Riječane slavlje ne smije zavarati, a Sanchez mora smanjiti s kemijanjem: Celje je 'utakmica sezone', ali nije jedina takva

Pobjeda Rijeke protiv Vukovara 1991 za sve bi navijače aktualnog prvaka trebala biti zadovoljavajuća. I ništa više ili manje od toga. Nije to bila nikakva rapsodija od nogometa, nije tu bilo akcija za divljenje. Uobičajena dva do tri magična poteza Tonija Fruka, Dantasovo kontroliranje tempa igre, Orečova silina i snaga, Radeljićev pogodak karijere i nastavak Jankovićeve frustracije. Jurić se bezuspješno borio u vrhu napada, Devetaku je Jurilj stvarao ozbiljne probleme, Majstorović je zaplivao kod pogotka Gonzáleza kao da je član PK Primorje, dok je Menalo previše htio, a premalo konkretnog napravio. Iako su Riječani slavili te nema potrebe pincetom vaditi baš sve najslabije trenutke iz ogleda, isto tako nema smisla ni zatvarati oči pred činjenicom da su do pobjede došli bez kreirane jedne stopostotne prilike te da su dva pogotka zabili iz prekida, a jednog iz odbijanca. Red vlastite kvalitete, zatim red razlike u kvaliteti, a onda i red sreće. I ne nužno tim redom.

Stjepan Radeljić sa svoja je dva poteza najbolje opisao ovu polusezonu Rijeke. Jedan slobodan udarac bio je majstorski odrađen, savršeno je otišao preko zida, izvrstan je bio ‘felš’, silina i preciznost također. Magija. Da ne znamo tko je pucao, po putanji lopte rekli bismo Siniša Mihajlović. Zaista briljantno. Drugi slobodan udarac, onaj pred kraj utakmice, bio je za posljednji red tribina predivnog AT&T stadiona u Teksasu, istog onog na kojem će Hrvatska odigrati svoju prvu utakmicu na SP-u protiv Engleza. Na trenutak smo pomislili da gledamo američki nogomet i da će se s razglasa čuti “Touchdown”. Nasmijao se Radeljić, nije mogao ostati hladan poput špricera nakon tog ‘field goala’, baš kao što ni Rijeka protiv Vukovara 1991 nije baš u svim segmentima nogometne igre bila dominantna. Jednostavno, bez da se sad nešto značajnije objašnjava i polemizira, Rijeka je pobijedila zbog razlike u klasi. I tu priča završava. Da, González je dobra desetka, ali ne može u istu rečenicu s Frukom. I isto vrijedi za praktički sve igrače Rijeke i Vukovara 1991. Nikakva taktička (ne)pripremljenost, umor, teške noge, loše vrijeme, retrogradni Merkur, loš san… Ništa nije igralo ulogu. Vukovar 1991 je odigrao u skladu sa svojim mogućnostima, samo što se Rijeka ovog puta nije zafrkavala kao u prvom međusobnom ogledu. Da ne upotrijebimo jednu drugu riječ koja bi malo bolje sve opisala…

Ako je sveopći zaključak da je u odnosu na prošlu sezonu najveći pad forme onaj Mladena Devetaka, onda je isto tako najveći rast forme Ante Oreča. Da ne bi bilo zabune, Dubrovčanin mora još puno napredovati, tehnički pogotovo, ali neke njegove kvalitete sada još više dolaze do izražaja. Primarno njegovo ratničko srce. Istina, pogodak je zabio sretno, ali Antina je kvaliteta što je kod udarca Vignata bio gdje je trebao biti da mu se lopta odbije u noge. Jer nije to kod (primjera radi) Inzaghija, kvaliteta, a kod Oreča sreća. Isto kao što je izvrsno prošao u 79. minuti kad su ga gosti srušili pa tako potpisali svoju kapitulaciju. Ruku na srce, kazneni udarac bio je malo prelagano sviran, više je to ne nego da, ali kako elementi za dosuditi najstrožu kaznu postoje, a nepobitni dokazi se u VAR-u nisu mogli pronaći da se odluka okrene, tako je Ante Oreč postao jedan od onih kojima je Toni Fruk dužan piće u El Riju.