Slavonska duša, neukrotiva za trenere i ikona navijača!

Jedna veličanstvena karijera završila je u petak. Tiho i bez pompe, sasvim sukladno svome karakteru, Mario Mandžukić rekao je posljednji pozdrav aktivnom nogometu. Učinio je to pismom… Kratkim pismom bez suvišnih metafora.

Zavjesu je spustio jedan od najboljih Hrvata u kopačkama svih vremena! I autor jednog od najvećih golova u povijesti Hrvatske… Kada je Perišić spustio jednu svijeću na peterac, Mandžo golom poslao Engleze kući a Hrvatsku u finale SP-a. U 109. minuti…

Što napisati o Mariju Mandžukiću a da nije napisano? Reći da je ratnik? Pa to ionako svi znaju. Da nije imao kompromisa prema nikome? Da je imao ono veliko slavonsko srce i dušu? I da je igrao sjajan nogomet. Da ga neki treneri nisu voljeli jer je bio neukrotiv, ali za navijače uvijek je bio ikona!

Slovačka – najbolja utakmica Dalićeve Hrvatske i Ćirina 'crna mačka'

Često smo se kroz karijeru sretali, rijetko kada otišli dalje od pozdrava. Više o Mariju Mandžukiću znamo kroz priče i anegdote iz nogometnih krugova. Jednoj smo davno i svjedočili.

Bilo je ljeto 2007. godine. Pokojni bard Tomo Židak konačno je popustio pritisku “Haus policaj” pa odlučio odvesti gospođu Snježanu pred oltar. Momačka je bila u njegovom stilu; samo da čaše ne budu prazne za ostalo ćemo lako. Lokacija: Van Gogh, sada već kultna birtija preko puta Hanza Medije u Koranskoj ulici. Iako, sve što je vrijedilo odavno je otišlo iz Gogha. Nema Tome i još nekih dragih ljudi. Gazda Krešo odavno je zapalio u Njemačku a Predrag Jurić navrati tek slučajno…

Te ljetne večeri bili su u punom sastavu. Bardu je na momačku stigao i Ćiro Blažević, a gradski sateliti odmah su dojavili Zdravku Mamiću kako mu je glavni kreator Dinamove slike u javnosti odlučio stati na ludi kamen i da je oproštaj na terasi od Van Gogha.

Malo kasnije stigao je s tadašnjim trenerom Brankom Ivankovićem. Glavna tema bio je Mario Mandžukić koji je minulu sezonu završio u velikom golgeterskom stilu. Čuda su te večeri pričali o njemu. I oni koji su ga gledali, i oni koji pojma nisu imali tko je Mandžo. Tek je Ćiro Blažević mudro šutio.

“Ćiro moj, je l' bi Mandžukić bio pojačanje za Dinamo”, otelo se u jednom trenutku Mamiću koji je već tada bio apsolutni gazda Dinama.

“Neprocjenjivo pojačanje” - bio je kratak Ćiro Blažević.

Samo nekoliko dana kasnije, Mandžukić je u paketu s Ivicom Vrdoljakom stigao u Maksimir. Valjalo je prije slomiti Dražena Medića koji je previše zinuo. Tih 2,5 milijuna eura bilo je dovoljno za ispisnicu i Mario Mandžukić stigao je u klub za koji je navijao od djetinjstva.

Godine su prolazile, Mandžo je upisao 112 nastupa za Dinamo. Samo za Juventus igrao je više. Tih smo sezona pratili Dinamo na dnevnoj bazi. Klub je bio nekako dostupniji. Ljudi u njemu bili su srdačniji i novinari su sa zadovoljstvom pohodili Maksimir. Znao se jutarnji ritual; kavica u “Domagoju” pa na “čeku” kod južne tribine.

I tada smo svakodnevno sretali Mandžu koji je uvijek bio svoj. Poseban. I nećemo sada za potrebe ove priče hiniti da su relacije bile sjajne. Kada bi vidio novinare na parkingu, Mandži je najčešće “padala roleta” na oči. I nikada to nije krio za razliku od mnogih koji su glumili susretljivost, pa ti ga stavili čim si okrenuo leđa.

Dvije, tri godine kasnije bile su pripreme na Rogli. Situacija nije bila baš najsjajnija jer je Mandžukić htio transfer a Mamić ga nije puštao. Poznavajući njegov karakter, pozorno smo pratili svaki korak očekujući kako će Mandžo negdje zglajzati… I bila je neka vježba u kojoj su poraženi trebali pumpati sklekove. I junak ove priče ih je umjesto deset, odradio sedam, osam. Ne bi na to obraćali pažnju da jedan pomoćni trener nije u prolazu dobacio novinarima:

“Tako sve počinje. Za par dana neće htjeti ništa”.

Mi smo to naravno upisali u bilježnice, izostavili trenera jer je uvijek bilo mudro imati nekog svoga u prvoj momčadi, te pustili u izdanja. Da je Mandžukićev agent Ivan Cvjetković-Tarzan pasionirani ljubitelj večernjih izdanja novina bilo je jasno kada su navečer počeli zvoniti novinarski mobiteli na Rogli. Nismo se javili. Roaming je tih godina bio jako skup, što bi onda još plaćali da nam Tarzan čita bukvicu… Od tada smo njegova agenta nebrojeno puta sreli kroz karijeru. Često se nalazili u istim avionima, na večerama i društvima. No, nikada nismo prozborili niti riječ. No, jasno je da odlično radi svoj posao jer uz Mandžu je bio cijelu karijeru.

Mandžukić je iz Dinama otišao u Wolfsburg. Tih sedam milijuna eura bio je lijep novac za Dinamo. I odskočna daska za tihu patnju svih Hrvata koji se bave nogometom: moćni Bayern.

Kada je dolazio u München, Jupp Heynckes ga je pozvao u ured i pitao ga:

“Želiš li s Bayernom osvojiti sve što se može osvojiti ili biti najbolji strijelac Bundeslige?”

Ne znamo što je Mandžo odgovorio, ali te je sezone bio četvrti strijelac u Njemačkoj, ali je osvojio sve. I postao prvak Europe i Svijeta.

“Samo s takvim igračima možete osvajati trofeje”, rekao je Heynckes.

Nažalost, njegov nasljednik Pep Guardiola nije imao slično mišljenje. Nije ga volio. Možda zato što su sličnog karaktera. Guardiola nije volio niti Ibrahimovića, zašto bi onda Mandžo bio izuzetak? U Bayernu su silom htjelo dovesti Lewandowskog te je Hrvat shvatio da tu više nema ljubavi.

Otišao je Atletico iz Madrida i pokazao kako je još dinamita u nogama. Dvadesetak golova u dresu Atletica i savršen odabir karaktera za ono što Simeone traži od svojih igrača. No, negdje je ljubav pukla. Tek godina u Atleticu i pakiranje kofera. Iza ugla je čekala Stara dama iz Torina.

Pet velikih sezona u jednom od najvećih klubova na svijetu. Pet velikih godina u kojem je postao ikona navijača Juventusa. Četiri prvenstva, tri Kupa, tri Superkupa… Možda se 44 gola u 162 utakmice ne čine puno, ali Super Mario je bio primjer igrača zbog kojeg se dolazi na tribine i s kojim se može čovjek identificirati. Odvažan, hrabar, jak. Išao je glavom na kopačku, ostavljao posljednji atom snage na travnjaku.

Ako u 90. i nekoj minuti vidiš nekog igrača da juriša kao da je utakmica tek krenula, znaš kako Mandžo radi nered u protivničkom kaznenom prostoru. Zato je i ušao u srca navijača svih klubova za koje je igrao, posebno onog s Maksimira prema kojem ljubav i privrženost nikada nije krio.

Mandžukić i reprezentacija posebna su priča. Debitirao je u porazu od Makedonije 2007. Samo nekoliko dana prije srušio je moćni Ajax u dresu Dinama. Priču je zaključio u finalu Svjetskog prvenstva. U međuvremenu je još 87 puta oblačio dres reprezentacije. Puno je veselja donio s tih 33 gola, posebno s onim u polufinalu SP-a protiv Engleske u 109. minuti. Jedan od najvažnijih golova u povijesti hrvatskog nogometa.

Kada su uoči tog polufinala igrači stajali u tunelu stadiona Lužniki i čekali da se krene, Englezi su bodrili sami sebe. I onda se prolomio Mandžin glas:

“Ne mogu nam ništa”.

I zaista, nisu nam te večeri mogli ništa. I poveli su. Rano je Trippier skinuo paučinu sa Subing gola. Perišić vanjskom izjednačio… Tukao je i stativu Perija malo kasnije. Ušlo se u produžetke i stigla je ta čuvena 109. minuta. Prethodno ga je Pickford skoro ozlijedio. Bilo je pitanje hoće li uopće Mandžukić nastaviti. A gdje ne bi Mandžo? I Zabio… Za povijest.

I u finalu je isto zabio. Zadnji gol u svojoj zadnjoj utakmici za Hrvatsku.

Ne znamo kojim putem će Mandžo. Je l' “novo poglavlje” priprema za nešto drugo u nogometu ili će svojim stazama. Kako bilo, s velikom sjetom pamtit ćemo vremena kada je Mario Mandžukić terorizirao protivničke obrane na nogometnim arenama širom Europe.