Radošević za Germanijak: “Moramo zaustaviti Livaju i to je to! A Nevistiću ne bih bio u koži“

Iskusni Božidar Radošević (35) na vratima Gorice bit će posljednja prepreka Hajduku koji je osokoljen pobjedom na Maksmiiru nad Dinamom.

Prouči cjelokupnu ponudu za nogomet na Germaniji i zaigraj odmah (Igraj odgovorno, 18+)

Hajduk ove subote ima naizgled puno lakšu utakmicu s Goricom (20 sati, MAXSport 1) i nada se ostati na čelu sam ili s Rijekom, no prije toga ga čeka zahtjevan susret, jer dolazi momčad baš koje je sastavu s Rujevice pružila sjajan otpor.

Radošević je odrastao u Splitu, Hajduk mu je svakodnevica, premda sada živi od Gorice, a kao profesionalac će odradti svoje, nastojati obraniti sve što Bijeli 'ispale' prema njegovim vratima...

S kakvim očekivanjima idete na Poljud?

„Sigurno je da će biti teška utakmica, jer Hajduk je pobijedio Dinamo u Zagrebu, stvorila se opet neka euforija oko kluba što je razumljivo. Dolje je našim ljudima malo potrebno da se sve opet posloži. Ali, idemo odigrati hrabro, postaviti se kako mi znamo i probati izvući pozitivan rezultat. Nema tu puno filozofije. U svakoj utakmici idemo po pobjedu, hoćemo li dobiti, teško je reći. Maksimalno respektiramo Hajduk, ali nadam se da možemo do pozitivnog rezultata.“

Kakav će Vama osobno biti osjećaj na Poljudu budući da ste odrasli u Splitu, branili za Bijele? Jeste li brojili koliko puta ste bili na drugoj strani?

„Nisam brojao, ali samo prvi put je bilo malo čudno. S Goricom sam prvi put branio protiv Hajduka, ali sam ranije s Varaždinom bio na klupi. To je bilo da sam prvi put došao na Poljud nakon dugo godina, bilo je malo čudno. Kao da nisam nikad otišao, a zapravo sam otišao. Ali u životu profesionalca je to normalno. Uopće ne razmišljam o tim stvarima, utakmica kao i svaka druga...“

Vi ste zapravo posljednji vratar koji je branio za Hajduk u skupini europskog natjecanja, bilo je to u sezoni 2010/11 kod legendarnog Stanka Poklepovića Špace...

„Na neki način sam i ponosan, a opet i tužan, prošlo je puno godina. Da mi je netko rekao tada da će proći toliko godina bez grupne faze europskog natjecanja, rekao bih mu da se šali. Suludo je uopće pričati o frustracijama kroz koje navijači prolaze, općenito ljudi kojima Hajduk nešto znači. Dodavati nešto na tu temu nema smisla, nadam se da će što prije proći ova agonija u Europi, da će se napraviti iskorak kakav treba.“

Kako diše hajdučka kolonija u Gorici, tu ste Vi, Mario Maloča, Dino Mikanović, mladi Luka Kapulica, a Jurica Pršir je bio na Poljudu...

„Ponavljam, to nam je kao svaka druga utakmica. Drago nam je da ćemo nakon pobjede Hajduka u Zagrebu opet biti pun Poljud, jer lijepo je igrati pred dvadeset i više tisuća ljudi. To je sigurno i dodatan motiv, kao i atmosfera koja će biti prava te dobar teren i suparnik. Idemo se nadigravati, pokušati ostvariti pozitivan rezultat. Nadam se da smo mi to u stanju, imamo dobru momčad, jake pojedince. Dižemo se, ali na žalost smo protiv Rijeke izgubili. Ali većim dijelom utakmice smo bili bolji suparnik, Rijeka nas ništa posebno nije nadigrala, susret je riješio eurogol Jankovića. Na tragu te igre se možemo nadati da ćemo osvajati što više bodova.“

Jeste li svima uspjeli osigurati ulaznice? Sigurno dolaze prijatelji, obitelj...

„Posljednji su trzaji, pokušavam to dva dana prije utakmice riješiti, da ne bude briga te da se možemo koncentrirati na igru i biti miran.“

Posljednji neki događaji u Hajduku su vezani za igrače iz praktički Vaše generacije.... Najprije je otišao Ivan Perišić koji je friško potpisao za PSV, a onda je otkaz uručen sportskom direktoru Nikoli Kaliniću?

„Teško mi je komentirati iz ove perspektive. Perišić je moj jako dobar prijatelj, a s Kalinićem sam igrao dosta, on je stariji godinu od mene. Nisam baš najbolje upućen što se i kako događalo, pa mi je kao igraču drugog kluba komentirati situaciju i stanje nečega s čime nisam dobro upoznat. Ali, svakako znam da su obojica, pravi momci i prefesionalci koji vole Hajduk. Dali su sve, a to što se neke stvari drugačije odigrale, j..i ga, to je viša sila, ne znam kako bih to nazvao.“

Kako Vam je u Gorici općenito?

„Meni je fenomenalno otkako sam se vratio iz Irana, kratko sam bio u Varaždinu, u Gorici sam skoro već dvije godine. Dobar je klub, predsjednik gospodin Črnko se trudi da nam ne fali, kako se kaže, ni ptičjeg mlijeka. Sve je posloženo kako treba, još samo malo da nas krenu rezultati u ovoj sezoni. Imamo vrhunskog trenera, moram pohvaliti gospodina Rajka Vidovića, rijetki su tako dobri ljudi u nogometu. Drago mi je prije svega da me trenirala jedna ljudska veličina, eto da nam se poklope rezultati pa da i u tom smjeru krenemo kako treba.“

Kumu Sergeju Jakiroviću mu nije baš najbolje išlo u posljednje tri utakmice, nije mu lako nakon poraza kod Bayerna 9-2. Kako komentirate to, koji savjet dati vrataru nakon devet primljenih golova. Jest od Bayerna, ali možda imate neko mišljenje?

„Ne volim komentirati pogotovo Dinamo i Hajduk te mi je teško govoriti iz ove perspektive. To su momčadi, posebice Dinamo, koje su naviknute dominirati u HNL-u. Ovo im je sigurno nešto novo što im se dogodilo i nije im lako. To je sve što mogu reći. A što se tiče vratara, to je jako nezgodno, jer sam i sam vratar. Ne bih bio u koži Nevistića. U jednom trenutko mi ga je bilo žao. Ne može se čovjeku ništa reći. Dogodi se takva utakmica, budeš na streljani, svaki napad je opasan. Hvala Bogu nisam nikad bio u takvoj situaciji. Vjerujem da mu je jako teško, ali isto tako da je kvalitetan vratar što potvrđuje u posljednoj godini. Nadam se da će isplivati što prije iz ovoga i posložiti stvari u glavi.“

Puno bolje je braniti za ocjenu devet, nego dobiti 'devetku'...

„Svakako.“

Takva bi Vama predstava trebala na Poljudu...

„Za svaku utakmicu se jednako pripremam. Znamo odakle prijete najveće opasnosti. Trebamo zaustaviti najboljeg igrača lige Marka Livaju, i to je to. Hajdukova igra se bazira dosta na njemu, premda ima tu još kvalitetnih pojedinaca. Svjesni smo kvalitete Hajduka. Maksimalno ih poštujemo, ali kad dođe utakmica, onda je 11 na 11, te vjerujem da možemo parirati.“

Po nekim naznakama bi trebao braniti Lovre Kalinić s kojim ste bili zajedno u Hajduku, bili ste mu pričuva?

„I on je meni bio, ha, ha. Lovre i ja smo bili skupa praktički cijeli život zajedno u mlađim kategorijama, kasnije i u prvoj momčadi. Radi se o srebrnom iz Rusije. Što dodati ne njegovu karijeru i životopis? Čovjek je bio u Aston Villi. Treba doći pogledati utakmicu na Villa Parku, a kamoli igrati za taj klub. Karijera govori o njemu. Spletom okolnosti i nezgodne ozljede, ispao je iz kontinuiteta, ali želim mu što brži povratak među vratnice, premda, eto, kolega Lučić brani fenomenalno. Hajduk nema nikakvih problema što se tiče vratara.“

Koliko mislite još braniti, 35 Vam je godina... Jeste li razmišljali o kraju karijere? Vratari traju duže..

„Da budem iskren, nisam razmišljao o prestanku intenzivno, ali jesam o tome kako se osjećam. Tijekom karijere nisam bio 'izrauban' ozljedama, nisam imao fizičkih problema, tako da se nadam mogu što duže braniti, na kojoj razini, ne znam. Na nekoj dobroj razini mogu sigurno još tri-četiri godine, ali ćemo vidjeti. Sve ovisi i o željama kluba. Sigurno mi stariji vratari nismo zanimljivi tržištu, no iskustvo je potrebno svakom klubu, pogotovo nekim razvojnim sredinama koje razvijaju mlade vratare i igrače. Vidim se što duže na vratima.“

Onda kao Gigi Buffon, on je branio iza četrdesete...

„On je baš zanimljiv primjer, za mene najveći vratar svih vremena. Uspoređivati se mogu samo po dužini branjenja, a ovo ostalo ništa“.

Veliki trag ostavili ste u Iranu, u azijskom divu Persepolisu... Osvojili ste silne trofeje, kako je bilo? Imate status božanstva, to sam se uvjerio gledajući svojevremeno uživo utakmice kada ste bili na vratima i slušajući urilike reportera...

„To je show dolje, svi su božanstva. Imao sam sreću osvojiti pet prvenstava, četiri Superkupa, jedan Kup, a dva puta smo bili u finalu Azijske Lige prvaka. Vrijeme u Iranu me obilježilo, tih punih šet godina dolje. Bio sam, usudio bih se reći, u najvećem klubu u Aziji, a ako ne, onda među tri najveća uz Ali Hilali i neke južnokorejske ili japanske klubove. Kakav sam status imao tamo kao stranac u odnosu na Irance, to bi se dalo usporediti s Messijem u Argentini. Cijelu utakmicu traju skandiranja, svima, ne samo meni. Iranci gledaju igrače kao božanstava, njima je to sveto, igrači se ne smiju dirati. Pogotovo kada igraju za Persepolis ili Esteghlal. Tako je to posloženo. Nekim strancima je to teško pojmiti, budu šokirani i dok se prilagode, sve prođe. Drago mi je, ni za čim ne žalim. Šest godina sam proveo tamo i treba istankuti obitelj, suprugu i sina te kćerkicu koju sam dobio prije dva mjeseca. Cijelo vrijeme su bili uz mene, bez nijh bi bilo puno teže, jer drugačija je kultura i sve. Mogu reći smo zajednički napravili pravi posao i presretan sam sa svojom karijerom.“