T. NičotaSedam godina, 18 igrača, skoro 15 milijuna eura... Hoće li Dinamo napokon pronaći lijevog beka?
Vrijeme Čitanja: 3min | pet. 06.06.25. | 08:15
Ova je pozicija u Maksimiru označena kao prioritet, Boban želi do početka priprema imati jasnu sliku na lijevom boku
Hoće li to napokon biti 'to' ljeto? U kojemu će Dinamo konačno riješiti svoj lijevi bok, pronaći rješenje koje će zadovoljiti trenera, navijače, klupske čelnike. Igrač koji će biti neupitan, koji će biti prirodni lijevi bek i kvaliteta dostojna Dinamovih razina. Mario Kovačević na svojem je predstavljanju u Maksimiru rekao da vjeruje kako će do 18. lipnja i početka priprema imati posloženo 90 posto momčadi. To jest vrlo ambiciozna izjava, jer prijelazni rok je tek počeo. Ali, kako god, među onima, koje bi trebao, morao imati na prvom okupljanju, lijevi bek je prioritet. Jer, tamo trenutno nema nikoga. Osim Petra Bočkaja, koji je, realno, već dugo izvan svih planova u Maksimiru.
U zadnjih sedam godina, otkad se zadnji put u Maksimiru počela stvarati potpuno nova momčad, koja i danas ima svoje 'grane' u Dinamu, treneri Modrih na poziciji lijevog beka izrotirali su i 'potrošili' čak 18 igrača! Bilo je tu i dobrih rješenja, no, rijetka su bila trajna i dugoročno kvalitetna. A posebno se luta zadnje tri-četiri godine. Dakle, nakon što je otišao Borna Sosa u Stuttgart u proljeće 2018., baš kad je Bjelica počeo slagati momčad za europski iskorak, u Dinamu je ostao Čeh Jan Lecjaks. Bjelica je, pak, doveo Marina Leovca. Ubrzo je Lecjaksa potjerao, dok je Leovac postao standardno rješenje. I, zadnji pravi lijevi bek, koji ostavio dublji trag, stigao je i do reprezentacije. Imao je Leovac dosta problema s ozljedama, prešao je već bio i 30. godinu i Modri su počeli tražiti i alternative. Doveli su tada u Maksimir, suprotno Bjeličinim željama, Francoisa Moubandjea. Švicarac nije bio po 'ukusu' tadašnjem treneru pa se u Dinamu i nije naigrao. Zapravo, alternativa Leovcu prije Moubandjeova dolaska bio je - Amir Rrahmani. Bjelica je njega, silom prilika, pretvorio u beka i on je nakon samo godinu dana otišao u Veronu za dva milijuna eura (s bonusima je taj transfer narastao na preko tri milijuna). Kasnije se ipak pokazao boljim kao stoper, sad je već godinama stup šampionskog Napolija.
Leovac je otišao, Moubandje išao po posudbama, vidjelo se da je otpisan, a u Maksimir su stizale nove akvizicije. Marjan Čabraja, Daniel Štefulj, Damjan Daničić, Petar Bočkaj... I nitko od njih nije se uspio izboriti za 'komandu' na lijevoj strani. Štoviše, tu su poziciju uglavnom pokrivali prinudni bekovi Joško Gvardiol, Bartol Franjić, Mauro Perković. Premda, treba istaknuti da je Gvardiol od svih njih ipak u mlađim kategorijama i bio bek pa to možda i nije bilo takvo 'kemijanje'. Ali, to je igrao kad je već bio prodan u Leipzig, dakle u onom bonus-razdoblju, znalo se da neće biti dugoročno rješenje. Onda je lijevi bek bio i Robert Ljubičić, iako je iz Rapida došao kao veznjak. Nije imao tko...
Bogdan Mihajličenko trebao je biti dugoročna opcija, no pokazao se promašajem i zadržao u Dinamu tek nekoliko mjeseci. Kao i Joaquin Sosa, Urugvajac s pedigreo Serie A, koji je primarno došao kao stoper, ali uz dodatak - 'može pokriti lijevu stranu'. Ništa ni od toga. Potom je došao Takuya Ogiwara, brzonogi, ali pomalo 'ludi' Japanac. Pamtit ćemo ga po pogotku na Allianz Areni i ničemu više od toga. Jan Oliveras, zagonetna prinova iz Rome, jedva da je stigao i do Dinamove klupe... Pa su protekle sezone na lijevom boku najčešće ordinirali Bartol Franjić i Ronael Pierre-Gabriel. Prvi se sad vratio s posudbe u matični Wolfsburg, dok je Francuz ostao jedini desni bek... S ugovorom u zadnjoj godini. I nakon sedam godina, uz neka kratkih, dobrih i kvalitetnih rješenja, Dinamo nakon potrošenih 15-ak milijuna eura i dalje traži lijevog beka! Hoće li ga napokon naći?
