REPORTAŽA S ANFIELDA: Kako su Izabrani slavili u Liverpoolu

Bilo je to pravo rođendansko slavlje jer je baš u tu nedjelju 3. lipnja, Liverpool proslavio 126. rođendan. Brazilci su napravili „party“, Hrvati su navijali, sponzori su „utukli“ velik novac, a umjesto Beatlesa tinejdžerke su se rušile čim bi Neymar dotaknuo loptu.

Kada prođete Anfieldom, tih 126 godina se ne vidi na potrganim stolicama i kvaliteti WC-eva nego u ponosu koji odiše svakim korakom tog, skoro je uvreda reći, nogometnog stadiona. Jer to je pravo mjesto ponosa. Od Kopa, koji je dobio ime jer se novinaru 1904. učinilo da navijači na tribini izgledaju kao britanski vojnici u Južnoj Africi na usponu u Spion Kop bitci, do trenutka kada završava razgled Anfielda i vodič Dave kaže: „Predlažem da sada odete u naš muzej, gdje je izložen i trofej prvaka Europe. Za navijače Tottenhama, to je onaj veliki trofej među svim drugima“.

Nakon rođendana potrebno je i doći sebi, a na Anfieldu to rade promjenom travnjaka. Dan nakon naše utakmice. Rade to svake godine. Bez Ultre. Uz 97% prave i 3% umjetne umjetne, nogometni tepih, po kojem su Neymar i Willian u nedjelju pokazali dio „joge bonito“, skriva jednu od tajni Liverpoolovih frustracija u posljednjih 28 godina.

Naime, te sad već iznimno davne, 1990. godine Liverpool podiže 18. englesku „kantu“ i nakon toga kreće putovanje slično New York Knicksima. Baš tih dana, klub je odlučio da se igrači ne okupljaju na Anfieldu i od tamo kreću u trening centar Melwood.

„Prije bi igrači došli na Anfield, tu bi se presvukli, sjeli u autobus, otišli trenirati u Melwood i zatim se vratili na Anfield, gdje bi jeli i bili. Anfield je jednostavno bio dom“, sa sjetom je objašnjavao Dave, dok je meni kroz glavu prošlo kako je odlično što su Svetice tako blizu Maksimira.

Na takvom mjestu Izabrani (the chosen ones) nisu oni u odijelima, nego oni koji se u 4 ujutro bude da stignu na vlak za utakmicu. Tako su došli i Kruno, i Filip, i Davor, i Jelena, i Zdravko, i Irac, i svi drugi koji su obukli „kockice“ i stigli na Anfield u nedjelju. Neću vas sigurno sve nabrojati, ali znate da ste svi dio ovoga. Došli su iz Dublina, Corka, Londona, Frankfurta, Amsterdama i svih drugih hrvatskih gradova diljem svijeta.

„Bježite ljudiiii, bježiteeee iz gradaaaaa...“, orilo se po pubovima, Liverpoolovim dokovima i prilazima Anfieldu. Više se spominjala 1998., nego 2018., ali to ide u „nema nikih problema“ situaciju. Bilo je to pravo obiteljsko okupljanje ljudi koji se dotad nisu upoznali. Nije smetalo. Tako je nakon 20 minuta razgovora o životu u Liverpoolu i Londonu, najsimpatičniji Brođanin rekao „E, ja zbilja moram ići, izgubila mi se ekipa. Inače, ja sam Zdravko!“. Znaš me, znam te i zagrljaj uz posljednje nazdravljanje.

Filipu su liverpoolsku galebovi „označili“ dres, ali nije pomoglo na terenu. Zbog cijelog rođendanskog štiha tih 0:2 nije bilo bitno. Ono što je bilo bitno da su Izabrani u tu nedjelju bili Kruno, Filip, Davor, Zdravko, Jelena... Jasno vam je. To je ono što Anfield čini posebnim mjestom. Mjestom na kojem se cijeni iskrenost, ponos i čast. Možda i mi jednom izgradimo Anfield. U svojim glavama. Jer sve drugo je cigla i cement. I napišemo „This is our Anfield. We are Croatia“.

Piše: Bruno Blumenschein

(Foto: Bruno Blumenschein)