Sjećate se Bizona? Pušio na klupi, radio probleme, a s 35 godina bio je i najbolji strijelac lige

Ovaj legendarni napadač netko je koga se malo mlađi ljubitelji nogometa neće sjećati, ali je svakako jedan od igrača čije će ime u svijetu nogometa biti itekako dugo upamćeno.

Nije Dario bio netko tko je od svojih najranijih dana naslućivao da će postati jednoga dana tako velik i uspješan nogometaš, ali poznata uzrečica „pomalo se daleko stigne“ upravo je nešto što najbolje oslikava njegov nogometni put.

Karijeru je započeo u niželigašu Pievigina u sezoni 87./88., a odmah sljedeće sezone prešao je u Pergocremu. Tamo je nastavio s dobrim predstavama pa je uslijedio poziv Fano Calcia koji se tih godina natjecao u Serie C. U trećem rangu talijanskog nogometa zadržao se tri godine (88 nastupa/25 pogodaka), nakon čega opet odlazi stepencu više, ovoga puta u Cesenu koja se svo to vrijeme natjecala u Serie B.

Od 92. do 97. igrao je za crno-bijele, a iako je bilo porpilično jasno da u njemu leži itekako velika kvaliteta, klubovi su od njega nerijetko okretali glavu ponajviše zbog njegovog teškog karaktera i manjka radne etike.

Ni činjenica da se osvajo titule najboljeg strijelca Serie C i Serie B nisu bile dovoljne da se dodatno „probije“, ali nakon 10-ak godina u nižim ligama napokon je stigla prilika nekog prvoligša, a to je bila Brescia Calcio.

Tih godina kapetan kluba bio je legendarni Roberto Baggio, a zanimljivo je kako je u debitantskom nastupu u Serie A zabio i svoj prvi pogodak u tom natjecanju. Njegova Brescija igrala je protiv Intera u Milanu, asistencija je stigla od Andree Pirla, a Bizon filigranski točno dodavanje kasnije jednog od najvećih talijanskih playmakera pretvorio u pogodak. Osim Pirla i Baggija, u Bresciji mu je društvo u napadu pravio Igli Tare, današnji sportski direktor Lazija, a taj duo bio je posebno ubojit jer su se izvrsno nadupunjavali te su, barem do tada, bili prava nepoznanica za većinu obrana u Serie A.

Nakon četiri godine provedene u Bresciji, stiglo je vrijeme za rastanak između Bizona i momčadi koja mu je dala prilku da se okuša u prvoligaškom nogometu. Stigao je poziv Piacenze, momčadi koja je tek stigla u prvu ligu i koja je iskusan napadač bio prijeko potreban kako bi imali šanse zadržati status prvoligaša narednih godina. Je li njegovo dovođenje bi dobar potez novog člana Serie A, procijenite sami.

U svojoj prvoj sezoni u dresu Piacenze Hubner je s 35 godina sezonu završio kao vodeći strijelac talijanske Serie A, a da bi došao do te titule, koju je podijelio s napadačem Juventusa Davidom Trezegeuteom, bilo mu je potrebno 24 pogotka, a zanimljivo je da je uz Igora Prottija jedini napadač kojem je pošlo za rukom, odnosno nogom, da se okiti titulama najboljeg strijelca Serie A, B i C.

„Nije mi žao što nisam igrao za neki veliki klub. Žao mi je što nisam zaigrao za Italiju. Jedan minut! Samo jedna minuta za Azzure i mojoj sreći ne bi bilo kraja. Ali, Trap je tako odlučio“, prisjećao se kasnije u jednom od razgovora za talijanske medije Hubner.

Nakon dvije godine u Piacenzi u Serie A igrao je još za Anconu i Perugiju (za vrijeme boravka u Anconi suigrač mu je bilo legendarni Miki Rapajić), a zanimljivo je kako je usput odbio ugovor kojeg mu je nudio Milan jer nije htio "grijati klupu". Više mu se "nije dalo" biti prolazna figura u Serie A pa tako odlazi u Mantovu (Serie C), a do kraja karijere promijenio je još pet različitih niželigaša od kojih je najviše dao u Cortefrancu gdje je od 2006. do 2009. godine upisao 64 nastupa i 58 pogodaka.

Danas Hubner radi kao nogometni trener, a iako ga će se oni malo mlađi sjetiti, sjećanje u nama na ovog fantastičnog napadača i dalje ne blijedi. 

(foto: Reuters)