Rasprodali djecu, na njih 11 zaradili 43 milijuna eura i - nazdravili „gziranim pićem“

Nakon onoga što se dogodilo u četvrtak, nakon što je na Poljudu uprizoren još jedan europski film katastrofe, zapravo je malo toga smislenoga ostalo za reći. Isprike su pljuštale dan poslije, pljusnuo je i otkaz treneru, jedinom koji je svojom pozicijom platio rundu "gziranog pića" ispijenog za stolom malteških slavljenika, a pljuštale su i analize, komentari... I koliko god svaki od njih možda bio razložan, smislen i argumentiran, ispravan i pogođen, sve se zapravo svodi na klasično "šamaranje mrtvog magarca".

Traže se i pronalaze krivci - a krivi su, naravno, svi odreda, definitivno ne samo Siniša Oreščanin! - zbrajaju se i prepoznaju pogreške, a sve je to garnirano i s ozbiljnom dozom samokritike. Dakle, znamo da ne znamo. Ili da nismo znali. Pa ćemo sad, prosvijetljeni, pametniji i mudriji nego do jučer, izbjegavati pogreške u širokom luku... Kao što, naravno, neće. Dok god se nešto ozbiljno i temeljito ne promjeni, dok god se ne stvore pretpostavke da hajdučki navijački puk prestane živjeti na rubu teške frustracije iz godine u godine, iz ljeta u ljeto.

Trenutak u kojem zaključiš da je Hajduk ispao iz Europe prije nego što je odigrana prva minuta novog prvenstva (?!) zapravo je trenutak u kojem shvatiš koliko je velik raskorak između onoga što se želi, planira, sanja i onoga što je realan odraz rada i djelovanja klub koji se najlakše i najbolje očituje, jebiga, primljenim golom u 96. minuti. S autorskim potpisom simpatičnog debeljka iz navale Gzira Uniteda, dečka koji više izgleda kao izbacivač iz srednjoškolskog diskokluba nego kao nogometaš koji nekom klubu može nanijeti najružniji poraz u povijesti.

Uz sve te komentare i analize, uz sve "pljuvačine", poneko nekorektno ruganje iz pera najčešće anonimnih i uvijek "izvrsno" upućenih internetskih stručnih komentatora, izlazile su i ankete. Sa samo jednim pitanjem - tko je kriv? Bili su u ponudi i igrači, i trener, i predsjednik, i Nadzorni odbor... Međutim, "pobjedu" je u tim anketama gotovo u pravilu odnosio Naš Hajduk. Udruga koju mnogi opisuju onom već pomalo dosadnom "ulica vodi klub", organizacija koja okuplja navijače uvjerene da njihov Hajduk jednog dana može postati nešto slično onome što je danas Barcelona ili Borussia Dortmund, ali i skupina ljudi koja - teško se oteti tom dojmu - nema pojma što želi. Ni kako doći do toga.

Pod blagoslovom, odnosno na inicijativu navijača okupljenih u tu udrugu, treneri i predsjednici mijenjaju se češće nego fileri u obrazima Modnog mačka, kontinuiteta nedostaje koliko i čednosti na Instagram profilu Lidije Bačić, a plan i ideja jasni su i čisti kao katastarski poslovi u općini Nerežišće. Krenula je cijela ta priča još u ljeto 2011., kad je odlukom splitskom Gradskog vijeća zaživjela ideja o narodnom klubu, oko kojega će sve - takav je plan bio - frcati od poštenja, iskrenosti, transparentnosti i rezultatskih uspjeha. I, najvažnije, vratit će se Hajduk svojoj "dici", igračima iz svoga podneblja, jer nitko ne zna voljeti Hajduk kao ti i takvi, nitko neće igrati toliko srčano kao oni... Svega toga danas, nažalost po hrvatski nogomet, ima koliko i domaćih europskih pobjeda ove sezone.

U Hajduku danas igraju, a to je ipak najvažnije, tipovi kao što su Svatok, Jradi, Tahiraj, Beširović, do jučer i Fomitschow, Filip i Ivanovski. U Hajduku, istovremeno, danas ne igra cijela plejada mladih igrača koji su se po svim parametrima trebali uklapati u tu ideju o domaćim igračima, koji će igrati sa srcem, strašću, svjesni povijesne i tradicionalne veličine kluba s Poljuda. I sve se to također događalo pod blagoslovom Našeg Hajduka, uz verifikaciju Nadzornog odbora, odnosno ljudi koje u njega izabiru upravo navijači.

Zakonitosti tržišta postoje, zakoni preživljavalja također. Iz te perspektive, logično je i normalno da se igrači prodaju, da klub na njima uzima novac za funkcioniranje, rast i razvoj, za ulaganje u neke nove klince, koji će opet dolaziti, dokazivati se i, potencijalno, donositi Hajduku novac. Koji će se, u idealnom scenariju, iskoristiti za zadržavanje barem dijela dobrih i kvalitetnih mladih igrača, kojima će kao nadopuna dolaziti ozbiljni igrači sa strane, pojačanja koja će raditi razliku i pomagati mladima da se razvijaju u pravom smjeru.

Međutim, priča je ovdje ponešto drukčija. U posljednjih osam ljeta, u razdoblju u kojem Naš Hajduk vodi glavnu riječ kad je riječ o izboru predsjednika, koji onda bira trenere i igrače uz odobrenje Nadzornog odbora, rasprodano je igrača i igrača iz vlastitog pogona, milijuni su stizali na klupski račun, a pojačanja koja su stizala bila su, najčešće, sve prije nego pojačanja. I ona koja bi pokazala da vrijede, da su pogođena, završavala bi s huliganskom nogom u predijelu glave, s razbijenim retrovizorima ili kamenjem izbombardiranim roletama stana. To je, uz izbor članova Nadzornog odbora, valjda također u opisu posla jednog prosječnog tipa koji se naziva navijačem Hajduka.

Zgodno je tako danas sabrati sve te igrače na jedno mjesto, složiti od njih neku imaginarnu jedanaestoricu i pogledati kako bi to izgledalo da se išlo barem malo drukčijim smjerom. Budući da ovaj, očito je, ne vrijedi i ne valja.

Naravno, ovakva postava velikim je dijelom čista iluzija, pogotovo kad se priča o, primjerice, Nikoli Vlašiću. Dečko je to koji je postigao impresivnu vrijednost na tržištu, koji je u tom trenutku prerastao HNL i kojeg je bilo logično i smisleno prodati za novac koji je u tom trenutku ponuđen. Međutim, takav slučaj nije baš sa svim ovim igračima, s malo više strpljenja i uz pametniju strategiju, moglo se na njima zaraditi i više, mogli su u Hajduku igrati duže i dati mu više.

I ovako, kad se zbroji ovih 11 igrača, Hajduk je samo na njima zaradio ozbiljan novac. Sasvim konkretno, ako je vjerovati službeno objavljenim podacima, od ove postave u poljudsku blagajnu sletjelo je 42,7 milijuna eura! Od ljeta 2012. do ljeta 2019., u dugom razdoblju, ali svejedno taj iznos zvuči kao nešto što se moglo i moralo iskoristiti bolje nego, primjerice, za odštetu za Steliana Filipa. Ili Svatoka, stopera kakvih, prema dosad viđenom, ima čak i u klubovima iz donje polovice HNL-a.

Krenulo je s Antom Vukušićem, mladim i potentnim napadačem koji je u ljeto 2012. bio doslovno prisiljen otići u Pescaru, u koju nije želio ići, ali klubu je trebao novac. To što je njemu trebao drukčiji klub, možda i drugi trenutak za transfer, što mu je taj odlazak u Pescaru dobrim dijelom i upropastio karijeru, ima i svoju cijenu. Sasvim konkretno, 3,7 milijuna eura.

Nastavila se ta priča odlaskom Marija Pašalića u Chelsea sljedećeg ljeta, poslom u kojem je klub zaradio 2,5 milijuna eura, a igrač je otišao krivim smjerom. I samo zahvaljujući iznimnoj psihološkoj stabilnosti, ali i talentu koji posjeduje, Paša se nije pogubio po posudbama na koje su ga slali iz godine u godinu. Istog ljeta otišao je i Franko Andrijašević, za kojeg je ljuti rival Dinamo platio 750.000 eura, ali i Filip Bradarić, aktualni reprezentativac koji je u Rijeci završio za danas gotovo komičnih 300.000 eura. Samo malo više, pola milijuna eura, za Antonija Milića dao je belgijski Oostende, što se pokazalo kao još jedan promašaj, jer za mladog braniča njegovih karakteristika moglo se dobiti i tri, četiri puta više. Da je postojalo racionalnosti i strpljenja, da je procjena klupske struke bila bolja.

Opis "prerano i bez prave logike" može se zakačiti i za prodaje sljedećeg ljeta, u kojem su u Udinese i Aarhus otišli Andrija Balić i Dino Mikanović. Prvi za tri milijuna eura, ali prerano i potpuno nespreman, drugi za premalo novca i s višegodišnjim traženjem rješenja na toj poziciji kao posljedicom. Ljeto poslije donijelo je odlazak Lorenca Šimića u Sampdoriju, za kojeg je procjena glasila kako je tih 1,5 milijun eura i više nego dobar utržak za igrača takve kvalitete. I to može biti istina, može stajati, ali gubi smisao kad se sjetimo kakvi su sve igrači zauzimali stoperske pozicije u Hajduku u godinama koje su slijedile.

Priča o Nikoli Vlašiću i Evertonovih 10,8 milijuna eura zapravo je prilično jasna, tu se radi o poslu koji ne upada u sve ove gabarite, puno je veći problem ono što se događalo prošlog i ovog ljeta. Za Tomu Bašića, Karla Leticu i Ivu Grbića, trojicu talentiranih klinaca, utrženo je 6,5 milijuna eura, pri čemu iskače podatak da je za prvog Hajduk dobio 3,5 milijuna, za drugog tri, a za trećeg - nula. Slijedili su ih u još bližoj budućnosti i Ante Palaversa, veznjak od 6,3 milijuna eura čiji početak inozemne karijere neodoljivo podsjeća na Pašalićev, a najnovije i Domagoj Bradarić, bek/krilo od 6,5 milijuna eura koji s 19 kreće u borbu s atletski dominantnim društvom u Ligue 1.

I možda je, unatoč svim neospornim zakonima tržišta, tu prostor za neki bolji, drukčiji put. Pogotovo u situaciji kad u klubu govore od stabilnosti u financijskom smislu kakve prvih godina funkcioniranja pod snažnim utjecajem Našega Hajduka nije bilo. Međutim, problem je u svemu tome što bi u tom filmu glavnu i ključnu ulogu trebala preuzeti klupska nogometna škola. Koja je, znate to već, ostala bez voditelja, bez trenera juniora, bez trenera prve momčadi koji je za nju bio usko vezan. Taman su stvari postavljene na neke temelje, osmišljen je sustav rada koji je trebao davati rezultate, a sad sve opet kreće ispočetka. S novim ljudima, idejama i vizijama. I bez ikakvog kontinuiteta.

(foto: Pixsell)