Dino Perić.

Dinamo je u posljednjih više od 20 godina nerijetko 'muku mučio' upravo s lijevim bekovima. Ta pozicija je, doduše, nekako uvijek bila na 'piku' maksimirskih tribina, pogotovo one istočne, najzahtjevnije i najkritičnije strane maksimirskog zdanja. Jako je malo lijevih bekova koji su istinski 'sjeli' Dinamovoj publici.

Od Damira Krznara i Marija Cvitanovića, bekovskog para one slavne generacije koja je dvije sezone bila konkurentna u Ligi prvaka (u drugoj sezoni na lijevom beku znao je zaigrati i Miljenko Mumlek), na prste jedne ruke možemo nabrojati lijeve bekove koji su dobili unisonu podršku maksimirskih tribina, ali i medija koji prate zagrebački klub.

Početkom stoljeća na lijevoj strani Dinamove obrane zaigrao je Kristijan Polovanec, po potrebi i Mario Čutura. Polovanec je na kraju stekao ikonski status u hrvatskom nogometu, no u Dinamu je igrao u nezahvalnom periodu. Nakon velikih uspjeha Croatije, Dinamo je bio suočen s financijskim problemima i surovim kapitalizmom. Na uspjehe naviknuta zagrebačka publika nije se mirila s prepuštanjem prvenstva prvo Hajduku, onda i Zagrebu, a veliki dio krivnje svaljen je na, (ako zanemarimo crveni karton u 0:3 porazu od Fulhama) ni krivog ni dužnog, Kristijana Polovanca.

Nakon Polovanca, lijevog beka kratko su igrali Renato Pilipović, te po potrebi stoperi Boris Leutar i Boštijan Cesar. Pod Nikolom Jurčevićem u sezoni 2003/04. i Edin Mujčin. 'Deda' je, doduše, uvijek bio miljenik zagrebačke publike, ali on je ionako bio 'priučeni bek'.

Do 2004. i odlaska u Inter, beka je igrao i Damir Krznar, no posljednjih nekoliko sezona nije se pretjerano naigrao zbog čestih ozljeda. A na ljeto te 2004. u Dinamo je u paketu s Goranom Ljubojevićem iz Osijeka stigao Danijel Pranjić, a onda i Danijel Hrman iz Varteksa. Dinamo je tada stvarao supermomčad, no sezona je završila kobno, s osvajanjem Lige za opstanak, nepopularno nazvane Ligom za bedaka.

Obojica su u Maksimiru plesala samo jednu sezonu, Pranjić je prešao za 'sitnu lovu' u Heerenveen, a Hrman u Hajduk. Klupu je preuzeo Josip Kuže, a priliku na lijevom beku dobio je klinac iz nogometne škole, Hrvoje Čale. Ovaj Zagrepčanin nije bio loš igrač, dapače, kasnije je igrao u Trabzonsporu i Wolfsburgu, dogurao je i do hrvatske nogometne reprezentacije, no maksimirskim tribinama nikada nije u potpunosti 'sjeo'. Mnogi su mu zamjerili slabija izdanja u nekim europskim utakmicama.

Robert Anic/PIXSELL

Kada nije mogao igrati Čale, uskakao je brazilski ljevonogi stoper Carlos koji je u jednom intervjuu izrekao kako mu je želja igrati za Manchester United. U sezoni 2006/07 u klub se vratio i Mario Cvitanović no više nije bio igrač na razini onoga koji je 1999. zamalo na Old Traffordu srušio Manchester United, aktualnog prvaka Europe.

U sezoni 2008/09 na poziciju lijevog beka stigao je Mirko Hrgović. On je bio posebno omražen, posebno među Bad Blue Boysima koji mu nikada nisu oprostili privrženost Torcidi i sukob s jednim Dinamovim navijačem na Kutiji šibica. Animozitet prema Hrgoviću išao je toliko daleko da su Bad Blue Boysi, nakon što je Hrgović zabio gol za 2:1 u utakmici kvalifikacija za Ligu prvaka protiv Domžala, počeli skandirati „1:1, 1:1“.

Luka Klun/24sata

Te godine u klub je stigao i Luis Ibanez koji se u klubu zadržao šest sezona, i djelomično je zadobio simpatije Dinamove publike, ne toliko, priznat će mnogi navijači, zbog igračkog umijeća, koliko zbog beskompromisnog pristupa igri.

Kratko je u Dinamu igrao i Denis Glavina, no njega je koštala loša utakmica i ispadanje od Red Bull Salzburga u kvalifikacijama za Ligu prvaka 2009. U toj sezoni lijevu stranu Dinamove obrane preuzeo je Leandro Cufre, svakako najjače ime koje je u 21. stoljeću u Dinamu igralo na toj poziciji i jedan od najomiljenijih igrača Dinama na prijelazu desetljeća. Osim što je odskakao svojim znanjem i profesionalnim pristupom igri, najvatrenijim Dinamovim navijačima, koji su tih godina započeli institucionaliziranu borbu za demokratizaciju kluba, posebno se omilio jer je bio jedan od rijetkih igrača koji su ih pozdravljali nakon završenih utakmica.

U Dinamu je pod Velimirom Zajecom i Vahidom Halilhodžićem kratko na lijevom beku igrao i fakutetski obrazovani poliglot Leonard Mesarić.

Početkom sezone 2012/13, na lijevom beku zaigrao je još jedan izdanak Dinamove škole. Josip Pivarić bio je jedan od najtalentiranijih igrača svoje generacije, u Dinamu je proveo pet godina i odigrao 174 utakmice, zabio Arsenalu na Maksimiru, dogurao i do kapetanske trake te hrvatske reprezentacije, nikada nije bio u potpunosti prihvaćen od purgerske publike. Pravo priznanje za svoju kvalitetu dobio je tek 2018., kada je već bio član imenjaka iz Kijeva.

Vjeran Zganec Rogulja/PIXSELL

U Dinamu su na poziciji lijevog beka zaigrali prolaznici Rubel Lima i Mario Musa, po potrebi stoper Josip Šimunić i desni bek Alexandru Matel, a u Dinamu nije uspio ni Borna Barišić koji je kasnije dohvatio reprezentativnu karijeru i dokazao se u inozemstvu.

Borna Sosa jedan je od tih rijetkih lijevih bekova koji su dobili 'prolaznu ocjenu' od maksimirskih tribina, više zbog svojeg potencijala i mladosti, nego zbog svojih igara koje su, kao i kod svakog mladog igrača, dosta oscilirale.

U sezoni 2017./18. u Dinamo je stigao Jan Lecjaks. Predstavljen je kao pojačanje, no bio je dio Dinamove momčadi koja se jedina od 2007. do danas nije uspjela kvalificirati u grupnu fazu europskih natjecanja. Kasnije je u Lokomotivi i ciparskoj Omoniji dokazao svoju kvalitetu, no u Dinamu neće ostati zapamćen kao uspješna bekovska akvizicija.

Matija Habljak/PIXSELL

Nenad Bjelica u Dinamo je 2018. doveo Marina Leovca, igrača s kojim je 2012. preko Dinama izborio Ligu prvaka s Austrijom. Leovac se pokazao kao veliki profesionalac, igrač koji ponovno dogurao do reprezentacije. S Dinamom je ostvario najveće europske uspjehe, zabio je i Atalanti i on je jedan od tih lijevih bekova za koje se svakako može reći da su 'položili' pred zahtjevnom maksimirskom publikom.

Bjelica je na bekovskoj poziciji znao koristiti i stopera Amira Rrahmanija, kasnije i Francoisa Moubandjea.

Marko Lukunic/PIXSELL

S Leovcem na poziciji lijevog beka počeo je i Zoran Mamić, no kasnije je na toj poziciji koristio Joška Gvardiola, po potrebi i Dinu Perića.

Damir Krznar je protiv Tottenhama priliku dao Bartolu Franjiću, protiv Villarreala Marinu Leovcu, protiv Valura Danijelu Štefulju i Francoisu Moubandjeu, no u pravilu je vjerovao stoperu-veznjaku Franjiću.

Luka Stanzl/PIXSELL

Ako pogledamo sve Dinamove lijeve bekove u 21. stoljeću, možemo primijetiti da su lijevobekovske pozicije dosta često prolaznici (Mario Čutura, Renato Polipović, Boris Leutar, Danijel Pranjić, Danijel Hrman, Mario Cvitanović, Denis Glavina, Leonard Mesarić, Ruben Lima, Borna Barišić, Jan Lecjaks, Franocis Moubandje, Marijan Čabraja, Daniel Štefulj), zatim 'priučeni bekovi' poput Boštijana Cesara, Edina Mujčina, Leandra Cufrea, Josipa Šimunića, Alexandrua Matela, Amira Rrahmanija, Joška Gvardiola i Bartola Franjića, a oni koji su odigrali značajne role i dokazali su u drugim sredinama da su kvalitetni igrači, često su bili meta zahtjevne maksimirske publike (Kristijan Polovanec, Hrvioje Čale, Carlos, Luis Ibanez, Mirko Hrgović, Josip Pivarić).

Pred Petrom Bočkajom je dosta veliki izazov da se nametne na ovoj nezahvalnoj poziciji hravtskog prvaka. Srećom po njega, a i sve buduće Dinamove lijeve bekove, barem u narednim godinama, jest činjenica da je istočna tribina Maksimira trajno zatvorena….

Dinamovi lijevi bekovi u 21. stoljeću:

Damir Krznar

Kristijan Polovanec

Mario Čutura

Renato Pilipović

Boris Leutar

Boštijan Cesar

Edin Mujčin

Danijel Parnjić

Danijel Hrman

Hrvoje Čale

Carlos

Mario Cvitanović

Mirko Hrgović

Luis Ibanez

Denis Glavina

Leandro Cufre

Leonard Mesarić

Josip Pivarić

Ruben Lima

Mario Musa

Josip Šimunić

Alexandru Matel

Borna Barišić

Borna Sosa

Jan Lecjaks

Marin Leovac

Joško Gvardiol

Marijan Čabraja

Francois Moubandje

Bartol Franjić

Daniel Štefulj

Petar Bočkaj