Robinson o maksimirskoj krtici: Trebalo mi je 18 mjeseci da se oporavim od toga, to je bila prekretnica

Toliko se priča ispričalo o legendarnoj „maksimirskoj krtici“, ali čini se kako je nepunih 14 godina kasnije i dalje vrelo inspiracije novinarima i medijskim djelatnicima, poglavito ako dođu u kontakt s glavnim akterom nezaboravne scene.

Naravno, nije riječ o samoj krtici nego o vrataru engleske nogometne reprezentacije Paulu Robinsonu koji je tada čuvao mrežu Gordog Albiona u kvalifikacijskom okršaju protiv Hrvatske u Zagrebu. Vatreni su slavili golovima Eduarda da Silve (66') i autogolom Garya Nevillea (74') koji uglavnom ide na dušu nesretnom Robinsonu.

Danas 40-godišnji golman dao je intervju uglednom The Athleticu u kojemu se prisjetio spomenutog pogotka za 2:0, što je kasnije – uz poraz na Wembleyu – dovelo do toga da Englezi nisu ugledali Euro 2008. godine u Austriji i Švicarskoj.

„Kada je prije netko pričao o tome, samo bih skrenuo temu. Nisam uopće htio razgovarati o tome, ali to me više ne dira. Sada sam sretan kada pričam o tome“, bile su prve riječi nekadašnjeg golmana Tottenhama i Leedsa. Nastavio je: „I dalje krivim Garya Nevillea za to. Bekovi bi golmanu trebali vraćati loptu uvijek van okvira vlastitog gola“.

Rijetko tko se sjeća da je bivši vratar Tri lava u toj utakmici protiv Vatrenih imao nekoliko dobrih obrana i jako dobar niz od 17 utakmica u acionalnom dresu u kojima je primio tek pet golova. Greška je ono što se urezalo svima u memoriju.

Otkriva Robinson između ostalog kako je to dosta utjecalo na njegovo samopouzdanje.

„Imalo je velik utjecaj na moju karijeru, utjecalo mi je na samopouzdanje. Nikad nisam do tad u karijeri imao takvu „prepreku“ ili medijski zazor. Bio sam najbolji golman u Engleskoj, a onda sam odjednom postao najgori vratar koji je ikad igrao nogomet. I na svaki stadion na koji odeš poslije toga, podsjećaju te na to. Kada si mlad onda si neustrašiv i bez ožiljaka. Tek kada ti se dogodi veliki udarac u karijeri, malo kritike i pad forme, tek tada shvatiš kolika ti mentalna snaga treba“, rekao je Englez.

Kada bi se ponovno dogodila ta situacija, kaže, sve bi isto učinio jer je to „incident“ koji se dogodi „jednom u sto godina“.

„To je toliko nesvakidašnji incident da mi je i dalje nejasno zašto se toliko ludi obrušilo na mene. Nije čak bila ni greška, nisam se spustio pa da mi je lopta prošla kroz noge. Da se u ovom trenutku to dogodi, napravih bih isto – lopta mi se vratila, ja sam išao ispucati i samo odjednom više nije bila ispred mene, preskočila je preko noge. Ali, napravila je dobre naslove u medijima“, kaže nesretni vratar koji je još nosio dres Blackburna i Burnleya.

„Nakon utakmice u svlačionici nazvao sam svoje ljude koji su kući gledali utakmicu i pitali su me jesam li vidio što se zbilo i što se događa. Mislio sam se da „ne može biti valjda tako loše“. Nisam bio spreman na to (medijske kritike op.a.). Takav negativan odjek u medijima ima velik utjecaj na psihu. Potom utječe na tvoje predstave na utakmicama i postane jako, jako teško za vratiti se u staru formu. Trebalo mi je 18 mjeseci da prijeđem preko toga, možda čak i duže. To mi je bila prekretnica u karijeri“.

Robinson je tada imao 26 godina, a on smatra kako su se i on i drugi oko njega mogli bolje nositi s tom situacijom.

„Isključio sam se na kratko vrijeme nakon toga jer nisam znao što napraviti. Nikad se nisam susreo s tako nečim prije. Nije se tad mogla pokazati slabost jer nogomet tada… Hoću reći, danas je puno prihvaćenije da muškarac pokaže slabosti i pita pomoć i kaže: 'Gledajte, nisam dobro, treba mi pomoć, što da radim?'. Tada psiholozi jopš nisu bili toliko u nogometu, s tim sam se susreo tek u Blackburnu sa Samom (Allardyce). Do tada sam bio „zatvorena knjiga“, otkriva Robinson.

Otkrio je i kako mu se javio velikan engleskog nogometa, Peter Shilton kako bi mu pomogao u toj situaciji. Ponudio mi je savjete jer je i on prošao slično (izgubljeni penali u polufinalu Mundijala 90' od Zapadne Njemačke).

„Ali ja tada nisam htio pokazati slabost, takva sam i osoba. Ali kada dođe tako teško vrijeme u karijeri, vjerojatno treba potražiti pomoć. I treba ti malo vremena van nogometa, iako u tom trenutku samo želiš još više trenirati i vratiti se na travnjak, ali treneri bi trebali biti ti koji će ti reći da trebaš malo odmoriti. Da je to meni netko napravio ja bih isto rekao da ne želim odmarati i da želim igrati jer je to bitno za golmana koji su u hijerarhiji jasno poredani od prvog do trećeg, i ako postaneš zamjena to je velik udarac“, zaključuje bivši reprezentativac Engleske.

U nastavku otkriva i kako mu nimalo nije pomogao trener Tottenhama u to vrijeme, Juande Ramos, čija su „vrata uvijek bila zatvorena za razgovor“

(Foto: Pixsell)